Priča o kuni, zapravo je štorija o našoj borbi za nezavisnost. Njenim se krznom trgovalo još u srednjem vijeku, u Slavoniji i Primorju, no u pamćenje starijih ljudi usjekla se tek kao platežno sredstvo iz vremena zloglasne NDH.

Kad se Hrvatska devedesetih naumila osamostaliti, dio međunarodne zajednice, ali i domaće javnosti, kunu je usko povezivao s uspostavom neke nove Pavelićeve države, što je tada vladajućoj garnituri, HDZ-u, stvaralo velike probleme.

Prvi hrvatski predsjednik je od samog početka balansirao između rigidne desnice, pravih ustašonostalgičara, koji su ga, premda nevoljko i na nagovor starih udbaških struktura koje su navukle novi kaput, poduprli, u prvom redu materijalno – u preuzimanju vlasti u Hrvatskoj, te onih drugih koji su opravdano smatrali da svaki sentiment na kvislinšku NDH, šteti borbi za “našu stvar”.

Umirovljeni partizanski general i komunistički disident Franjo Tuđman, popuštao je tako malo jednima, pa drugima. Prvo je udovoljio kritičarima slijeva kojima je “šahovnica”, premda stari, povijesni hrvatski grb, smrdila na NDH, pa je “zašarenio” krunom regija, popularno zvanom “životinjsko carstvo”.

Tako smo umjesto “ustaškog” grba dobili papazjaniju od zastave koju je teško i opisati, a kamoli nacrtati. Zatim je počelo natezanje oko valute. Kako smo se iz Jugoslavije izvlačili mic po mic, jugoslavenski dinar prvo je oportunistički zamijenjen hrvatskim, a kad je već bilo jasno da su sve pravne veze s Beogradom i formalno i faktički raskinute, na red je došla rasprava o nazivu nove valute.

KRUNE

Do zadnje se mislilo da će se ona nazvati krunom, a onda se “r” iznenada izgubilo u “bespućima povijesne zbiljnosti” i ostala je samo – kuna. Ime valute naravno nikoga nije asociralo na creski grad Osor gdje se 1018. spominje kao sredstvo plaćanja, već na mračno razdoblje između 1941. – 1945., kad je na prijedlog Pavelićeva ministra narodnoga gospodarstva prvo uspostavljena Hrvatska državna banka, a zatim uvedena i hrvatska kuna, skraćeno Kn, koja se od ove koju sada šaljemo u ropotarnicu, razlikovala tek u prvom malom slovu – kn.

Tako je ideja o pomirbi Hrvata, sinova partizana i ustaša, koju je Tuđman, reći će njegovi žestoki kritičari preuzeo od notornog zločinca Maksa Luburića, još jednom propala, jer se narod od samog njenog uvođenja podijelio na one koji su u kuni vidjeli ustaško kukavičje jaje, a drugima je bilo svejedno kako se zove nacionalna valuta, tim više jer se nekada davno, puno prije NDH, zaista plaćalo “kunovinom”.

Uoči uvođenja kune u optjecaj, Vlada Nikice Valentića uspjela je zauzdati hiperinflaciju. Tako je vlast pokazala da ona neće biti poput starog dinara na čijim su se apoenima neprestano redale nove i nove nule.

Napravljeno je to u iznimno teškim okolnostima kad je gotovo trećina hrvatskog teritorija bila pod vlašću pobunjenih Srba, a Hrvatska je, nažalost, bila upetljana i u rat u Bosni i Hercegovini gdje je Tuđman otvoreno šurovao s Miloševićem na njenoj podjeli, što nas je dovelo pod udar “tihih sankcija” međunarodne zajednice i dodatno naštetilo ionako slaboj, krhkoj ekonomiji koju je razorila pljačkaška pretvorba i privatizacija. Sintagma “tvornica za kunu”, nešto je po čemu ćemo se sjećati lopovskih devedesetih, kada se opće dobro predavalo u ruke poslušnicima režima za jednog “slavuja”.

No, “glede i unatoč” domaćim moralnim i inim posrtanjima, na svjetskom tržištu kapitala bili su stvoreni uvjeti koji su išli u prilog suzbijanju inflacije, pa je ona, do uvođenja kune 30. 5. 1994., dovedena u podnošljive okvire.

BOLJE KAMATE

Tada je dotadašnji Hrvatski dinar (HRD), koji je 23. prosinca 1991. mijenjan za jugoslavenski u omjeru 1:1., zamijenjen kunom, a ona je, sasvim neočekivano, vrlo brzo stekla povjerenje građana. Tako su, nedugo nakon rata, mnogi novac počeli čuvati u domaćoj valuti, a ne u njemačkim markama.

Pogodovale su tome bolje kamate na štednju u kunama, kao i činjenica da nakon silnih inflacija koje su obilježile zadnje godine Jugoslavije, obezvrjeđivanja novca gotovo na dnevnoj bazi – više nema.

Interesantno je da kuna “bježi” u povijest baš u trenutku kad se nakon dvadeset i osam godina, ponovno pojavila visoka stopa inflacije koja “jede” novac. Ispada da će tako u prošlost otići neoskvrnuta repa, pa je se nećemo sjećati kao dinara kojem su stalno dodavane krupnije novčanice, ne bi li se doskočilo njegovu propadanju. Zamijenit će je dokazani i stabilni euro, u kojem Hrvati vide nikad neprežaljenu njemačku marku.

Dana 13. svibnja 2022. Sabor je usvojio Zakon o uvođenju eura, a Europska unija nas prisilila smanjiti deficit u državnom proračunu ispod tri posto BDP-a, što je dakako dobro za društvo u cjelini. Tu je bivši ministar financija Zdravko Marić odradio sjajan posao.

Da zaključimo: Hrvatska konačno postaje dijelom europskog financijskog krvotoka, koji bi nam, kao malima i nebitnima u velikim geostrateškim, gospodarskim i inim igrama i igricama, samo mogao biti od pomoći. Zato, adio, kuni – na dobro nam došao – EUro!

(Slobodna Dalmacija/Saša Ljubičić)