Ne znam gdje je Peternel bio ‘91., ali koliko znam – ni blizu generala Bobetka, logično je da ukidanje Dana antifašističke borbe traži tek danas
Janka Bobetka upoznao sam u ljeto 1991. u Sisku. Zvali smo ga “general”. Zato što je on to doista i bio. Umirovljeni general JNA, ali i general hrvatske vojske, koja se tek stvarala. Dobro se sjećam Bobetka. On mi je dao prvu uniformu u životu. I odmah maskirnu. Sjećam se i kad nas je jedne večeri okupio kako bi upozorio na vjerojatni desant “niških specijalaca”. Podijelio nam je oružje, rekao da se rasporedimo i čekamo profesionalce obučene da ubijaju na najrazličitije načine. Ispostavilo se da se radilo o dezinformaciji, ali moram priznati da sam se dobro preznojio od straha. Imao sam 18 godina te sam, kao velika većina mojih sugrađana, rat do tada gledao isključivo na filmu ili u vijestima s neke “egzotične” destinacije. Svi smo cijenili generala, ali smo ga se i bojali. Imao je gard pravog vojnika, a i govorio je tako. Sjećam se jedne situacije kad je pred mojim očima postrojio dva zapovjednika i održao im bukvicu zato što su pokušali zauzeti raketnu bazu u selu pokraj Siska bez prethodnih konzultacija s njim. Da, odlično se sjećam generala Janka Bobetka. Ali se ne sjećam Igora Peternela.
Možda i bolje. Jer bi vjerojatno bilo neugodno gledati generala dok ga Peternel te 1991. suočava s činjenicama o partizanima kao zločincima, o nepostojanju partizanskog odreda u Brezovici, te shodno tome o neizbježnosti ukidanja 22. lipnja kao državnog blagdana. Zamišljam posramljenoga generala Bobetka kako izbjegava Peternela pogledati u oči i kako pred snagom argumenata priznaje: “Igore, u pravu ste. Izmislio sam da smo moja majka, otac, tri brata i ja 1941. otišli u partizane. Izmišljotina je i da su moja dva brata osnivači partizanskog odreda u Brezovici. Jer kako bi osnivali nešto što, kako ste vi otkrili, nikad nije ni postojalo. A ja? Ma ona fotografija mene u partizanskoj uniformi sa šmajserom uopće nije prava. To sam se samo jednom tako obukao za fašnik. Nisu pravi niti ordeni koje sam navodno kao partizan zaslužio nego sam ih poslije rata dao izraditi preko veze u sisačkoj Željezari. Ali ono zbog čega me posebno sram je laž da su mi svi muški članovi obitelji, otac i tri brata, poginuli kao partizani boreći se protiv Nijemaca, ustaša i četnika. Ustvari smo to izmislili kako bi majka dobila mirovinu. Njih četvorica su pod lažnim imenima, i s lažnim brkovima, sve do nedavno živjeli u susjednom selu. Drugim riječima, Igore dragi, podržavam vaš prijedlog da se ukine ta Tuđmanova izmišljotina – Dan antifašističke borbe, ali bih vas zamolio i da predložite preimenovanje osnovne škole ‘Braća Bobetko’ u Sisku. Stvarno je nepotrebno da se ime jedne škole zasniva na laži o nekakvoj braći koja su navodno poginula u ratu. I to u partizanima.”
S obzirom na to da ne znam gdje je Peternel bio ‘91., ali koliko znam – ni blizu generala Bobetka, logično je da ukidanje Dana antifašističke borbe traži tek danas. Kao što je logično da istu stvar tek danas traži i Tomislav Karamarko. Danas, kad je u društveno-političkom smislu bez ikakvog utjecaja. Jer samo neupućenima može zvučati logično da se za to trebao zalagati 1990-ih, kad je imao utjecaj kao šef kabineta nekoliko predsjednika vlade i Sabora, ili kad je bio pomoćnik ministra unutarnjih poslova. A on je tad htio poštedjeti sramote Franju Tuđmana, koji je živio u uvjerenju da je njegov šef u Generalštabu JNA u Beogradu 1950-ih, Vlado Janić Capo, stvarno bio komandant partizanskog odreda osnovanog u Brezovici 22. lipnja 1941., pa je u telegramu u povodu njegove smrti 1991. Tuđman napisao kako je ovaj “pružio primjer velike ljudske hrabrosti, političke odlučnosti i nacionalnog poštenja” te da je zato “dan kada je Vlado Janić sa svojim odredom krenuo u antifašističku borbu Republika Hrvatska proglasila svojim državnim blagdanom”. I još dodao da je “tim činom nova demokratska Hrvatska na dostojan način iskazala koliko visoko cijeni osobni doprinos Vlade Janića Cape i svih onih koji su se pod antifašističkim zastavama borili za slobodnu Hrvatsku”. Shvativši da deluzijama prvog hrvatskog predsjednika nema pomoći, jasno je da Karamarko nije htio tražiti ukidanje Dana antifašističke borbe za Tuđmanova života isključivo iz samilosti. Dobro, jasno je i zašto to nije tražio 2000., kad je bio voditelj izbornog stožera predsjedničkoga kandidata Stjepana Mesića, a zatim i savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Mesića. Ali ostaje nejasno zašto s takvim prijedlogom nije izlazio u javnost nekoliko godina kasnije, kad je postao ministar unutarnjih poslova, a posebno kad je postao predsjednik HDZ-a.
A ustvari je, u slučaju dvojice ovdje spomenutih anti-antifašista, sve jasno. Nisu tražili ukidanje Dana antifašističke borbe prije 10, 20 ili 30 godina samo zato što se niti izbliza ne mogu prepoznati u riječima kojima je Franjo Tuđman okarakterizirao komandanta Sisačkog partizanskog odreda. Da ih ponovim: “Vlado Janić Capo je bio primjer velike ljudske hrabrosti, političke odlučnosti i nacionalnog poštenja”.
(Hrvoje Klasić/24sata.hr)
Poveznica na članak: https://www.24sata.hr/news/hrvoje-klasic-anti-antifasisti-1137437
