Devedesetih se većina ljudi izrugivala s “bratstvom i jedinstvom”, do te mjere da je ta parola zagađena u javnom prostoru. A zapravo su to dvije ključne riječi koje sažimaju politiku NOB-a – bratstvo i jedinstvo svih naroda u borbi protiv fašizma. Te su vrijednosti važne i danas, pogotovo u društvu koje s dolaskom radnika iz drugih zemalja postaje sve raznolikije, govori povjesničar, istraživač i autor izložbe “O jednoj mladosti”
Mario Šimunković povjesničar je i istraživač, doktorand moderne i suvremene hrvatske povijesti koji je specijalizirao razdoblje antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu na teritoriju Zagreba i okolice. Autor je brojnih studija i izložbi, od kojih će posljednja, “O jednoj mladosti”, 26. marta, u 19 sati, biti otvorena u Srpskom kulturnom centru u zagrebačkoj Preradovićevoj ulici.
Kroz fotografije iz svakodnevice, “O jednoj mladosti” donosi priču o generaciji mladih ljudi različitih zanimanja koji su u drugoj polovici 1930-ih godina živjeli u glavnom gradu. No kako se izložba – koju je moguće pogledati do 22. aprila – razvija, otkriva se i druga dimenzija njihovih života.
Izložbom ste na poprilično nesvakidašnji način pristupili prijeratnoj svakodnevici i povijesti Drugog svjetskog rata, fokusirajući se prvo na život mladih ljudi u Zagrebu, od kojih su se neki pridružili SKOJ-u i NOB-u, a potom i na njihove tragične sudbine. Kako je nastajala izložba i odakle je potekla ideja za takav pristup?
Zapravo me na ovu izložbu potaknulo više od deset godina rada u arhivima, tijekom kojih sam počeo otkrivati fotografije rasute po različitim fondovima, često iznimne kvalitete. Za razliku od knjiga nastalih u periodu od 1950-ih do 1990-ih, gdje su fotografije zbog jeftinijeg tiska reproducirane u lošijoj, točkastoj tehnici, izvorne fotografije koje sam pronašao omogućuju jasniji i neposredniji doživljaj portretiranih osoba, a zbog toga se s njima lakše i poistovjetiti. Budući da je vizualna prezentacija razdoblja NOB-a uvelike bila ograničena tehničkim mogućnostima, ljudi su na fotografijama često djelovali udaljeno i apstraktno, a ne kao stvarne, mlade osobe.
Dobar primjer je narodna heroina Kata Dumbović, čije su fotografije u knjigama često reproducirane iz uvećanih skupnih snimaka, pa je izgledala znatno starija nego što je bila. Kad sam pronašao njezinu originalnu fotografiju na kojoj ima 38 godina, postalo je jasno koliko se percepcija mijenja – više ne govorimo samo o Trešnjevačkoj mati koju zamišljamo kao stariju gospođu, nego o osobi koju možemo zamisliti u današnjem kontekstu, gotovo kao nekoga s kim bismo možda otišli na koncert.
Iz toga je proizašla ideja da izložba ne ostane na crno-bijelim fotografijama, nego da se, uz pomoć suvremenih tehnologija, posebno kolorizacije, dodatno približi publici. Kolorizacijom se bavim već desetak godina. Nekad sam to radio ručno, a danas uz pomoć umjetne inteligencije, koja omogućuje precizniju rekonstrukciju detalja i daje cjelovitiju sliku osobe. Takva obrada fotografija omogućuje da te ljude doživimo gotovo kao suvremenike, što je bio jedan od ključnih ciljeva.
Drugi važan aspekt bio je približavanje životnih priča portretiranih osoba. Biografijama se bavim već dugi niz godina i primijetio sam da su postojeći zapisi često vrlo šturi, svedeni na nekoliko osnovnih podataka. A život nije samo godina rođenja i godina smrti, upravo je ono između ključno za razumijevanje osobe. Zato sam se posvetio detaljnijem istraživanju biografija sudionika NOB-a, kako bi se prikazali njihovi stvarni životi, svakodnevica i okolnosti koje su oblikovale njihove odluke prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Tko je bila Dragica Končar
Uz narodne heroje i heroine te braću kipara Vojina Bakića, ubijenu 1941. u ustaškom logoru Jadovno, među izloženim portretima pronalazimo i manje poznata lica. Čije su vas se biografije najviše dojmile?
Više od 50 posto fotografija i biografija odnosi se na nepoznate ili manje poznate osobe. Ipak, nisam se želio fokusirati isključivo na njih, jer i neka poznata imena danas zapravo više nisu prepoznatljiva široj publici. Primjerice, većina mladih danas ne zna tko je bio Rade Končar, a još manje tko je bila Dragica Končar. Često se njezin identitet svodi na to da je bila njegova supruga, što naprosto ne odražava stvarnost. Dragica Končar nije proglašena narodnom heroinom zbog te činjenice, nego zbog vlastitog djelovanja, borbe i svega kroz što je prošla. Upravo me njezina biografija posebno dirnula.
Kroz literaturu o Radi i Dragici Končar otvara se slika njezina teškog životnog puta – od dolaska u Zagreb, gdje se u početku nije snašla, preko osobnih kriza, pa sve do pronalaska smisla u radničkom i narodnooslobodilačkom pokretu. Jedan od manje poznatih detalja iz njezina života jest činjenica da je, nakon što je ubijena za vrijeme Drugog svjetskog rata, pokopana na groblju zajedno s kozaračkom djecom, bez ikakvog spomen-obilježja. Takvi podaci dodatno naglašavaju koliko su i poznate osobe zapravo ostale nedovoljno prisutne u javnom sjećanju.
Zato sam u izložbi kombinirao i poznata i potpuno nepoznata imena – od onih čije su biografije već djelomično istražene, do onih o kojima se gotovo ništa nije znalo. Primjerice, Branko Čuk imao je samo 17 godina u trenutku smrti. Sudjelovao je u NOP-u i nakon jedne diverzije bio je uhićen, odveden u Lepoglavu i brutalno pretučen. Umro je od posljedica batina manje od mjesec dana prije oslobođenja. Upravo povezivanje njihovih životnih priča s konkretnim licima daje cjelovitiju i snažniju sliku o tim ljudima.
Tokom druge polovice 1930-ih u Kraljevini Jugoslaviji dobar dio srednjoškolaca, studenata i radnika živio je u oskudici, s izraženim osjećajem socijalne nepravde. U kojoj mjeri je takvo iskustvo bilo važno za političko osvještavanje mladih?
Mislim da je to bilo ključno. U takvim okolnostima mladi su se najčešće priključivali radničkom pokretu, a bilo je i onih, doduše u manjini, koji su se pod utjecajem reakcionarne okoline pridružili frankovcima. Za većinu mladih koji su odrastali u siromaštvu ključna je bila ideja da mogu postići nešto više, da se mogu školovati, poboljšati vlastiti položaj i izboriti se za bolju budućnost. Upravo ih je ta težnja poticala na uključivanje u radnički pokret, sudjelovanje u štrajkovima i drugim oblicima društvenog i političkog angažmana.
Kad sam pronašao originalnu fotografiju Kate Dumbović na kojoj ima 38 godina, postalo je jasno koliko se percepcija mijenja – više ne govorimo samo o Trešnjevačkoj mati koju zamišljamo kao stariju gospođu, nego o osobi koju možemo zamisliti u današnjem kontekstu, gotovo kao nekoga s kim bismo možda otišli na koncert
Čini li vam se uopće mogućim povući paralelu između tadašnje nesigurnosti mladih i današnje situacije?
Ako govorim iz iskustva vlastite generacije, rekao bih da puno toga i dalje ovisi o porijeklu i životnim okolnostima. Recimo, u mojoj najužoj obitelji nitko nije bio u partizanima, pa se o toj temi praktički nije ni govorilo. Ali me oblikovalo to što dolazim iz radničke obitelji, što sam vidio kako živimo i znao da može biti bolje i drugačije. Vjerujem da i danas dio mladih razmišlja na sličan način.
Međutim, živimo u društvu izobilja, u kojem su vrijednosti često poremećene i u kojem se pojedinci praktički mogu obogatiti preko noći. Oni koji shvate da moraju živjeti od vlastitog truda i rada često se okreću univerzalnim vrijednostima koje su postojale i ranije, a postoje i danas. Mislim da većina ljudi, bez obzira na vrijeme, želi živjeti u boljem i pravednijem društvu, u kojem postoje solidarnost i spremnost da se pomogne onima u težoj situaciji.
Naravno, to nije uvijek dominantno i često se suočavamo s kontradikcijama, kao što je to slučaj s pravom žena da odlučuju o vlastitom tijelu. S jedne strane imamo sve više obrazovanih ljudi, a s druge jačanje reakcionarnih snaga, odnosno aveti koje se trude zabraniti pobačaj.
I dobar dio političko-društvenog konteksta je skrojen tako da se mlade uporno gura u konzervativne, nacionalističke okvire, od škole pa sve do aktualne reaktivacije vojnog roka. Je li u takvom kontekstu uopće moguć značajniji revolucionarno-politički potencijal i koliko je on danas otežan u odnosu na period kojim se bavi izložba?
Na prvu djeluje kao da su ta dva perioda neusporediva. Međutim, kad pogledamo prvu polovicu 1930-ih, vidimo da su postojale razne frakcijske borbe i međusobna nepodnošenja. Drugu polovicu istog desetljeća obilježili su pak organiziranost i veća razina sloge. Čini mi se da se danas ljudi nisu spremni podvrgnuti ni organizaciji ni kolektivnim odlukama i da im je direktna demokracija poprilično strana.
Prevladava stav: ako nije po mom, onda neću ni sudjelovati. Zbog toga se ljudi teško uključuju u zajedničke inicijative. Mislim da nedostaje i osnovno razumijevanje kako organizacije funkcioniraju. Organizacija je također oblik društva i zahtijeva određenu razinu discipline. Naravno, uvijek postoje neslaganja i nitko se ne mora slagati sa svime, ali također postoji mnogo zajedničkih točaka oko kojih se ljudi mogu okupiti. Problem je što i manja neslaganja, često oko nebitnih stvari, lako dovedu do raspada inicijativa.
Otpor u samom centru grada
Ipak, postoje i svijetli primjeri. Recimo, prosvjedi Ujedinjeni protiv fašizma na kojima se okupio i veliki broj mladih ljudi. Neki od njih sudjelovali su i u samoj organizaciji prosvjeda. Vidite li tu neku vrstu potencijala za promjenu?
Apsolutno. Zapravo sam optimist i mislim da je inicijativa Ujedinjeni protiv fašizma odličan primjer koji pokazuje kako i danas postoji velik potencijal za daljnje povezivanje ljudi oko ideja koje su nam zajedničke. Ako nam je svima zajedničko to da ne želimo društvo u kojem se mlade odgaja za vojsku i rat, ako želimo društvo u kojem se ljude ne napada zbog boje kože, nacionalnosti ili vjere – to su teme oko kojih se svi možemo i trebamo okupiti.
Važno je pokazati da sve ono suprotno što se događa u društvu nije prihvatljivo. Prosvjedi su danas jedan od ključnih načina da se pokaže kako postoje društvene snage koje se s tim ne slažu. Jer, iako se često kaže da imamo izbore, oni nisu mjesto gdje se takve stvari jasno artikuliraju. Ljudi glasaju za šire političke programe, a ono što se kasnije konkretno provodi često je nešto sasvim drugo.
U jednom ranijem intervjuu koji je s vama vodio Saša Šimpraga rekli ste sljedeće: “Danas u Hrvatskoj ne postoji nijedna stranka koja sustavno, dosljedno i jasno pruža otpor fašizaciji društva. Isto vrijedi i za Savez antifašističkih boraca i antifašista. U pojedinim strankama postoje pojedinci koji se tome otvoreno suprotstavljaju, ali na razini stranačkih politika taj otpor nije artikuliran kao prioritet niti kao strateška obaveza.” Gdje vidite alternativu?
Vidim je upravo u inicijativama koje dolaze “odozdo”, kao što je spomenuta Ujedinjeni protiv fašizma, u svakoj situaciji u kojoj ljudi naprave pozitivan pomak. Kad generalno sagledamo stranke i pojedince koji u njima djeluju, vidimo da s jedne strane dolaze na antifašističke obljetnice i tamo govore o antifašizmu, a s druge, kad treba konkretno djelovati, često šute. Tu se radi o teškoj demagogiji, što je zapravo poražavajuće.
Istodobno postoje pojedinci koji rade iznimne stvari i kojima zaista treba odati priznanje. Na kraju krajeva, ono što je Saša Šimpraga napravio sa spomen-parkom Dotrščina nije uspjela napraviti nijedna stranka ni organizacija. Prije svega mislim na Savez antifašističkih boraca i antifašista, koji u Zagrebu ima najjaču organizaciju. Na primjeru Zagreba, gdje je na vlasti deklarativno antifašistička opcija, vidimo i da je u praksi napravljeno vrlo malo konkretnih poteza.
Primjerice, postoji niz spomen-ploča i obilježja koji bi se mogli obnoviti ili ponovno postaviti uz minimalne troškove. Često se obraćam institucijama s takvim prijedlozima i jako je malo slučajeva u kojima su predstavnici grada spremni nešto konkretno napraviti. To me jako smeta i volio bih da se to promijeni. Jer ako se neka vlast naziva antifašističkom, to ne može ostati samo na riječima – mora se vidjeti i u djelima.
Aktualna vlast mogla bi puno naučiti iz načina na koji se društvo gradilo nakon Drugog svjetskog rata. Često se spominje i Tuđmanova politika pomirbe, ali zapravo je Tito taj koji je proveo pomirbu, osobito nakon 1948., ali i kroz amnestije već 1945. Da toga nije bilo, teško da bismo imali društvo u kojem zajedno žive potomci partizana i ustaša
Dominantno se bavite poviješću NOB-a i kulturom sjećanja. S obzirom na aktualnu političku situaciju, sveprisutni revizionizam, uporno falsificiranje činjenica, odnosno njihov selektivni prikaz, djeluje li vam sve to frustrirajuće, ponekad možda i demotivirajuće? Ili vas pak hrabri za daljnji rad?
Zapravo me sve čime se bavim motivira. Veseli me što vidim konkretne rezultate svog rada, iako to ne mora uvijek biti neka široka publika. Ne treba ni očekivati da ono čime se bavimo bude u središtu interesa većine ljudi, svatko od nas je tek mali kotačić u jednoj široj priči. U svom radu polazim od povijesnog prikaza događaja i osoba, a istodobno nastojim pokazati i koliko je to vrijeme slično današnjem, pogotovo kad je riječ o univerzalnim vrijednostima koje je iznjedrio NOB.
Recimo, 1990-ih se većina ljudi izrugivala s “bratstvom i jedinstvom”, do te mjere da je ta parola zagađena u javnom prostoru i da se o njoj praktički više ni ne govori. A zapravo su to dvije ključne riječi koje sažimaju politiku NOB-a – bratstvo i jedinstvo svih naroda u borbi protiv fašizma. To su vrijednosti koje trebamo živjeti i danas, pogotovo u društvu koje s dolaskom radnika iz drugih zemalja postaje sve raznolikije. Strah od drugačijeg nije nov, ali upravo je zato važno podsjećati na ideju jednakosti i zajedničkih problema koje svi dijelimo.
Što se tiče kulture sjećanja, zanimljivo mi je na koji način se danas sjećamo NOB-a, a sjećamo ga se ovisno o tome koliko smo spremni uložiti volje, energije i političke podrške. Situacija se, nažalost, pogoršala posljednjih godina, koje se posebno ističu po porastu broja uništenih antifašističkih spomenika. Ako na te spomenike gledamo isključivo kao na relikte prošlosti, onda će biti i onih koji će reći: “Ma dobro, ne treba nam baš svaki spomenik.” Međutim, oni imaju značajnu ulogu.
Primjerice, spomen-ploče u Zagrebu jasno pokazuju da se otpor nije odvijao negdje na periferiji, nego u samom centru grada, u uvjetima stalne opasnosti, uz prisutnost špijuna i ustaških agenata. Upravo te ploče svjedoče o konkretnim mjestima djelovanja, ali i o broju žrtava, često ubijenih isključivo zbog svoje nacionalnosti ili vjere. To, uostalom, pokazuje koliko je bio snažan fašistički teror, a uklanjanjem takvih obilježja ide se na ruku onima koji tvrde da se neke stvari nisu dogodile. Zato je važno sprječavati takve postupke, o njima pisati, govoriti i istraživati ih.
Dominacija ratne tematike
U novijem periodu, obilježenom guranjem HDZ-ovog narativa o “dvostrukim konotacijama”, ponovno svjedočimo spomenutom uništavanju antifašističkih spomenika, ali i napadima na manjine. Vidite li kao povjesničar uopće mogućnost da se takva situacija poboljša u kraćem periodu?
Vidim, pogotovo jer više nismo toliko obilježeni ratom 1990-ih, iako nas se pokušava i dalje gurati u to vrijeme. Čak i za moju generaciju rat više nije toliko relevantan. Više-manje smo zaboravili sve ono negativno što je pratilo taj period, pritom prvenstveno mislim na narative koje su nam servirali mediji, a današnje generacije, koje su rođene nakon rata, s tim nemaju gotovo nikakvu vezu. Zato je, rekao bih, čak i pomalo čudno koliko HDZ uspijeva jahati na ratnom valu, jer ni SUBNOR-u to nije uspjelo do te mjere.
Ako se prisjetimo 1980-ih, vremena novog vala i iznimno jake glazbene scene, vidimo da tada ratna tematika nije dominirala društvom, iako nije bilo društvenih mreža kao danas. Oni koji su naglašavali takve teme bili su više iznimka nego pravilo. Uostalom, možemo zamisliti kako bi izgledalo da je nakon 1945. vlast ostala zarobljena u tolikoj mržnji kakvu danas često vidimo.
Da su 1950-ih i 1960-ih djeca partizana ili sami partizani razbijali aute s njemačkim i talijanskim registracijama, teško da bismo ikad razvili turizam kakav imamo danas. Zato bi aktualna vlast mogla puno naučiti iz načina na koji se društvo gradilo nakon Drugog svjetskog rata. Često se spominje i Tuđmanova politika pomirbe, ali zapravo je Tito taj koji je proveo pomirbu, osobito nakon 1948., ali i kroz amnestije već 1945. godine. Da toga nije bilo, teško da bismo imali društvo u kojem zajedno žive potomci partizana i ustaša, pa na kraju krajeva i bivši pripadnici jednih i drugih.
(Tamara Opačić/Novosti)
