Cijenjeni antifašistički borci i antifašisti,

Drugarice i drugovi!

Izuzetno mi je zadovoljstvo što Vas na današnjoj svečanosti mogu pozdraviti u ime svih SUBNOR-a, odnosno antifašističkih udruga zemalja nastalih od republike Jugoslavneske federacije. Danas smo  ovdje da odamo počast herojima Sutjeske, onim tisućama palih i onima – na žalost još vrlo rijetkim preživjelima koji su među nama. No ovdje smo i zbog nečag drugog; zbog toga da ne dozvolimo da se NOB-u bilo zaboravlja, bilo krivotvori, da se o njoj bilo šuti ili laže. Ovdje smo da kažemo istinu, i onima koji je znaju, a prave se kao da je ne znaju i onima koji se trude da istinu zamijene lažima, ali i onima stasalima u protekla tri desetljeća koji zaista ne znaju.

 A treba znati slijedeće: ovdje na Sutjesci, okupatori su još jednom doživjeli poraz u svojim uzastupnim pokušajima da likvidiraju glavninu partizanskih snaga i njihovo vodstvo na čelu s Josipom Brozom Titom. S razlogom i svjesno kažem: poraz okupatora, jer glavni cilj operacije u koju je neprijatelj ušao s višestruko jačim snagama ipak nije ostvaren. I to je ono bitno što treba znati: daleko jači neprijatelj u sudaru sa snagama antifašističkog otpora nije uspio. Cijena koju su borci NOV za to platili je ogromna. Cijena u ljudskim životima, kako boraca, koji su poginuli, tako i ranjenika koji su zarobljeni a potom svi likvidirani. I još nešto treba znati: da je neprijatelj u svojim kasnijim analizama posebno izdvojio dobro vođenje i iznimno visoki moral NOV.

Postoje podaci o tome koliko je pripadnika koje jedinice sudjelovalo u borbi i koliko ih je poginulo. I povijesna je činjenica da su glavni teret bitke na Sutjesci iznijeli borci iz Dalmacije, da je samo njih palo preko tri tisuće. Povijesna je činjenica isto tako da su svoj nemjerljiv udio u porazu neprijatelja dali i borci s Banije. Ali, ja o tome, baš danas  i baš ovdje ne želim govoriti.

Borce koji su prije osam desetljeća zajedno jurišali i ginuli, koji se nisu dijelili, ja ne želim danas dijeliti. To ne bi bilo samo nepošteno, to bi bilo i nečasno. To bi bila najveća uvreda koju bismo im mogli nanijeti. Pojedine jedinice NOV imale su imena koja su otkrivala odakle je većina njihovih boraca. Da, partizanske jedinice imale su i svoje nacionalne zastave. Ali, iznad tih regionalnih imena i nacionalnih obilježlja, iznad svih oznaka nacionalnog identiteta  kojega nitko nije ni brisao, ni zabranjivao,  bila je trobojnica zajedništva sa crvenom petokrakom kao simbolom borbe i pobjede.  Iznad svega toga bila je crvena zastava Komunističke partije, vodeće snage ustanka i narodno oslobodilačke borbe, mada golema većina boraca nije bila u članstvu Partije. I napokon, iznad svega toga bio je autoritet Vrhovnog komandanta Josipa Broza Tita, čovjeka koji nikad nije tajio da je Hrvat, ali koji je bio najžešći borac protiv bilo kakvih podjela i prebrojavanja po bilo kojoj osnovi, nacionalnoj pogotovo.

Konačno, heroji sa Sutjske nisu se borili zato da bismo se dijelili ili zato da bismo jedni druge gledali s nepovjerenjem. Oni su se borili, naglašavam još jednom, zajedno, rame uz rame.

Zajedno su se borili, zajedno su ginuli, zajedno ovdje počivaju. Nikada i nikome ne smijemo dozvoliti da kalja uspomenu na pale heroje, jer su i Sutjeska i baš kao i Neretva bile veličanstvene zajedničke bitke i veličanstvene zajedničke pobjede, pobjede NOV na čelu s kasnijim maršalom Josipom Brozom Titom.

Nismo zaboravili bratstvo i jedinstvo, jednakost i ravnopravnost. To je bila platforma na kojoj je Tito okupio narode i narodnosti u zajedničku borbu za oslobođenje od nacifašističkih okupatora i kvislinga svih nacionalnih boja. Koristimo to iskustvo zajedništva jer se pokazalo ispravno. Zajedništvo je važno i danas, jer samo ujedinjeni imati ćemo više snage da se suprostavimo povijesnom revizionizmu i ponovnoj fašizaciji na našim prostorima.

Epopeja antifašističkog rata na području nekadašnje Jugoslavije izučava se u vojnim akademijama svijeta. No, osim taktičko-strateških razmišljanja teško da oni koji to danas izučavaju, oslanjajući se uglavnom na pisane dokumente, mogu shvatiti glavnu snagu partizanskog pokreta.

Teško da, iz perspektive svijeta kojemu je nametnut bespoštedni egoizam kao način preživljavanja u potrošačkom društvu, mogu shvatiti veličinu želje za slobodom, spremnost da se u borbi za slobodu nesebično gine i iznad svega – zajedništvo ljudi raznih nacija i vjera u pobjedu u toj borbi.

Iza nas je zlosretno iskustvo ratova u kojima se raspala Jugoslavija. Svuda oko nas je svijet u previranju, svijet u kojem se ruši stara konstrukcija međunarodnih odnosa, a da nova još nije sagrađena. Zaboravimo sve to na trenutak, budimo zajedno u sjećanju na heroje Sutjeske. Poklonimo im se i čuvajmo zajedno uspomenu za njih i na njihovu veličanstvenu borbu. To je najmanje čime im se možemo odužiti. To je i jedino što možemo napraviti.

Ne zaboraviti! Nikada!

Franjo Habulin, predsjednik SABA RH

(Sutjeska, 06. lipanj 2026.)