Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Zlo negiranja genocida

Pišući o povijesti genocida Jared Diamond u svojoj knjizi ”Uspon i pad treće čimpanze” ističe da dva najuobičajenija genocidna obrasca u ljudskom ponašanju imaju svoje životinjske prethodnike – ”ubijanje i muškaraca i žena uklapa se u obrazac ponašanja običnih čimpanzi i vukova dok se ubijanje muškaraca i pošteđivanje žena uklapa u obrazac ponašanja gorila i lavova”.

Drugim riječima, Diamond želi reći da za razliku od specifično ljudskih aktivnosti kao što su umjetnost, govorni jezik i drogiranje genocid ima svoje jasne životinjske preteče. I sama ljudska povijest puna je epizoda obaju obrazaca genocida.

Uzmimo samo Bibliju kao primjer. Svima je poznata priča o jerihonskim trubama pomoću kojih je Jošua srušio zidove Jerihona. No manje je poznat nastavak te priče u kojem je Jošua slušajući Gospodinovu naredbu pobio apsolutno sve stanovnike (osim jedne obitelji) ne samo Jerihona nego i mnogih drugih gradova. Smatralo se to toliko normalnim da su ti pokolji samo usput navedeni.

Prema Diamondovoj klasifikaciji to je obrazac genocida čimpanzi i vukova. Ali Biblija jasno navodi i obrazac gorila i lavova. U Knjizi Brojeva Mojsije će jasno zapovjediti svojima da se trebaju ubiti svi muški Midjanci, a da sve mlade nevine djevojke ostave sebi.

Genocid je dakle star barem koliko su stari i ljudi. Iako nam se riječ genocid najčešće vezuje uz Drugi svjetski rat, ipak je tijekom povijesti genocida bilo jako puno, ali do 20. stoljeća ih nije baš bilo na europskom tlu iako su ih Europljani provodili na skoro svim kontinentima.

U Europi prije 20. stoljeća najpoznatiji slučaj genocida je onaj iz 1527. godine poznat kao Bartolomejska noć u kojoj su u jednoj noći katolici u Francuskoj ubili puno više protestanata nego što su Rimljani pobili kršćana u tri stotine godina progona.

Ipak ono što jest nedavna pojava u povijesti genocida je njegovo negiranje. Dok su se prije počinitelji genocida s njime hvalili i smatrali svojim uspjesima brisanje cijelih plemena ili naroda s određenog područja danas se mnogi upiru negirati da se genocid dogodio ili trivijalizirati taj ”zločin nad zločinima”.

Primjera negiranja ustaškog genocida u Hrvatskoj u posljednjih tridesetak godina ima more. No ono što se događa u Glini zaslužuje poseban osvrt.

Prije 80 godina u Glini je počinjen zločin genocida nad srpskim stanovništvom u pravoslavnoj crkvi. Na mjestu te crkve nakon rata je podignut Spomen dom u kojem su bila imena žrtava genocida. Danas Spomen doma nema, na tome je mjestu Hrvatski dom koji nema nikakvih obilježja na događaj zbog kojeg je dom uopće podignut.

A taj Hrvatski dom organizira razne manifestacije pa i one na kojima Stipo Pilić, Blanka Matković i Igor Vukić tvrde da genocida u NDH uopće nije niti bilo. Mnogi bi im europski negacionisti pozavidjeli – oni rijetko kad na samom mjestu genocida imaju priliku negirati genocid. Dok s druge strane, oni koji komemoriraju žrtve genocida moraju to činiti na platou ispred doma podignutog u spomen na žrtve genocida.

U susjednoj Bosni i Hercegovini, točnije u njenom dijelu koji se zove Republika Srpska, negiranje i trivijaliziranje genocida u Srebrenici dio je mainstream politike svakog ljeta. Ove je godine visoki predstavnik Valentin Inzko nametnuo izmjene Kaznenog zakona te zemlje kojima se zabranjuje i zatvorom sankcionira nijekanje ratnih zločina, uključujući tu genocid u Srebrenici.

Vrlo često se negacioniste zove revizionistima i to je termin koji se uvriježio, ali ipak moramo biti pažljivi kada taj termin koristimo.

Revizionizam je danas postao istoznačan s pojmom negacionizam kojeg uvodi francuski povjesničar Henry Rousso da bi uveo jasnu razliku između onih koji falsificiraju realnost povijesnih događaja i diskreditiraju svjedočanstva i povjesničara koji koriste precizne, znanstvene metode za analizu, objašnjavanje i unapređivanje povijesnih činjenica u skladu s novootkrivenim informacijama.

Revizionistima se počinju nazivati oni kojima nije stalo do istine. Povjesničar Pierre Vidal-Naquet tako piše da s revizionistima ne postoji taj zajednički temelj, istina, na temelju kojeg se može voditi dijalog – ”možemo i moramo raspravljati o revizionistima; možemo analizirati njihove tekstove da otkrijemo anatomiju laži; …ali ne možemo raspravljati s revizionistima”.

Ipak moramo imati na umu da svaki povjesničar na neki način revidira dosadašnje znanje o povijesnim događajima pa tako i o zločinima genocida. Jedno od najvažnijih takvih revidiranja našeg znanja o genocidu jest ono Franciszeka Pipera, pročelnika Odsjeka za studije holokausta pri Državnom muzeju Auschwitz – Birkenau, koji je brojku ubijenih u Auschwitzu smanjio s četiri milijuna na nešto više od milijun.

Dakle, iako danas koristimo riječ revizionizam da bismo ukazali i na poricatelje genocida ipak bi bolje bilo da ih zovemo onime što oni jesu – poricatelji, a ne revizionisti (budući da ništa ne revidiraju i ni s čim ne doprinose uvećanju znanja o nekim povijesnim događajima).

Možemo li zabraniti negiranje ili trivijaliziranje genocida kakvom ovih dana svjedočimo u Glini i u Banjoj Luci? Ima li smisla ova promjena zakona koju je pokrenuo Inzko?

Negiranje genocida u mnogim zakonodavstvima ulazi u domenu govora mržnje. Iako se genocid može negirati, a da se ne iznose negativne tvrdnje o ”navodnim” žrtvama niti se ne poziva na remećenje javnog reda i mira ipak je jasno da se negiranjem genocida povređuje dostojanstvo grupe koja je genocid doživjela.

Kazneni zakon nema samo ulogu zastrašivanja osoba da ne počine neka djela i reguliranje ponašanja već Kazneni zakon ima i svoju ekspresivnu funkciju izražavanje moralnog stava kojom konstituira zajednicu kao moralni entitet.

Postojanje takve zakonske odredbe pruža jamstvo da društvo ne tolerira takav način diskriminacije i narušavanja temeljnog dostojanstva. Uz narušavanje dostojanstva postoji i dodatni razlog u državama poput Hrvatske ili entiteta poput Republike Srpske.

Povijest tih političkih zajednica određena je činom genocida bilo u Drugom svjetskom ratu ili u ratu iz 90-ih. Zakon protiv poricanja genocida upravo izražava važnost sjećanja na te zločine, važnost jasnog ukazivanja na odgovorne za te zločine i jasan raskid s režimima koji su te zločine provodili.

Jasnim prihvaćanjem zla režima koji je zločine provodio, a u ime određenog naroda, hrvatskog ili srpskog, i jasnim raskidom s tim režimom politička zajednica ima legitimitet vladati nad pluralnim društvom, a pogotovo nad onim manjinama ili manjinom nad kojima je zločinački režim proveo genocid.

Genocid nije nešto strano ljudskoj prirodi, niti su ga provodili samo iskvareni psihopati. Ljudi su provodili genocide kroz cijelu svoju povijest i izgleda da su to naslijedili od svojih neljudskih predaka.

Da bismo shvatili kako ljudi mogu toliko potpasti pod tribalizam i podjelu na ”nas” i ”njih” da su spremni počiniti takav zločin potrebno je o tome pričati. Negiranje genocida udaljava nas od mogućnosti da shvatimo na koji način prevenirati to zlo od ponavljanja u budućnosti.

(autograf.hr / NEBOJŠA ZELIĆ)

Share on facebook
Facebook
Share on email
E-mail

Kategorije

Najave

Dan partizanske mornarice

Savez antifašističkih boraca i antifašista Makarskog primorja i Općina Podgora organiziraju, pod pokroviteljstvom Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH, obilježavanje Dana partizanske mornarice 10. rujna

Pročitaj više »