Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Zašto Siščani odlaze u partizane?*

Hrvoje Klasić

Činjenice i „kontroverze“

U kolovozu 1939., nakon dvadeset godina pregovaranja i nadmudrivanja, sukoba i suradnje, hrvatski i srpski političari postigli su dogovor kojim je trebalo biti riješeno „hrvatsko pitanje“. Sporazumom između Dragiše Cvetkovića i Vladka Mačeka osnovana je Banovina Hrvatska kao posebna teritorijalno-upravna cjelina s visokim stupnjem autonomije unutar Kraljevine Jugoslavije. Sam Maček ulazi u novu jugoslavensku vladu kao njezin podpredsjednik, a na ministarskim pozicijama pridružuje mu se nekoliko uglednih HSS-ovaca. Najveći dio hrvatske javnosti podržao je ovakav razvoj događaja imajući u vidu obećanje da se radi tek o privremenom rješenju. Kako to obično biva kada su u pitanju hrvatski državni interesi, postignutim nisu bili zadovoljni predstavnici svih političkih opcija. Najkonkretnije osude dolaze s dva suprotna pola političkog spektra, krajnje desnog i krajnje lijevog. Kritika s desna dolazi od hrvatskih nacionalista među kojima su najglasniji pristaše zabranjene Hrvatske stranke prava („frankovci“) i u emigraciji stvorenog ustaškog pokreta. Njihovo nezadovoljstvo odnosilo se uglavnom na granice Banovine, unutar kojih se po njihovom mišljenju nisu našle sve hrvatske zemlje niti svi pripadnici hrvatskog naroda. Ljevica također osuđuje sporazum. Poput nacionalista ni komunisti, ali uz bitno drugačiju argumentaciju, ne smatraju da je njime riješeno hrvatsko nacionalno pitanje. Radilo se, po njihovom mišljenju, ne o sporazumu Hrvata i Srba, nego „srpske i hrvatske gospode“ s ciljem daljnjeg „izrabljivanja radnih masa i nacionalnog ugnjetavanja naroda Jugoslavije“.[1] Samoj Banovini autonomija nije donijela i bolji život. Upravo suprotno, od završetka Prvog svjetskog rata, uključujući i period velike gospodarske krize, život nikad nije bio teži. Povećavaju se porezi, raste inflacija, nestašice robe široke potrošnje sve su češće, a najteži teret na svojim leđima ponovo nose oni kojih je najviše, seljaci. Hrana će u prvih godinu dana postojanja Banovine poskupiti za 40%, a isti postotak odnosio se i na povećanje ukupnih troškova života.[2] Osim ekonomske, ne popravlja se ni politička situacija u društvu. Nakon višegodišnjih apela prvaka HSS-a o potrebi demokratizacije Kraljevine, njihovim ulaskom u vladu ništa bitno nije se po tom pitanju promijenilo. Naprotiv, progoni političkih protivnika još su žešći, a na posebnom udaru banskih vlasti u Zagrebu su i sve nepodobne novine. Žene i dalje nemaju pravo glasa, dok se dobni cenzus birača podiže se s 18 na 24 godine. Nova vlada odgovorna je i za donošenje prvog antižidovskog zakona. Nažalost, odluka o ograničavanju mogućnosti školovanja i trgovačke djelatnosti jugoslavenskim Židovima („numerus clasus“) iz 1940. biti će samo uvod u nešto puno gore što će ih uskoro zadesiti.

Unatoč podršci koju su komunisti davali Mačeku na izborima 1935. i 1938., HSS se dolaskom na vlast neće založiti za ukidanje zakonske zabrane rada Komunističke partije. I ne samo to. Kako bi ojačali poziciju „svog“ sindikata (HRS) i smanjili utjecaj komunista na radnike, vlasti u Beogradu i Zagrebu krajem 1940. donose zakonsko rješenje o zabrani rada URSS-a. Ovaj sindikat s članstvom od oko 150 tisuća radnika na nivou cijele države i 50 tisuća samo na području Hrvatske bio je već godinama glavna legalna politička organizacija preko koje su komunisti vršili svoju propagandu, ali i najšira baza za regrutaciju budućih članova Parije.[3] Sve što se u zemlji događalo od potpisivanja Sporazuma Cvetković – Maček, pa zaključno sa zabranom rada URSS-a, upućivalo je na nemogućnost bilo kakvog oblika daljnje suradnje KPJ i HSS-a. Zbog toga je nakon nekoliko godina eksperimentiranja napušten koncept narodne fronte. Osim navedenih unutrašnjopolitičkih razloga glavni impuls za promjenu političke strategije i ovaj put dolazi iz Moskve. Naime, tri dana prije potpisivanja sporazuma kojim su se rješavali odnosi u Jugoslaviji, u glavnom gradu Sovjetskog Saveza potpisan je sporazum s dalekosežnim posljedicama za cijelu Europu. Dva ministra vanjskih poslova, Ribbentrop i Molotov, 23. kolovoza 1939. svojim su potpisima obvezali Treći Reich i SSSR na međusobno nenapadanje. Iako je već i taj javni dio sporazuma predstavljao iznenađenje za svjetsku javnost, posljedice „tajnog protokola“, za čije se postojanje u tom trenutku nije ni znalo, ubrzo će izazvati potpuni šok. Činjenica da sovjetski komunisti u suradnji sa svojim ideološkim protivnicima i neprijateljima prekrajaju kartu Europe i vojnom agresijom zauzimaju susjedne države ostavit će u nedoumici mnoge, a posebno pripadnike svjetskog komunističkog pokreta. Ali, nekritički i podložnički odnos prema odlukama najveće komunističke partije i njezinog prvog čovjeka Josifa Visarionoviča Staljina, još jednom će pobijediti logiku političkih i ideoloških „zadatosti“. Ne samo što se nisu dovodili u pitanje novo uspostavljeni odnos SSSR-a i Trećeg Reicha, ili sovjetska agresija na susjede, nego je i karakter novog (svjetskog) rata, koji će započeti nekoliko dana kasnije, objašnjen u skladu s potpisanim sporazumom. Tako glavni razlog sukoba u Europi više nisu nedemokratičnost i agresivnost fašističkih/nacističkih režima u Italiji/Njemačkoj nego imperijalističke težnje kapitalističkih društava, bez obzira na ideološki predznak. „Postalo je jasno kao dan“ ističu jugoslavenski komunisti nakon primljenih instrukcija iz Moskve „da engleski i francuski imperijalisti nisu zapalili nov požar radi obrane demokracije i slobode malih naroda, već radi odbrane svog kolonijalnog carstva i hegemonije koju su stekli u prošlom imperijalističkom ratu“.[4] S druge strane, postaje „jasno kao dan“ također i to da je „tobožnje ispravljanje versajske nepravde“ bio samo izgovor Njemačkoj i Italiji da ratom pokušaju ostvariti svoje imperijalističke i hegemonističke ciljeve.[5] Preslikano na domaće prilike, „kolebljiva vanjska politika“ vlade Cvetković – Maček koja je nastojala zadržati tradicionalno dobre odnose s Velikom Britanijom i Francuskom, ali i nastaviti sve intenzivniju ekonomsku (i političku) suradnju s Njemačkom, bila je samo potvrda jugoslavenskim komunistima da u zemlji više nemaju saveznika.

Iako su složeni unutrašnjopolitički odnosi bili glavni faktor nestabilnosti Kraljevine Jugoslavije tek će jedna vanjskopolitička odluka imati neposredan utjecaj na kraj njezina postojanja. U utorak, 25. ožujka 1941. predsjednik jugoslavenske vlade Cvetković i ministar vanjskih poslova Cincar-Marković potpisat će u bečkom dvorcu Belvedere protokol o pristupanju Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu i time službeno potvrdit saveznički odnos s Njemačkom, Italijom i Japanom. Nakon potpisivanja, jugoslavenske je predstavnike primio i sam Adolf Hitler čestitajući im na pristupanju „savezu nove Europe“. Hitler je pri tom još dodao da će Jugoslavija u njemu uvijek naći iskrenog, lojalnog posrednika, zastupnika i prijatelja.[6] Međutim, slavljeničko raspoloženje nije dugo potrajalo. Dva dana kasnije dio najviših časnika jugoslavenske vojske izveo je državni udar i na vlast postavio još uvijek maloljetnog kralja Petra II Karađorđevića. Iako pučisti nisu skrivali svoje simpatije prema Velikoj Britaniji, Francuskoj i SAD-u, njemačkog veleposlanika u Beogradu nastojali su uvjeriti da ovaj čin nije usmjeren protiv Njemačke te da će nova vlada zadržati politiku neutralnosti. Nažalost za takva objašnjenja bilo je prekasno. Istog dana (27.3.) kada je kralj Petar u Beogradu imenovao generala Dušana Simovića mandatarom nove vlade, Adolf Hitler je u Berlinu izdao Direktivu 25, tj. naredbu za napad na Jugoslaviju.[7] Deset dana kasnije, 6. travnja 1941. ujutro njemački su avioni počeli bombardirati Beograd nakon čega je uslijedio i ulazak njemačkih, talijanskih i mađarskih vojnika na jugoslavenski teritorij. „Travanjski rat“ u kojem se Jugoslavija nastojala obraniti od agresije nije trajao niti cijeli travanj. Nakon svega jedanaest dana, više igre „mačke i miša“ nego uspješnog pružanja otpora, Jugoslavija je kapitulirala. Zemlja koju su politički predstavnici uključujući i kralja napustili tijekom rata ostavljena je na milost i nemilost pobjednicima. Odmah po kapitulaciji dio zemlje biti će direktno pripojen Trećem Reichu, Italiji ili susjednim zemljama, dio će u vidu protektorata ostati okupiran od strane njemačke ili talijanske vojske, dok će na teritoriju Hrvatske i Bosne i Hercegovine nastati, barem po imenu, nezavisna država.

Pristupanje Trojnom paktu, a zatim i državni udar izazvali su lavinu reakcija najprije u Beogradu, a zatim i po ostatku zemlje. Demonstrantima koji podržavaju povratak politici neutralnosti priključuju se i komunisti, ali uz jednu razliku. Dok je dio demonstranata garanciju mira vidio u što tješnjim vezama s Velikom Britanijom i Francuskom, jugoslavenski komunisti inzistiraju na približavanju Sovjetskom Savezu. Iako će do toga, ali ne njihovom zaslugom, naposljetku i doći, sovjetsko – jugoslavenski ugovor o prijateljstvu ustvari nije ni dobio priliku zaživjeti. Naime gotovo istovremeno dok je sovjetski ministar vanjskih poslova Vječeslav Molotov ujutro 6. travnja 1941. u Kremlju stavljao svoj potpis na dokument Beograđani su na nebu ugledali prve njemačke bombardere. S obzirom da je Jugoslavija u svega nekoliko dana ne samo kapitulirala nego i prestala postojati, službena je Moskva tu činjenicu iskoristila kao opravdanje da prema Jugoslaviji nema nikakvih ugovornih obaveza.[8]

Sisački komunisti sigurno su bili spremni pridružiti se protestnim aktivnostima u vezi s najnovijim događajima u Beogradu. Međutim, jedna nepredviđena situacija a zatim brzina kojom će se događaji izmjenjivati, neće im ići na ruku. U noći 22. na 23. ožujak 1941. skupina hrvatskih nacionalista, tada još uvijek poznatih kao „frankovci“, a uskoro i kao ustaše, eksplozivom je srušila spomenik kralju Petru Karađorđeviću, koji se nalazio u centru grada. Već sljedeće jutro policija je uz osumnjičene „frankovce“ privela i najistaknutije sisačke komuniste, premda oni s tim činom nisu imali nikakve veze. Svi su zajedno otpremljeni u zatvor u Zagreb gdje su i dočekali vijesti o puču. I dok će komunisti biti pušteni uslijed zatopljenja sovjetsko-jugoslavenskih odnosa, nacionalisti će biti zadržani još nekoliko dana, do osnivanja Nezavisne Države Hrvatske.[9] Iako su i jedni i drugi priželjkivali „smrt“ monarhije i „nenarodnog“ režima nisu ni slutili da će taj proces nepovratno započeti upravo za vrijeme njihovog kratkotrajnog boravka u zatvoru. Koliko god razmišljali o raznim scenarijima koji bi vodili u tom smjeru opcija međunarodne agresije i rata ipak je sve iznenadila. Kao uostalom i samog predsjednika vlade generala Simovića na čijem je kalendaru uz datum 6. travnja 1941. stajala samo jedna obaveza. Vjenčanje kćeri.

Među zatvorenim sisačkim komunistima nije bio i Mika Špiljak, koji je procijenio da događaji koji se munjevito izmjenjuju i imaju nesaglediv utjecaj na budućnost zemlje ne smiju proći bez komunističke reakcije[10]. Večer uoči potpisivanja jugoslavensko – sovjetskog ugovora o prijateljstvu u seoskoj, sada vatrogasnoj knjižnici, sa skupinom skojevaca slušao je Radio Moskvu. Nakon što su čuli poziv jugoslavenskim narodima da podrže pakt odlučili su se za akciju. Sutradan su u Odri organizirali veliki miting podrške na koji su došli i stanovnici okolnih sela. Najveće iznenađenje i oduševljenje izazvao je dolazak vojne postrojbe koja je bila stacionirana u tom selu. Okupljeni su iz različitih razloga pozdravili novi vanjskopolitički potez vlade. Komunisti su u tom činu vidjeli svojevrsnu moralnu satisfakciju za godine politički motiviranih proganjanja, zatvaranja i ubijanja. Sada se njihovog ideološkog mentora ne samo uvažavalo nego i prizivalo u pomoć. Na tome su se tragu nadali da bi potpisani ugovor mogao predstavljati i početak procesa legalizacije komunističkog pokreta u Jugoslaviji. Većina ostalih prisutnih na mitingu na novo je prijateljstvo gledala prije svega kao na važan faktor sigurnosti. Upravo iz tog su se razloga skupu pridružili i vojnici.[11]

Međutim, dok se u Odri slavilo, sigurnost je već bila ugrožena. Neprijateljski tenkovi, avioni i vojnici u tom su trenutku već prešli jugoslavensku granicu i napredovali u svim smjerovima. Iako se gotovo nigdje nije moglo govoriti o pravom otporu, prodor sa sjeverozapada odvijao se najbrže i najlakše. Nakon svega 4 dana njemačke jedinice ulaze u Zagreb. Iz ponašanja agresorskih vojnika bilo je jasno da odnos prema svim krajevima Jugoslavije i svim njezinim narodima neće biti isti. Što su mislili o Srbima pokazali su brutalnim bombardiranjem Beograda, ali kakvu su sudbinu Adolf Hitler i Benito Mussolini namijenili Hrvatima na samom početku rata većini nije bilo poznato. U kom bi se smjeru stvari mogle razvijati postalo je tek nešto jasnije 10. travnja popodne. U prostorije Radio Zagreba malo prije 16 sati stigao je bivši austrougarski časnik Slavko Kvaternik s važnom misijom. Zahvaljujući se „Božjoj providnosti“ i „volji saveznika“ a u ime „Poglavnika Ante Pavelića“ Kvaternik je proglasio osnivanje Nezavisne Države Hrvatske. Uz pomoć, ili točnije upravo onako kako je rečeno u radijskoj objavi, „voljom saveznika“ na vlast u novoj državi dolazi ustaški pokret. Radilo se o organizaciji osnovanoj krajem 1920-ih s glavnim ciljem izdvajanja hrvatskih zemalja iz Jugoslavije. Za razliku od komunista koji su unatoč zabranama punih dvadeset godina nastavili širiti i jačati organizacijsku strukturu u zemlji, ustaška organizacija u domovini gotovo da nije postojala. Iako se nekoliko uglednih ustaša krajem 1930-ih vratilo u Zagreb, glavnina pristaša pod vodstvom Ante Pavelića više od deset godina provela je isključivo u emigraciji. Povratak u zemlju i preuzimanje vlasti nisu bili posljedica njihovih uspjeha ili podrške u narodu. Radilo se isključivo o rješenju koje su Hitler i Mussolini smatrali najpodesnijim za ostvarenje vlastitih interesa u tom dijelu Europe. Vodećoj hrvatskoj stranci HSS-u i njezinom čelniku Vladku Mačeku također je ponuđena vladajuća pozicija u nezavisnoj hrvatskoj državi. Činjenica da su ponudu iz raličitih razloga odbili, kao i daljnji razvoj situacije, imat će dalekosežne posljedice na budućnost i opstanak do tog trenutka najjače hrvatske političke opcije. Naime, dio Mačekovih kolega ostat će vjeran kralju Petru Karađorđeviću i nastavit će obnašati ministarske funkcije u vladi koja će nakon bijega iz zemlje nastaviti s radom u Londonu. S obzirom da je u NDH HSS kao stranka službeno zabranjena dio HSS-ovih političara priključit će se ustaškom pokretu i preuzeti funkcije u državnom aparatu. Manji dio, posebno krajem rata, priključit će se partizanskom pokretu i zajedno s KPJ sudjelovati u stvaranju nove vlasti. Najveći dio haesesovaca, posebno običnih članova, pasivizirat će se i čekati rasplet događaja.

Za razliku od „seljaka“ komunisti su imali jasan i jedinstven stav o novonastaloj situaciji. Priznati razbijanje Jugoslavije, kao i osnivanje profašističke „nezavisne“ državne tvorevine, nisu prihvaćali kao moguću opciju. Već duže vrijeme na partijskim je sastancima isticana potreba pripreme članstva za oružanu borbu ukoliko prilike to budu zahtijevale. Dakle, što se tiče opredjeljenja na otpor dileme nije bilo. Problem je predstavljao nedostatak sredstava za vođenje otpora i trenutak kada s otporom započeti. Ovaj drugi moment nije bio povezan samo s brzinom naoružavanja nego i s činjenicom da su Treći Reich i SSSR još uvijek bili vezani ugovorom o nenapadanju. Znajući za jasnu hijerarhiju u odnosima između sovjetske i ostalih komunističkih partija bilo kakvu oružanu provokaciju od strane jugoslavenskih komunista usmjerenu prema njemačkoj vojsci (i njezinim saveznicima) smatralo bi se kršenjem spomenutog ugovora. Imajući u vidu interese Sovjetskog Saveza, ali i aktualnu situaciju u vlastitoj zemlji, jugoslavenski su komunisti ipak odlučili pojačati pripreme za oružani ustanak. Tako kada organizacijske, logističke, ali i vanjskopolitičke prilike dopuste sve će biti spremno za započinjanje narodnooslobodilačke borbe, i komunističke revolucije. Već tijekom „Travanjskog rata“ komunisti počinju s prikupljanjem oružja, municije i sanitetskog materijala, prvenstveno od dezertera iz jugoslavenske vojske. Na sisačkom području najviše je na taj način prikupljeno upravo u Odri. Osim od vojnika oružje je prikupljeno i provalom u vojno skladište kojim se koristila lokalna postrojba. Tridesetak pušaka i dva mitraljeza sklonjeni su po okolnim štalama, ali i na tavan crkve u susjednom selu.[12] Upravo će s tim oružjem uskoro u rat krenuti borci prvog partizanskog odreda. Do oružja se pokušavalo doći i „legalnim“ putem. Po direktivi Partije delegacije komunista upućuju su na pregovore s lokalnim zapovjednicima žandarmerije. S obzirom da je bilo jasno da na otpor regularne vojske ne mogu računati pokušalo ih se uvjeriti da predaju oružje onima koji su na oružani otpor bili spremni. I sisački su komunisti obavili takav razgovor. Zapovjednik žandarmerije čak se i nije protivio ideji, ali je čekao odobrenje iz Zagreba. Radijskom objavom od 10. travnja svima je postalo jasno da takav scenarij mogu zaboravit.[13] Postojao je još jedan način kojim su komunisti podizali borbenu spremnost u vlastitim redovima. Stvaranjem NDH započela je mobilizacija vojnih obveznika u novu regularnu vojsku – Hrvatsko domobranstvo. Postavilo se pitanje kako u takvoj situaciji trebaju postupiti članovi Partije. Zaključeno je da se trebaju odazvati i iskoristiti situaciju za daljnje prikupljanje oružja, ali i različitih vojno – sigurnosnih informacija.

U gradu Sisku kao i u ostatku Hrvatske do travnja 1941. nije postojala ustaška organizacija, ali je nekoliko pojedinaca bilo poznato po ekstremnim nacionalističkim stavovima. Njihov angažman svodio se uglavnom na izazivanje incidenata koji bi najčešće završavali u verbalnim, a ponekad i fizičkim obračunima s političkim neistomišljenicima. Svakako najkonkretniji oblik političkog aktivizma bilo je miniranje spomenika kralju Petru u ožujku 1941. godine. Proglašenjem NDH ustaše preuzimaju vlast i u Sisku, a na ključne pozicije dolaze upravo spomenuti pojedinci. Za gradonačelnika je izabran Josip Stürmer, a za ustaškog povjerenika Josip Rožanković. Rožankovića će na mjestu ustaškog logornika uskoro zamijeniti Roko Faget, koji će tu funkciju obnašati do kraja rata.[14] Već s prvim danima novog režima postalo je jasno kako će izgledati društvo vođeno ustaškim pokretom. Po uzoru na njemačko i talijansko, i hrvatsko se počinje graditi kao nedemokratsko, rasno i etnički čisto. Progoni, pljačka i ubojstva svih onih koje je ustaški režim proglasio nepodobnima i nepoželjnima počinju odmah po uspostavi nove vlasti. Svuda, pa i u Sisku. Najveći teror na svojoj su koži osjetili sisački Srbi i Židovi. Ne bivši žandari, oficiri ili pohlepni poslodavci, već potpuno nedužni građani, žene, djeca, starci. U početku su im nametnuta stroga pravila ponašanja, točnije zabrane. Imali su ograničeno kretanje, nisu smjeli ići u kina, restorane, hotele, zadržavati se u parkovima i šetalištima. Zabranjeno im je stanovanje u određenim ulicama i članstvo u gradskim sportskim i kulturnim društvima. Izopćenje iz društva ubrzo je nastavljeno fizičkom eliminacijom. Dio srpskih obitelji uspio je pobjeći iz Siska i NDH, a dio je, zajedno s gotovo svim sisačkim Židovima (osim onih koji su prije ili tijekom rata prešli na katoličanstvo) odveden u logore. Ukupno je u koncentracijskim logorima završila 51 srpska te 28 židovskih obitelji. Osim toga, nemali broj Srba iz Siska nije ni došao do logora već su ubijeni na raznim lokacijama u gradu i okolici. Imovina svih prognanih, zatočenih i ubijenih zaplijenjena je i postaje vlasništvo NDH.[15]

Uz Srbe i Židove na udaru su se od samog početka našli i politički neistomišljenici, u prvome redu komunisti. Jedan od prvih poteza sisačkih ustaša po dolasku na vlast bilo je hapšenje desetak ljudi za koje se smatralo da pripadaju vrhu lokalne komunističke organizacije. Nisu dugo zadržani, a glavni cilj privođenja bilo je upozorenje da im se ništa neće dogoditi ukoliko prestanu s daljnjim političkim angažmanom, i ako pokažu lojalnost novoj države. Naravno, ovu blagonaklonost treba gledati u svijetlu još uvijek važećeg ugovora o nenapadanju između Trećeg Reicha i Sovjetskog Saveza. S obzirom da su vlast u Hrvatskoj dobili zahvaljujući Hitleru i Mussoliniju, ustaše su pri svakom potezu morali voditi računa i o interesima saveznika. Kao što za Staljina i Hitlera spomenuti ugovor nije bio garancija mira nego sredstvo odgađanja rata, i njihovi saveznici na terenu znali su što slijedi nakon što jednoga dana ugovor bude prekršen. U takvoj situaciji jedina nepoznanica bila je tko će učiniti prvi potez.   

U rano jutro 22. lipnja 1941. započela je „Operacija Barbarossa“. Bez objave rata preko tri milijuna njemačkih vojnika prelazi granicu Sovjetskog Saveza i munjevito prodire u dubinu teritorija. Ovu vijest sisački su komunisti čuli preko radioprijemnika i shvatili ju kao jasno upozorenje. Znali su da će raskid njemačko – sovjetskog ugovora o nenapadanju direktno utjecati i na odnos ustaških vlasti prema njima, te su za razliku od Staljina odlučili spriječiti neželjene posljedice. Odmah 22. ujutro u kući Vlade Janića Cape sastaje se najuže rukovodstvo i donosi odluku o „odlasku u šumu“. Kao zborno mjesto određen je nasip rijeke Odre kod sela Žabno gdje se tijekom popodneva i večeri počinju okupljati budući partizani.[16] Prvu skupinu činilo je petnaestak sisačkih komunista za koje se znalo da su poznati ustaškim vlastima i da im vjerojatno prijeti zatvaranje. Nakon okupljanja odlaze u obližnju šumu Šikaru u kojoj uređuju vojnički logor i iz kojeg počinju organizirati pokret otpora. Već sljedećeg dana započinju s miniranjem pruge Zagreb – Sisak, rušenjem telegrafskih stupova i sličnim diverzijama. Bili su to počeci djelovanja prvog hrvatskog i jugoslavenskog partizanskog odreda. Kako bi se odred pojačao u vojno-taktičkom smislu, partijsko rukovodstvo iz Zagreba u okolicu Siska šalje dva iskusna borca iz Španjolskog građanskog rata – Juricu Kalca i Jožeta Berkopca. Osim njih, kao političko pojačanje, odredu se priključuje također bivši sudionik rata u Španjolskoj, a u tom trenutku član CK KPH Ivan Rukavina. Za komandanta odreda izabran je Vlado Janić Capo, a političkog komesara Marijan Cvetković.

Svakodnevne diverzije i sabotaže nisu mogle proći neprimijećeno od strane ustaških vlasti. U jutro 22. srpnja oko 500 ustaša i domobrana krenulo je prema šumi Šikara iz dva smjera. Kako bi „pobunjenike“ natjerali da se predaju bez borbe kao taoce su na čelu kolone vodili njihove roditelje.[17] Nakon kratkotrajnog okršaja partizani su se uspjeli izvući iz okruženja, te se preko Save prebaciti u šumu Brezovica gdje će slijedeća dva mjeseca biti i središte odreda.[18] Tijekom sukoba poginula su dva partizanska borca, Ivo Ogulinac i Ivo Lasić, i time postali prve i jedine žrtve ovog odreda. Nažalost, do kraja rata poginut će točno polovica pripadnika sisačkog odreda, ali u sastavu drugih postrojbi.[19] Pokušaj obračuna s odredom, ubijeni partizani, ali i teror koji su ustaške vlasti provodile u gradu Sisku, nisu prestrašili niti pokolebali one koji su već bili u njemu kao ni one koji su se tek planirali priključiti. Naprotiv, broj novopristiglih boraca rastao je iz dana u dan. Tri mjeseca nakon osnivanja odred se udvostručio i brojao nešto više od sedamdeset članova. Zbog činjenice da premještanjem baze, diverzije ne samo da nisu prestale, nego su se zahvaljujući brojčanom stanju i dodatno intenzivirale, vlasti počinju razmišljati o novom obračunu.[20] Sisački logornik Roko Faget odlučio se za pomoć obratiti direktno Slavku Kvaterniku, poglavnikovom zamjeniku i ministru domobranstva. Dok su o tome razgovarali u njegovoj vili na Tuškancu, Kvaternik je nazvao ustaškog satnika Antu Moškova i imenovao ga zapovjednikom cijele operacije.[21] Akcija je započela 20. rujna ujutro opkoljavanjem šume Brezovica i bombardiranjem u kojem je sudjelovalo 5 aviona. U slijedeća dva dana pripadnici dvije satnije vojske, jedne satnije Poglavnikove bojne, te 20 konjanika pretražili su šumu, ali bez uspjeha.[22] Tijekom noći borci partizanskog odreda uspijeli su se provući između ustaških vojnika i doći do sela Crnac na Savi. Tamo su ih čekali komunisti iz lokalne partijske organizacije, te s pripremljenim čamcima prebacili preko rijeke odakle su nastavili put za Baniju.

Prelaskom na Baniju i spajanjem s tamošnjim partizanskim jedinicama, nakon tri mjeseca djelovanja, odred osnovan 22. lipnja 1941. prestao je postojati. Njegovi će pripadnici do kraja rata u sklopu raznih vojnih formacija sudjelovati u borbama na svim jugoslavenskim bojištima. Nažalost polovica ih neće dočekati oslobođenje.

O prvom partizanskom odredu kojeg se ponegdje naziva i Sisačkim ili Brezovačkim nije puno napisano u vrijeme Jugoslavije, a još manje u samostalnoj Hrvatskoj. Otežavajuću okolnost predstavlja svakako nedostatak izvornih dokumenata o nastanku i djelovanju odreda. Uz osobna sjećanja sudionika jedini pisani trag predstavlja sporadična dokumentacija ustaškog porijekla i povremeni novinski članci u „Hrvatskim novinama“ iz ratnog perioda. Međutim, glavni razlog zanemarivanja povijesne uloge ovog odreda nisu historiografski nego ponajprije politički prijepori. Kako u razdoblju do 1991., tako i u onom koje je uslijedilo. Ključni „nesporazum“, koji se ponekad spominjao u kuloarima, a gotovo nikad javno, odnosio se na činjenicu da se kao dan početka oružanog ustanka u Jugoslaviji uzimao 4. srpanj 1941., dan početka ustanka u Hrvatskoj 27. srpnja 1941., a da je prvi oružani partizanski odred osnovan ipak prije oba datuma, tj. 22. lipnja 1941. godine. Jedno od objašnjenja podrazumijevalo je (vodeću) ulogu Partije u cijeloj priči. Naime, sve što se događalo prije 4. srpnja 1941. tj. odluke Politbiroa CK KPJ da se od sabotaža i diverzija prijeđe na opći oružani ustanak nije moglo imati tu težinu kao događaji koji su uslijedili nakon tog datuma. Nema spora da su razni oblici oružanog otpora započeli ubrzo po osnivanju NDH odnosno s početkom terora prema srpskom stanovništvu. Ali, borbu srpskih seljaka za goli život u Hercegovini, Lici i Baniji tada još uvijek ne organiziraju niti vode (isključivo) komunisti. Naprotiv, najčešće se radilo o spontanim akcijama samoobrane, ali je bilo i situacija u kojima su ustanike vodili bivši zapovjednici kraljevske vojske ili četničkih jedinica. Iako su komunisti i ranije sudjelovali u različitim oblicima pružanja otpora, tek nakon 4. srpnja mobilizacijska i organizacijska uloga Partije postaje dominantna. Međutim, ako je problem i bio priznati pokretanje ustanka nekomunistima, i dalje ostaje nejasno osporavanje datuma kada sisački partizani, većinom komunisti, počinju pružati oružani otpor ustaškom režimu i stranim okupatorima. Kao opravdanje se navodila činjenica da osnivanje prvog partizanskog odreda još uvijek nije označavalo početak općeg ustanka, kao i to da su vojni uspjesi Siščana bili zanemarivi. Zbog svega navedenog datum 27. srpnja, kada su objedinjeni svi „relevantni“ faktori, prihvaćen je kao najprikladniji izbor. Tog dana započinje masovni narodni ustanak predvođen dobro organiziranim partizanskim odredima s komunističkim zapovjednim kadrom i koji rezultira prvim važnim vojnim i političkim uspjehom, tj. stvaranjem slobodnog teritorija na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne. Argument za izbor upravo ovog događaja kao početka ustanka u Hrvatskoj uzimao se i nacionalni sastav ustanika. U zemlji koja je izašla iz krvavog bratoubilačkog rata u kojem je dio Hrvata bio odgovoran za genocid nad srpskim narodom, svaki primjer hrvatsko-srpske suradnje i pružanja otpora bio je dragocjen za buduće odnose. Lički primjer iz srpnja 1941. bio je upravo takav. Nasuprot tome, iako to tada nitko nije navodio kao negativnu odrednicu, sisački odred je bio sastavljen gotovo isključivo od Hrvata. Od 77 boraca 72 su po nacionalnosti bili Hrvati, troje Srbi i dvoje Slovenci. I dok se na bratstvo – jedinstvo i hrvatsko – srpsku slogu u socijalističkoj Jugoslaviji gledalo kao raison d’etre, u neovisnoj Hrvatskoj nakon 1990. ti termini počinju se smatrati ne samo nepotrebnima, nego i nepoželjnima. To je sigurno bio jedan od razloga zašto je „odbačen“ 27. srpnja, a kao novi datum početka, ne više ustanka, nego antifašističke borbe, uzet upravo dan kada su hrvatski partizani iz Siska odlučili uzeti puške u ruke. Koliko je nacionalni predznak bio važan pokazuje između ostalog i telegram kojeg Franjo Tuđman 4. svibnja 1991. upućuje obitelji upravo preminulog zapovjednika prvog partizanskog odreda Vlade Janića Cape. U njemu Tuđman hvali Capu kao „legendarnu ličnost antifašističke borbe hrvatskog naroda“ koji je „pružio primjer nacionalnog poštenja“ i koji se „pod antifašističkim zastavama borio za slobodnu Hrvatsku“.[23] Iako se upravo na prijedlog prvog hrvatskog predsjednika dan osnutka sisačkog odreda slavi kao državni praznik, prijepori oko obilježavanja tog događaja traju od samog početka. Gotovo trideset godina kasnije oni su još intenzivniji, ali ne zahvaljujući ozbiljnim historiografskim istraživanjima. Način na koji se o toj problematici danas govori ukazuje da se radi prije svega o pokušaju relativizacije i negacije uloge komunista u pokretu otpora tijekom Drugog svjetskog rata, ali i pokušaju revizije i relativizacije povijesne uloge ustaškog pokreta i Nezavisne Države Hrvatske. 

Bez obzira na sve kasnije ocjene, osnivanje sisačkog partizanskog odreda značajno je iz više razloga. Prije svega, upravo primjer iz Siska ukazuje na presudan značaj Komunističke partije u pokretanju i vođenju oružanog ustanka. Otpor fašizmu i obrana zemlje koje KP zaziva godinama prije početka rata, u ljeto 1941. dobit će i svoj konkretan oblik. Okupacija zemlje, a posebno neviđen teror pripadnika ustaškog pokreta prema vlastitim građanima, svakome su mogli i morali poslužiti kao povod za pobunu. Šansu da povedu u borbu sve one koji se nisu slagali s novonastalim stanjem imali su mnogi, ali ju zbog nedostatka volje i(li) hrabrosti nisu iskoristili. Mogla je to prije svega najbrojnija hrvatska stranka HSS, koja je uoči rata imala „paravojne“ formacije u vidu seljačkih i gradskih zaštita, i čiji se predsjednik deklarirao kao antifašist i pristaša zapadnih demokracija. Ali nije. U tom trenutku dio stranke odlučio se za „čekanje“ a dio za kolaboraciju s ustašama. Velik utjecaj, ne možda na pokretanje oružanog ustanka, ali svakako na osvješćivanje naroda o nekršćanskom ponašanju novih hrvatskih vlasti mogli su imati katolički svećenici. Iako je bilo i takvih, prevladavali su nažalost oni koji su svake godine 10. travnja po župnim crkvama služili mise zahvalnice za državu u kojoj je na temelju rasnih zakona proveden genocid nad Srbima, Židovima i Romima. Njihov antifašizam nije morao biti motiviran komunističkim, nego jednostavno kršćanskim vrijednostima. Nitko nije očekivao da u crkvama veličaju lik i djelo ateista Staljina, pa čak ni katolika De Gaullea. Ali, potpuno se pogrešna poruka slala kada se s oltara zazivao Božji blagoslov za Adolfa Hitlera koji vodi „Veliku Njemačku putem časti i slave“.[24] Dakle, mnogi su mogli, ali su jedino komunisti pokazali da imaju volju, hrabrost i organizacijske sposobnosti suprotstaviti se daleko nadmoćnijem neprijatelju. To naravno ne znači da su pripadnici partizanskog pokreta bili isključivo članovi Partije. Ali znači da bez nje tako snažnog pokreta otpora na području Jugoslavije ne bi bilo. Činjenica je također da su i prije sisačkog odreda postojale naoružane grupacije koje su vršile različite oblike diverzija i sabotaža. Međutim, radilo se uglavnom o tzv. udarnim grupama čiji su pripadnici danju bili „legalni“ građani, a tek noću postajali diverzanti. Skupina mladih Siščana odlučila se 22. lipnja za potpuno drugačiji pristup. Oni napuštaju svoj dotadašnji način života, prestaju biti radnici, studenti, seljaci, prekidaju svaku vezu s legalitetom i posvećuju se isključivo oružanoj borbi s ciljem oslobađanja zemlje i otpora fašizmu. I u tome su bili prvi. Na ovom mjestu, za razumijevanje značaja prvog partizanskog odreda ipak je važno spomenuti i nacionalni sastav boraca, premda je njima samima to bio potpuno nebitan detalj. Dio hrvatskih Srba koji se odlučio suprotstavit ustaškom teroru u principu nije imao izbora. Oni ne odlaze u šumu iz ideoloških razloga i zbog antifašističkog svjetonazora. Činjenica što je Jugoslavija prestala postojati, što su ju okupirale strane vojske i što je osnovana nova, pa čak i fašistička državna tvorevina nisu bili razlozi zbog kojih su se srpski seljaci odlučivali na oružani otpor. Glavnu motivaciju treba tražiti prije svega u nagonu za preživljavanjem. S druge strane komunisti Hrvati imali su priliku izbjeći ono najgore. Bilo je dovoljno da se pasiviziraju ili odreknu komunizma i Partije, te kao pripadnici hrvatskog naroda nastave živjeti u novim okolnostima. Ali, posvećenost oslobađanju okupirane zemlje (Jugoslavije) i borbu protiv fašističkog terora oni su, bez obzira na nacionalnu pripadnost, odlučili pretpostaviti spašavanju vlastitih života. Svojim samoinicijativnim i hrabrim činom upravo su sisački komunisti s riječi prešli na djela. U cijeloj priči njihovo „hrvatstvo“ predstavljalo je dodatnu vrijednost. U trenucima kada su hrvatski interesi zlouporabljeni na najgori mogući način oni su predstavljali upravo ono što je i Tuđman u spomenutom telegramu apostrofirao, primjer nacionalnog poštenja. Svojim primjerom poslali su snažnu poruku da ne priznaju NDH kao izraz vjekovne težnje hrvatskog naroda, te da međunacionalni odnosi moraju počivati na bratstvu i jednakosti, a ne na rasnim i ostalim diskriminatornim zakonima. Pripadnici sisačkog partizanskog odreda nikada nakon rata nisu dovodili u pitanje odluku o datumu početka ustanka. Nisu to činili oni koji su se poput Vlade Janića Cape povukli iz političkog života, niti oni poput Mike Špiljaka i Marijana Cvetkovića koji će s visokih političkih pozicija imati priliku otvoriti to pitanje. Razlog je bio vrlo jednostavan. Svi su oni bili i ostali lojalni vojnici Partije čije su odluke uvažavali čak i kada se s njima nisu u potpunosti slagali. Bili su svjesni da bi svako propitivanje službenog narativa o NOB-u otvorilo Pandorinu kutiju punu problema povezanih ne samo s prošlim, nego što je puno važnije, i budućim odnosima u socijalističkoj Jugoslaviji. Jesu li osobno ipak osjećali neku vrstu nepravde zbog odnosa prema događajima iz 22. lipnja 1941. godine? Kao odgovor može poslužiti Capin komentar na čestitku koju mu je 1979. povodom 75. rođendana uputio Josip Broz Tito. Tom prilikom mu njegov ratni i poslijeratni vrhovni zapovjednik između ostalog zahvaljuje na „organizovanju prvog partizanskog odreda u našoj zemlji“. Imajući u vidu Titove visoke godine (87) i sve učestalije zdravstvene probleme, Capo je ovu čestitku u krugu obitelji samo kratko prokomentirao riječima „valjda Tito želi umrijeti čiste savjesti“.[25]


*Tekst je preuzet iz knjige Hrvoja Klasića „Mika Špiljak – revolucionar i državnik“, Naklada Ljevak, 2019.

[1] Rezolucija V. zemaljske konferencije KPJ, HDA-1369-ZB-KOM-5/78-78b

[2] Ivan Jelić, Komunistička partija Hrvatske 1937-1941., Zagreb, 1972., 249.

[3] Isto, 327.

[4] Rezolucija V. zemaljske konferencije KPJ, HDA-1369-ZB-KOM-5/78-78b

[5] Isto

[6] Bogdan Krizman, Završni pregovori o pristupu Jugoslavije Trojnom paktu 1941. godine, Historijski zbornik, godina XXIX-XXX, 1976-1977.

[7] Jacob B. Hoptner, Jugoslavija u krizi 1934-1941, Rijeka, 1972., str. 241-279.

[8] Isto, 267-270.

[9] Slobodan Zarić, Aktivnost organizacija KPH na području kotara Sisak u toku 1941. i 1942. godine, Povijesni prilozi, 7, 1988., 145.

[10] Mika Špiljak (1916. – 2007.), pripadnik Sisačkog partizanskog odreda. Nakon Drugog svjetskog rata obnašao je niz visokih političkih funkcija u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Između ostalog, bio je predsjednik republičke i savezne vlade, predsjednik Saveza sindikata Jugoslavije, predsjednik savezne skupštine i predsjednik Predsjedništva SFRJ (1983.-1984.)

[11] Separat „Revolucionarni pokret u Odri i Žabnu između dva svjetska rata“ (privatna arhiva obitelji Špiljak); Razgovor s Mikom Špiljakom, Arhiv Gradskog muzeja Sisak

[12] Oružje je smješteno na tavan crkve u selu Vuroti. Franjo Smolčić, „Utjecaj KP Siska na razvoj i povezivanje sela s naprednim radničkim pokretom od 1934. do 1941.“ u: Sisak u revolucionarnom radničkom pokretu i ustanku 1941., Sisak, 1974. (dalje: „Sisak 1941“)

[13] Marijan Cvetković, „Uvodna riječ“ u „Sisak 1941.“

[14] Arhiv Hrvatskog instituta za povijest, Fond NDH, kut. 4, Izvještaj Velike župe Gora, 4.7.1942.

Josip Stürmer i Roko Faget uspijeli su u svibnju 1945. pobjeći iz Siska i Hrvatske te će ostatak života provesti u Argentini.

[15] O odnosu prema sisačkim Židovima i Srbima vidi Hrvatske novine iz 1941. i Spomenicu dvogodišnjeg rada ustaške gradske uprave kraljevskog slobodnog grada Siska 1941-1943., Sisak, 1943., 114-115.

[16] Pojedince koji su dolazili na nasipu bi dočekala skojevka iz Žabna Katica Kušec i odvela ih iza svoje kuće. Odatle su odlazili u obližnju šumu gdje je uspostavljen prvi štab partizanskog odreda. Izjava Katice Kušec, Arhiv Gradskog muzeja Sisak

[17] Isto

[18] U šumi Brezovici su ih dočekali komunisti iz istočnog dijela grada Siska, kojima je nakon nekoliko diverzija bilo bliže povući se u tu šumu nego u Šikaru. Te komuniste predvode Franjo Smolčić i Franjo Knebl.

[19] Smatra se da je odred na svom vrhuncu imao 77 boraca, a rat je ukupno preživjelo njih 38.

[20] Sredinom rujna borci odreda napali su općinske zgrade u selima Topolovac i Palanjek, zaplijenili nekoliko pušaka, sanduk municije i jedan pisaći stroj, te zapalili općinsku arhivu i poreske knjige. Tom prilikom jedan ustaša je ubijen, a trojica su zarobljena. Bartol Biličić, „Osnivanje i djelovanje Sisačkog partizanskog odreda“, u: Sisak i Banija u revolucionarnom radničkom pokretu i ustanku 1941., Sisak, 1974.

[21] „Saslušanje Ante Moškova od 19.5.1947.“ (privatna arhiva obitelji Špiljak)

[22] HDA-III-48, ZIG, „Izvješće o komunističko-četničkoj akciji na području voda Sisak“, 27.9.1941.

[23] Telegram iz vlasništva obitelji Blazina (Vlatko Blazina sin je sestre Vlade Janića Cape)

[24] U nedjelju 20. travnja 1941. sisački župnik Ivan Hulenić u crkvi sv. Križa održao je misu povodom 52. rođendana Adolfa Hitlera. Misu je završio riječima „Živjela Velika Njemačka, živjela slobodna Hrvatska, živio dr. Ante Pavelić, živio Hitler! Amen!“. Hrvatske novine, 26.4.1941.

[25] Telegram i izjavu o komentaru Vlade Janića Cape dobio sam od Capinog nećaka Vlatka Blazine.

Hrvoje Klasić

Facebook
E-mail

Kategorije

Najave