Nema društva koje bi moglo opstati bez administracije, odnosno upravnog aparata, jer administracija je kičma, stožer, a i “nervni sistem” razvijenog društva. To je ustanovila tisućljetna društvena praksa, a u zadnje vrijeme i mislioci kao što su: Durkheim, Spencer, Comte, Hegel, Weber i drugi. No, s druge strane, treba istaknuti da nema niti takvog društva koje bi moglo opstati kad ga počne pljačkati njegova vlastita administracija, a ne može se stvoriti niti toliko visoko razvijena proizvodna tehnologija koja bi mogla zajaziti apetite prekomjerno nabujale i otuđene administracije.
Baš je administracija pokopala mnoge velike civilizacije prošlosti. Malom je broju lucidnih i dalekovidnih pripadnika tih civilizacija bilo sasvim jasno da ih uništava vlastita administracija, ali nisu znali način, kako da ju zauzdaju i prinude na to da bude produktivan element društva, pa su isto kao i neki današnji ljudi, s razdirućim osjećajem nemoći, morali gledati opće propadanje.
Takav, tragičan završetak mogao bi se dogoditi i današnjoj, svjetskoj civilizaciji. Visoko razvijena tehnologija nije nikakva garancija civiliziranog opstanka. Dapače, to može biti i podlogom neviđenog barbarstva i uzrokom velike bijede.
Evo jednog paradoksalnog primjera iz suvremenog svijeta.
Tehnološki najrazvijenija i najbogatija zemlja na svijetu, USA, razvila je u sebi, pored ostalog i detonator vlastite propasti, kojeg ekonomisti zovu unutrašnjim državnim dugom. On se sada primiče brojci od trideset tisuća milijardi dolara. Toliko su, naime, današnji, živući Amerikanci dužni svojim potomcima, i to je dug kojeg im ni sam Bog ne može otpisati ili oprostiti. Ovaj dug napravila je američka administracija – pomoću inflacije, deficitarnog financiranja državnog budgeta i sličnih metoda.
Naročito nezgodna osobina ovog duga jest to što se novac koji je tim postupcima «posuđen» od budućnosti, tj. od budućih generacija ne može vratiti pravim vlasnicima ili korisnicima. Zbog toga danas u USA ima cca 16 milijuna nezaposlenih i cca 12 milijuna beskućnika. Ovi su siromasi, naime, postali takvima zato što im njihovi preci nisu vratili novac, koji su već odavno, posredstvom spomenutih administrativnih postupaka, “posudili” od njih. No to je tek stidljivi početak pokazivanja posljedica unutrašnjeg duga što ga je napravila administracija – zato jer ona, a i neki drugi društveni slojevi i subjekti vole lagodno živjeti na račun budućnosti.
Ovo je problem međugeneracisjkih ekonomskih odnosa. O tome imate više u mojoj knjizi u Suma ekonomije.
God. 1989. napisao sam da sličan proces i slična sudbina uskoro čeka i buduću EU i druga administrativna carstva, ukoliko u vlastite temelje ne ugrade neki onakav zakon kakvog ću dole prikazati. A u knjizi “Apokalipsa” pokazao sam da nije nimalo presmiono tvrditi da se bez nekog takvog zakona neće moći održati niti nekakva “normalna”, tj. zdrava ili produktivna civilna civilizacija na ovom planetu.
Prethodnih nekoliko riječi bio je kratki opis etape dekadencije i propadanja društva. Da bi se spriječilo to propadanje poduzimaju se razne reforme. Obično su takve da ne poboljšavaju stanje, nego ga dapače pogoršavaju.
Evo jednog općenitog prikaza takvih reformi.
Neka država u kojoj se velika većina građana tuži na lošu neefikasnu, preglomaznu i preskupu državnu upravu, sastoji se, npr. od 300 općina. Dođe nova vlada i obeća da će reformirati državnu upravu, učiniti ju efikasnijom i smanjiti troškove njenog funkcioniranja.
“Tristo općina svesti ćemo na sto“ – kažu.
„Reformatori“, pri tome zaboravljaju da će „reorganizirana“ uprava morati opsluživati isti broj građana i pravnih osoba kao i prije, obavljati isti posao kao i prije, te da će joj za to biti potreban isti broj službenika i jednaki troškovi kao i prije. Pored toga, društvo će morati plaćati i znatan broj onih novih službenika koji ce provoditi reformu.
Kako kaže ona ironička izreka, takva je reforma „prelijevanje šupljeg u prazno“ Jedini rezultati su nepotrebni troškovi, odgađanje rješenja, pogoršano stanje društva, pojačana birokratska tiranija.
A evo i jednog primjera iz stvarne političke prakse.
Jedan od ciljeva, pri spajanju Evropskih država i stvaranju EU bio je pojeftinjenje Evropske administracije i povećanje njene efikasnosti. Postignuto je upravo obrnuto. Administrativna djelatnost je znatno poskupila i postala neefikasnija. No najgore u svemu tome jest to što je potpuno zamagljena odgovornost za lošu upotrebu novčanih resursa kojima EU raspolaže, tako da EU političari mogu potpuno slobodno (zlo)upotrebljavati tuđi novac bez ikakve vlastite odgovornosti. Nema boljeg puta ka propasti od ovoga.
Ono za što se ja zalažem, kod reforme državne uprave, jest uvođenje novih načela njenog rada, po kojima bi svaka državna uprava, uz manje napora radila nekoliko puta efikasnije i sa nekoliko puta nižim troškovima svog rada. To bi zapravo bila jedna mala revolucija.
U daljnjem tekstu, sam, u formi zakona, pokušao predstaviti instrument «obuzdavanja» i motiviranja administracije, ili vlasti, ako već hoćete, jer vrhovi administracije su onaj njeni sloj koji ima moć – vlast.
Kasnije će se pokazati da je ono «obuzdavanje» administracije, ustvari njeno oslobađanje, a upravo to, u ovom poslu ima najveću važnost.
ZAKON O KONTROLI EFIKASNOSTI ADMINISTRATIVNE DJELATNOSTI I VLASTI
Članovi vlade, županijske ili lokalne (komunalne) uprave, tj. sve osobe koje obavljaju upravne funkcije, odnosno vladaju na temelju zakona, u institucijama državne, odnosno, društvene vlasti, biraju se putem zakonitih demokratskih izbora.
Član 2.
Osobe koje putem zakonitih izbora dobiju vlast u nekoj administrativnoj jedinici (komuni, nacionalnoj državi ili uniji) imaju isključivo pravo odlučivanja o organizaciji upravljanja tom administrativnom jedinicom, poslovanju, te primanju i otpuštanju službenika itd.
Član 3.
Mjerilo kompetentnosti za obavljanje administrativne djelatnosti, odnosno za vršenje vlasti, mjerilo kojim se ujedno određuje granica legitimnosti vlasti osoba i timova koji su putem izbora došli na vlast, jest visina kvocijenta efikasnosti administrativne djelatnosti – QEAD-a.
Član 4.
QEAD se dobije tako da se ukupna ušteđevina građana zbroji s ukupnim profitom kojeg stvaraju poduzeća na teritoriju na kojem važi neka vlast, i podijeli s troškovima funkcioniranja administracije, odnosno vlasti ili upravnog aparata koji vlada tim teritorijem.
ukupna ušteđevina građana + ukupni profit
————————————————————————————————– =QEAD
troškovi funkcioniranja administracije
Obrazloženje
Ova odredba sačinjena je na osnovu pretpostavke da se opća ljudska proizvodnja dijeli na dvije velike grane: proizvodnju materijalnih dobara i proizvodnju humanog života, koju sam u ekonomskim radovima nazivao »proizvodnjom radne snage«. Ona prva odvija se u tvorničkim pogonima, a ova druga u domaćinstvima. Materijalna dobra proizvode se kroz «potrošnju radne snage», a «radna se snaga proizvodi» potrošnjom materijalnih dobara. Obje ove vrste proizvodnje odbacuju višak vrijednosti. Onaj višak koji se ostvari u tvorničkim pogonima zove se profit, a onaj koji nastaje u domaćinstvima (višak dohotka nad troškovima života), obiteljska ušteđevina – »ukupna ušteđevina građana«. Obje ove vrste “viška vrijednosti” su osnovne komponete BNP- a – brutto-nacionalnog-dohotka ili proizvoda.
Troškovi funkcioniranja administracije su ustvari troškovi održavanja tih dviju proizvodnji u funkcionalnom, tj. produktivnom stanju.
Omjer BNP-a i troškova funkcioniranja administracije je ustvari kvocijent ili stopa produktivnosti proizvodnje BNP-a. To je istovremeno i stopa ili visina konkurentnosti nacionalne ekonomije.
QEAD – Q – kvocijent efikasnosti administrativne djelatnosti je brojka koja pokazuje kolikog dohotka stvaranje omogućuje administracija produktivnim društvenim subjektima za svaku novčanu jedinicu koja se troši na njeno održavanje i funkcioniranje.
QEAD Q se može shvatiti i kao index koji pokazuje kolika je stopa proizvodnje nacionalnog dohotka.
Član 5.
Osobe koje su na vlast došle putem legalnih demokratskih izbora imaju neosporivo pravo na vršenje vlasti, u skladu sa zakonom, sve dok visina QEAD-a nije manja od npr. Q =2. (Vidi tablicu 2). Ako visina QEAD-a padne ispod te razine, vlade ili osobe koje su odgovorne za taj pad visine QEAD-a, dužne su automatski dati ostavku na svoje položaje.
Član 6.
Svako produžavanje mandata, nakon što je visina QEAD-a pala ispod najniže dozvoljene razine (npr.Q = 2), smatra se krivičnim djelom uzurpacije vlasti, koje će se kazniti zatvorom. Ovo kazneno djelo nije podložno zastari.
Član 7.
Prikrivanje istinitih i davanje neistinitih podataka o visini QEAD-a smatra se krivičnim djelom obmane, koje će se kazniti zatvorom. Ovo kazneno djelo nije podložno zastari.
Član 8.
Dohodak osoba zaposlenih u državnoj administraciji određuje se na osnovu cjenika radnih sati, kojeg u obliku slijedeće tablice 2 ispostavlja nadležni državni organ.
Vrijednosti na tablici i njihovi odnosi samo su pojednostavljeni primjer.
Vidi tablicu 2.
Tablica 2
Kratice NKV, KV i VKV označavaju stupanj kvalificiranosti, a MN 1, MN 2 i MN 3 označavaju managerovu hijerarhijsku visinu.
Član 9
Cijena radnog sata osobe zaposlene u administraciji ovisi o kvalifikaciji ili rangu zaposlene osobe, te o visini QEAD-a koji je postignut u administrativnoj jedinici u kojoj je ta osoba zaposlena, a ukupni sedmični, mjesečni, ili godišnji dohodak ovisi o cijeni radnog sata, broju odrađenih radnih sati i efikasnosti njenog osobnog rada.
Član 10.
Povećavanje ili smanjivanje cijene radnog sata u pojedinoj administrativnoj jedinici dozvoljeno je isključivo na osnovu prethodno povećanog ili smanjenog QEAD-a, odnosno na osnovu povećane ili smanjene efikasnosti. Svako drukčije povećavanje ili smanjivanje cijene radnog sata je protuzakonito, kazneno djelo koje ne podlaže zastari.
Član 11.
Svaka administrativna jedinica dužna je na kraju obračunskog razdoblja javno iskazati troškove svog funkcioniranja, kao i visinu, QEAD-a. Također je dužna pokazati da li je sav živi rad kojeg je zapošljavala platila točno toliko koliko propisuje tablica.
Član 12.
Za zapošljavanje u administrativnoj službi, onih osoba koje se ne zapošljavaju na osnovu izbora, nego na osnovu proste potražnje za radnom snagom, potrebna je suglasnost obiju stranki – vršioca vlasti (managera) i (budućeg) službenika – a za raskidanje radnog odnosa dovoljna je odluka samo jedne stranke; ili poslodavca (vršioca vlasti – managera), ili službenika.
Član 13
Ukoliko nije bilo nekakvih prirodnih katastrofa, izvanrednog stanja ili nečeg sličnog, manager ili managerski tim koji upravlja državom ili nekom njenom administrativnom jedinicom mora, najkasnije za 120 dana od dana preuzimanja upravljačke funkcije ostvariti dovoljno visok QEAD i ostale zakonske pretpostavke za nastavak svog rada – pretpostavke propisane ovim zakonom. U slučaju kršenja ove odredbe učinit će kazneno djelo uzurpacije prava na vlast i upravljanje. Ni ovo kazneno djelo nije podložno zastarjevanju.
Posljedice primjene ovog zakona
Visina QEAD-a ovisi o tome koliko su efikasne one dvije vrste proizvodnje (proizvodnja radne snage i proizvodnja raznih roba, usluga etc.), jer o njihovoj efikasnosti ovisi veličina brojnika one formule (ukupna ušteda + ukupni profit), a što je veći taj brojnik veći je i QEAD.
Budući da je najprirodniji i glavni interes administracije što veći QEAD, tj. što veći dohodak, administracija će nesumnjivo stalno htjeti biti na usluzi onim dvjema vrstama proizvodnje i donositi će takve propise koji će im omogućiti što veću korisnost ili profitabilnost.
Dalje. Ako bi dužina mandata administracije, njena moć i ugled ovisili o visini QEAD-a, onda bi ona uvijek nastojala smanjiti nazivnik one formule – troškove svog funkcioniranja (koje namiruje porezima, prirezima, taksama, carinama itd.) do one granice, nakon koje bi svako daljnje snižavanje troškova smanjivalo njenu efikasnost. Posljedica te težnje za smanjivanjem troškova vlastitog funkcioniranja bilo bi permanentno pojavljivanje novih oblika rada, raznih racionalizacija i inovacija koje bi sve više snižavale troškove funkcioniranja administracije. Time bi se konačno i administracija, iz društvenog subjekta koji troši nacionalni dohodak, pretvorila u subjekta koji sudjeluje u njegovom stvaranju.
Naime, kad se administracija svede na najmanju moguću mjeru (pod uvjetom da ostane efikasna), onda izdaci za njeno funkcioniranje društvu donose korist, dobit.
Ovisnost o visini QEAD-a prinudila bi administraciju da se ograniči samo na bavljenje onim djelatnostima koje mu povećavaju visinu. Bavljenje ostalim djelatnostima ne bi joj se isplatilo, niti bi ona mogla imati interesa za njih. Administracija bi se, dakle, koncentrirala isključivo na ekonomsku politiku i što funkcionalnije uredjivanje društva. To bi, s jedne strane, omogućilo veću specijaliziranost i stručnost administracije, pa stoga i veću efikasnost, a s druge strane, to bi dalo više slobode ostalim privrednim i ne-privrednim subjektima u društvu.
…………………
Onome ko pažljivo pročita ovu raspravu biti će sasvim jasno da je današnjem društvu potreban neki zakon koji bi omogućio pouzdanu kontrolu vlasti i tako osigurao produktivno funkcioniranje društva i, u krajnjoj liniji, normalan razvoj civilizacije. Ali to uvjerenje, u politici, znači vrlo malo, pa makar ga dijelio i vrlo velik broj ljudi, jer to uvjerenje neće automatski rezultirati i etabliranjem tog zakona. Njegovo etabliranje ovisi o tome da li u društvu postoje, ili bi se mogle izdiferencirati i formirati dovoljno velike interesne grupe, tj. takve skupine ljudi kojima bi bilo u neposrednom interesu da se on primjeni. Ovdje ćemo ogledati postoje li takve grupe, odnosno: da li se one mogu formirati.
To možemo vidjeti iz ove formule :
ukupne ušteđevine + ukupni profiti
——————————————————————————— = Q E A D
troškovi funkcioniranja administracije
Brojnik formule ukazuje na dvije velike grupe. Faktor “ukupne ušteđevine” reprezentira potrošače, grupirane u obitelji, a i one izvan nje, a «ukupni profiti“ sve vlasnike kapitala i sve zaposlene (izvan administracije). Faktor “troškovi funkcioniranja administracije” reprezentira sve zaposlene u administraciji.
Za primjenu zakona zalagali bi se vlasnici kapitala, poduzetnici, manageri i svi zaposleni koje predstavlja faktor “ukupni profiti” i to zbog toga što bi povećao njihove dohotke, smanjio poreze i ostale takse, a i zato što bi se, na razini cijelog društva rad pravednije plaćao, a samo zaposlenje bilo bi sigurnije.
Među zainteresirane spadaju i “ukupne ušteđevine”, tj. potrošači: žene koje vode domaćinstva, zaposlenici i umirovljenici, te nezaposleno stanovništvo. Oni bi bili zainteresirani zbog toga što bi taj zakon pogodovao povećavanju ušteđevine i životnog standarda općenito, i to prvenstveno snižavanjem troškova održavanja života, tj. putem snižavanja cijena stanova, stambenih potrepština namirnica i svega ostalog bez čega se ne može živjeti.
Posebna grupa zainteresiranih bili bi znanstvenici svih profila, jer bi primjena onog zakona znatno povećala njihov dohodak i društveni ugled. Ova grupa ne bi dala velik broj glasova za primjenu zakona, ali ona je vrlo utjecajna, pa bi znatan broj ljudi, zbog njihovog snažnog utjecaja glasao za njegovu primjenu.
Na prvi pogled – što je nekada bilo čak i moje mišljenje.- protiv etabliranja ovog zakona glasali bi gotovo svi oni koje predstavlja nazivnik, “troškovi funkcioniranja administracije”.- zaposlenici u administraciji – i to zbog mogućeg straha da bi zakon utjecao na smanjenje njihovog dohotka i na povećanje efikasnosti rada. No ovaj strah nije bio opravdan, jer bi primjena našeg zakona, učinila smislenijim i lakšim rad administracije, povećala dohotke administratora, njihov ugled, društvenu moć, i poštovanje naroda.
Kako?
Jednostavno.
Najveći i najprirodniji interes administracije bio bi povećavanje svog dohotka, a on se može povećati samo povećavanjem QEAD-a. Da bi ga povećala, mora smanjivati troškove svog funkcioniranja, što znači da mora smanjivati broj zgrada i prostorija u kojima radi, strojni park, potrošni materijal i ono najvažnije: broj zaposlenih, i povećavati efikasnost i uslužnost onih koji ostanu u igri.
Eto, kad malko razmislite, uvidjet ćete da zapravo i nema društvene grupe koja bi se protivila etabliranju nekog ovakvog zakona, jer bi koristio svima. Izveo bi revoluciju bez krvi, suza, nesreća i patnji.
Razmislite dobro o ovoj stvari. Isplatit će vam se. Štoviše, pozlatiti.
A sada riječ dvije o nečemu što ima presudnu važnost za razumijevanje pravog položaja ili statusa administracije i pravom razlogu njene kronične, višestoljetne nefunkcionalnosti.
Administrativni aparat ili organ je instrument pomoću kojeg se vlada društvom, tj. državom. Administracija je, kako smo već rekli; kičma i nervni sustav društvenog sistema ili države, a njen vrh, političari, državnici su i mozak sistema. No i pored ovako važnog položaja golem broj administratora dosta je loše plaćen, a plaća im je jednako mala i jadna radili oni dobro ili loše, pa su nužno i sasvim logično i prirodno, poput kasnoantičkih robova motivirani da rade što lošije i manje, jer manje rada i manje muke razmjenjuju za istu sumu novca.
Doista, kad se ovo malo bolje promotri, vidi se da je ekonomski status suvremene administracije, u osnovnim crtama isti kao i ekonomski status kakvog su imali kasnoantički državni robovi, kako oni koji su obavljali baš administrativne poslove, tako i oni koji su radili obične fizičke poslove na latifundijama u manufakturama ili u rudnicima.
Razlika je samo u tome što se suvremeni plaćaju gotovinom, dok su oni antički bili plaćani u naturi: smještajem, hranom, odjećom, kontubernijem, pekulijarnim stvarima itd. Stanovita razlika je i u tome što su se antičke države ipak brinule o svojim robovima, a današnje baš i ne.
Drugo, posao administratora je takav da socjalni psiholozi i sociolozi uglavnom smatraju da nema posla koji više i gore devastira ljudski duh od ovog, administrativnog. Zbog lošeg rada, profesionalnih, duševnih i karakternih deformacija, administratori u narodu imaju jako loš ugled. Često ih zovu «kancelarijskim štakorima».
Administrativna vrhuška, tj. oni tzv. političari na vlasti, državnici nimalo ne suosjećaju s ovim položajem administracije i stalno su (premda s pravom), nezadovoljni njome. Građani također, a najnezadovoljnija je upravo sama administracija.
U novijem vremenu bilo je dosta reformatorskih pokušaja da se administracija pretvori u zadovoljavajuće poslušan i efikasan državni i društveni aparat. Najpoznatiji pokušaji su onaj Weberov, Lenjinov, Rooseveltov, Maov, nekoliko pokušaja Kanadskih i Britanskih vlada…. Svi su ti pokušaji bili neuspješni, jer su se zasnivali na prostom nasilju nad administracijom: «rezanju»: njihovih dohodaka, «privilegija», prava, devastiranju i ometanju njenog posla itd. Cilj je bio iscijediti iz administracije što bolji rad i što više rada za što manje novca.
Uzvišen cilj, nema što!!!???
Bože zdravlja!!!
Iako će to u većini glava ružno zazvučati, treba ipak reći kako je vrlo dobro da je administracija elegantno izigrala i ismijala sve te pokušaje, jer da nije, stvari bi se znatno pogoršale. S druge strane, kako sam već rekao, administracija nikako ne uspijeva popraviti svoj položaj pomoću masovnih štrajkova kojima pribjegava niti opstruiranjem svog posla (na štetu građana i cijelog društva), tako da ove stvari miruju u mrtvoj točki. No, ne miruje društvo, nego polako…nazaduje.
Kronična neefikasnost administracije, noćna mora svih suvremenih društava, zapravo nije ništa drugo do nužna samoobrana administracije od prevelike eksploatacije, te dehumanizacije i ugrožavanja njenog ionako lošeg ekonomskog i društvenog položaja. Neefikasnošću, opstrukcijom svog posla, maltretiranjem građana, a i masovnim štrajkovima administracija se brani od nepravde koju joj čini društvo ili uzvraća na nju, osvećuje se.
Jasno, ovakva je obrana jako loša, nepromišljena, a i besmislena, antiproduktivna, jer ugrožava društvo, a onda, posredno i samu administraciju. To je kao da netko „reže granu na kojoj sjedi“. Takva borba ne može dovesti do promjena koje bi vodile ka boljitku.
Nasuprot njoj, i nasuprot opresivnom odnosu prema administraciji, Zakon o kontroli efikasnosti rada administracije promijenio bi ove stvari iz temelja i bez ikakvog nasilja. Nakon što bi taj ili neki takav zakon stupio na snagu, administracija bi sama, radi ostvarivanja svojih interesa (što višeg QEAD-a), povećavala svoju efikasnost i uslužnost. Smanjila bi broj zaposlenih, a podigla im dohotke i ugled na razinu onakvih subjekata koji dobro upravljaju društvom i brinu se o dobrobiti građana, radnika, poduzetnika, poduzeća, obitelji i drugih društvenih subjekata.
Vjerujem da bi nakon etabliranja nekakvog ovakvog zakona posao administratora postao takav da bi ga službenici sa zadovoljstvom i čak sa strašću obavljali, jer bi neposredno vidjeli rezultate svog rada, kako u svom novčaniku tako i u napretku svoje okoline i cijelog društva. Veliko je, naime, to zadovoljstvo i sreća kad čovjek vidi da je uspio stvoriti ili izgraditi neko veliko ili značajno javno dobro. To je motiv kojeg ne treba potcjenjivati, jer, možda, spada u red onih najsnažnijih ljudskih motiva. Nije nimalo rijedak slučaj da ljudi posvećuju, i čak daju i svoj život radi toga da bi postigli nešto takvo.
Zakon o kontroli efikasnosti rada administracije, pretvorio bi, dakle, ove demotivirane, omrznute i prezrene «robove» u osobe i institucije dostojne velikog poštovanja. To sam čak i uživo imao prilike vidjeti, premda rijetko i, nažalost, samo nakratko. Naime, na ovom zgarištu, nekad propulzivnog društva, zna se katkad pojaviti i poneki plamićak svjetla i dobra, ali se, nažalost, brzo ugasi.
A sada, nakon tolikog odugovlačenja, ono bitno.
Zakon o kontroli efikasnosti rada administracije, zapravo je zakon o oslobađanju administracije, jer on bi administraciji dao slobodu i autonomiju, slično, ali u puno većoj mjeri nego što su ju radnicima dali zakoni kojima je ukinuto ropstvo i kmetstvo. To bi bilo dobro, jer bi administratori – koji bi tada, osobnim interesom bili motivirani na rad – bili neusporedivo efikasniji i produktivniji nego sada kad imaju neformalni status robova koji su prinuđeni na rad, muku i autodevastaciju za tuđe dobro.
Pored toga, autonomija, koju joj daje ovaj zakon, omogućila bi administraciji da se sama organizira onako kako bi njoj najviše odgovaralo, u svrhu postizanja što je moguće višeg QEAD-a, od čega bi, kako se vidi iz gornjeg teksta i ona, i društvo imali koristi.
Bez oslobođenja administracije i njenog postavljanja u motivacijski odnos prema ostvarivanju društvenih ciljeva (onako kako pokazuje gore izloženi zakon) neće biti niti efikasne i korisne administracije, niti rješenja teških ekonomskih, društvenih i političkih problema od kojih pate današnja razvijena, a uvelike i dekadentna društva.
Eto to je ono bitno, a vi sami procijenite koliko je to važno, vrijedno, i da li bi bilo dobro ozbiljiti to u praksi.
Ovdje ima još nešto važno, nešto što se odnosi na administrativne vrhuške, tj. tzv. političare, državnike.
Ako bi dužina njihovog mandata i visina dohotka ovisila o visini postignutog QEAD-a, a ne o volji biračkog tijela, koja se često pretvara u samovoljnu tiraniju kroz koju biračko tijelo – ne misleći nimalo na sutrašnjicu – traži da mu se odmah sada dade još i «kruha s’vrh pogače», kako se to kaže, a i koješta drugo, ako bi, dakle, dužina mandata političara ovisila o visini QEAD-a, a ne o ovima: …da nobis hodie… – daj nam danas – politička aktivnost mogla bi biti puno uspješnija i produktivnija.
Tiranija narodne (biračke) razmaženosti često onemogućuje političare u realizaciji velikih poduhvata, kojima bi znatno unaprijedili ne samo svoj ugled, i životni standard naroda, nego i razinu razvijenosti civilizacije. Čini se da političari strahuju od izvođenja pravih, velikih poduhvata, i klone ih se baš iz straha od te razmaženosti, samovolje ili histerije biračkog tijela. Neki takav zakon kakav je Zakon o kontroli efikasnosti administrativne djelatnosti, garantirao bi političarima da će, umjesto permanentnog «primjenjivanja vatrogasnih mjera» slobodno i bez straha moći izvoditi i one značajnije, i za društvo važnije poduhvate, programe, reforme itd.
Uostalom, već sam u pređašnjim radovima često isticao da bi ovakav zakon čuvao dobre narode od loših vlada, a dobre vlade od loših, ili loše raspoloženih naroda.
Petar Bosnić Petrus
