Ovaj informativni tekst popratit ću rekapitulacijom ranijih zbivanja kako bi uvaženi čitaoci shvatili istinu tko i zašto opstruira onaj neznatni dio zahtjeva koji antifašisti postavljaju pred lokalu vlast.

Dakle, gljivareći s lokalnim vodičem po obroncima Krndije i Papuka naišla sam, spuštajući se, na neprirodan pad i nepremostivu zapreku. Nisam se mogla spustiti niz obronak jer je podivljalo raslinje, već u obliku porušenih stabala, ovladalo krajolikom. Zapitala sam moga vodiča o čemu je riječ, a on mi lakonski odgovori da je tu “nekakvo partizansko groblje”. Vidno uzrujana, a još tada i nisam znala što skriva nabujala vegetacija, jer ništa nije dalo naslutiti da se tu kriju humci pobijenih partizanskih ranjenika koji su bili sakriveni u jednoj od partizanskih bolnica-zemunica, kojima je u Drugom svjetskom ratu obilovao Papuk.

Odmah sam nazvala tadašnjeg tajnika UABA Zagreb-Jug, druga Stjepana Šafrana, kojem sam ispričala na što sam naišla. Drug Šafran, kojega pamtim samo po dobru, odmah se odazvao mojoj ideji da raskrčimo raslinje i dođemo do grobova junaka. Supružnici Šafran, još tri lokalna ljevičara i ja, nakon pribavljenog odobrenja gradskih vlasti i Uprave Parka prirode Papuk u tri dana krvavog rada ostasmo zapanjeni nalazom jer tu se ukazaše 22 groba s centralnim spomenikom.
Nad uzglavljem svakog groba bijaše postavljen kamen s urezanom zvijezdom petokrakom od kojih mnoge nađosmo razbacane po okolnom terenu i u potočiću kojeg svake godine stvore obilne kiše.

Od tada i nakon što smo osnovali UABA Orahovica, kojem pripadaju sela Crnac, Čaćinci i Zdenci, svake godine za Dan antifašističke borbe položimo svežanj crvenih ruža iz moga vrta na centralni spomenik, jer radilo se tu o teško ranjenim borcima, partizanima koji su svoje bitke bili, a liječnik ili netko od medicinskog osoblja bi ih povremeno obilazio. Jedini luksuz u tami bolnice-zemunice bijahu im luč i poneki komad već otvrdnulog kruha. Kako ustaše, nacisti i domaći izdajice bijahu na Papuku na kojem teritoriju od samog ustanka vođene su krvave bitke, neko zlurado oko uoči ulaz u zemunicu i dogodi se pokolj ranjenika.

Fašisti pobiše sva 22 ranjena partizana.

U novoj FNRJ, po oslobođenju, narodna vlast dostojno sahrani pobijene, znane i neznane junake, obilježi grobove i postavi prekrasan spomenik. Pri dnu zvijezda petokraka iz koje se izdiže ploča s imenima pobijenih ranjenika – znanih i neznanih.

Koliko moraš biti zvijer, u ljudskoj spodobi prepun mržnje, da ubijaš ranjenike koji se ne mogu podići sa svoje improvizirane postelje.

Nedaleko samog tada uređenog Partizanskog groblja gradska vlast uredi i izletište, te se tada tu družilo, prijateljevalo i radovalo, a đaci pograničnih škola i grada Orahovice svežnjevima crvenih karanfila, cvijećem SLOBODE, odavahu počast herojima.

Sve do danas kada i opet mračne spodobe oskvrnuše grobove, razbiju ploču s imenima junaka kako bi se sve predalo zaboravu, no mi antifašisti, kako i sam predsjednik SABA Franjo Habulin zna kazati: “Nećemo dopustiti nikada i nikome da se taj dio naše najsvjetlije povijesti zatre, dapače, učinit ćemo sve kako bi mlade generacije saznale istinu, a ISTINA JE NA NAŠOJ STRANI – PRAVOJ STRANI.” – zaključio je predsjednik Habulin. Unatoč tomu što im je to saznanje uskraćeno školskim programima.

Nakon uspostave tzv. demokratske Republike Hrvatske počeše isplivavati neke druge “vrijednosti”. Tako kazaše da kilogram mozga akademika vrijedi 2,00 DEM, spaljuju se knjige priznatih, svjetskih književnika i ruše partizanski spomenici svjetski priznatih umjetnika, a na scenu stupaju trećerazredni diletanti. Pa se sada “bore” za hrvatski jezik koje riječi često niti sami ne razumiju…
Tako srušiše u Orahovici i spomenik heroju Jovi Marinkoviću, kodnog imena Ivo, revolucionaru i borcu Slavonije i šire, rad kipara Vanje Radauša.

Radi vandalskim činom razbijene ploče, što smo prijavili PP Orahovica, obratili smo se gradskoj vlasti i novoizabranom gradonačelniku, gospodinu Saši Risteru, za financijsku pomoć kako bi obnovili centralnu ploču i uredili grobove. Obraćali smo se mi i ranijoj gradonačelnici. Ranija gradonačelnica iz redova HSS-a mi je osobno obećala da će se Partizansko groblje održavati. No kako se kaže u narodu: “Obećanje ludom radovanje.” No na groblju Orahovice u oči upada spomenik, a uz njega posađena ruža. Sam “tekst” poginulim hrvatskim bojovnicima NDH te nekako kao usput dodanim braniteljima Domovinskog rata upada u oči i vrijeđa branitelje i Domovinski rat te se pitam kako ne reagiraju.

Tako smo sve nade položili u gradonačelnika Sašu Ristera koji nam je obećao pomoć od 2.000,00 kn da bi nam velikodušno ponudio 500,00 kn. Cijena same ploče iznosila je tada 6.000,00 kn koju razliku bi pokrio dijelom orahovački SDP, a dijelom UABA Orahovica, odnosno privatnim sredstvima nas iz Predsjedništva. I tako i opet bijasmo iznevjereni.

S toga se obratila saborskoj zastupnici Katarini Peović, na koji dobivam odgovor da je moje obraćanje proslijeđeno Ministarstvu branitelja i ministru Medvedu.

Ministarstvo branitelja je pozitivno odreagiralo na našu zamolbu i uputilo Virovitičko-podravskoj županiji, Gradu Orahovica dopis u kojem se traže određeni podaci s imenima stradalnika, kao i vrsti i stanju spomenika i groblja smještenog u šumi Zdenčina, na lokaciji zvanoj Šaševo. Pročelnica Grada Orahovica gđa Marija Šafer lakonski nam odgovara: “Stoga, molimo ako imate bilo kakav podatak o groblju i spomeniku koji smo naveli, molimo da nam dostavite u što skorijem roku, pogotovo ako imate saznanja o imenima sahranjenih na navedenom groblju.” Odgovor uvažene pročelnice vrijeđa moje uši i um, no pristojno sam joj odgovorila, jer mi to nalaže moj kućni odgoj.

U međuvremenu gradonačelnik Saša Rister dodjeljuje Crkvi u Feričancima 3.000,00 kn i 2.000,00 kn Crkvi u Kutjevu, koje Općine uopće ne pripadaju Virovitičko-podravskoj županiji. Teško je i pomisliti da postoje osobe koje negiraju povijesne činjenice, da je Republika Hrvatska utemeljena odlukama donesenim za Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu 29. studenoga 1943. godine te da je devedesetih godina u Domovinskom ratu obranjena u svojim izvornim avnojevskim granicama.

Jedan mudri čovjek kazao je: “Ako ih se ne sjećamo kao da smo ih ponovno ubili…”

Zato sam ovo sve iznijela, a borba za novu ploču i održavanje Partizanskog groblja u šumi Šaševo nadomak grada Orahovice i dalje traje…

Oni koji ruše antifašističke spomenike i odbijaju njihova obnavljanja, zasigurno ne žele dobro ovoj državi i upravo joj time nanose štetu.

Predsjednica AFŽ-a, Maja Jelinčić

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr