Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Vratite Zagrebu Ulicu 8. maja 1945.

(Foto: Goran Stanzl/PIXSELL)

Tužno je i zabrinjavajuće što se gotovo punih osam desetljeća od kraja Drugoga svjetskog rata u Evropi moramo boriti za istinu o tome nad kime je izvojevana pobjeda, tko su bili pobjednici, a tko poraženi, tko su bili osloboditelji, a tko sluge okupatora i najgori izdajnici vlastitog naroda.

Predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske (SABA) Franjo Habulin, govorio je danas na svečanoj akademiji održanoj u dvorani Vatroslav Lisinski u povodu Dana oslobođenja Zagreba i sutrašnjeg Dana pobjede. Njegovo obraćanje prenosimo u cijelosti.

‘Zahvaljujem svima koji su se odazvali našem pozivu da obilježimo Dan pobjede nad naci-fašizmom i Dan oslobođenja našega glavnog grada, Zagreba, grada – heroja. Mi znamo zašto smo danas ovdje, što obilježavamo i što slavimo.

Podsjetit ću na nešto, što sam u ovoj istoj prigodi izrekao prije punih šest godina. Zašto podsjećam? Jednostavno zato, što je to potrebno, danas i ovdje to je i više nego potrebno, ako ne želimo da magle povijesnog revizionizma koje su svakim danim sve gušće definitivno sakriju istinu.

A istina je ovo, sada citiram.

Deveti svibnja godine 1945. dan je pobjede u Evropi, dan pobjede nad naci-fašizmom. To je činjenica i o tome rasprave nema, niti je može biti.

Točka!

Osmi svibnja godine 1945. dan je oslobođenja Zagreba. Da je nestanak ustaške strahovlade i bezumnog terora značio oslobođenje, i to je činjenica. I o tome također rasprave nema.

Točka!

Ako nam je stalo da budemo poštovana i priznata članica ujedinjene Evrope koja se počela graditi upravo na temeljima pobjede iz 1945., na temeljima antifašizma, onda ne smijemo ostavljati ni najmanji prostor za sumnju u našu privrženost društvu slobode, ravnopravnosti, tolerancije, društvu zasnovanom na onim idealima za koje su svoje živote dale tisuće i tisuće antifašističkih boraca.

I to je činjenica i o tome rasprave nema.

Još jednom: točka!

Mi moramo znati gdje su nam i što su nam korijeni i gdje bi i kakva bi trebala biti naša budućnost. Na žalost, u današnjem hrvatskom društvu sve su glasniji i agresivniji oni koji odbacuju jedino moguće odgovore na ta pitanja. Oni koji nas uporno vuku u prošlost, lažu i falsificiraju, truju tim lažima mlade i neupućene i – doslovno – dovode u pitanje budućnost Republike Hrvatske.

Naši su korijeni u Narodno-oslobodilačkom ratu, a jedina budućnost kojoj bi trebalo težiti je ona građena na temeljima toga rata, obranjena u Domovinskom ratu i usmjerena na budućnost u kojoj će Republika Hrvatska biti prosperitetna zemlje ravnopravnih građana i samostalni subjekt na međunarodnoj sceni.

Završen citat!

To sam, dakle, rekao prije šest godina i to moram, doslovno, od riječi do riječi ponoviti i danas na 77. obljetnicu pobjede nad naci-fašizmom i dana oslobođenja Zagreba.

Tužno je i zabrinjavajuće što se gotovo punih osam desetljeća od kraja Drugoga svjetskog rata u Evropi moramo boriti za istinu o tome nad kime je izvojevana pobjeda, tko su bili pobjednici, a tko poraženi, tko su bili osloboditelji, a tko sluge okupatora i najgori izdajnici vlastitog naroda.

Tužno je i zabrinjavajuće što je tek krajnjim naporima uspjelo izbjeći sramotu, kakvu su Zagrebu namijenili oni koji su htjeli podići spomenik žrtvama Holokausta, a izbjeći svaki spomen na žrtve ustaškog režima. Natpis na nedavno otkrivenom spomeniku sada spominje i jedno i drugo, mada bi povijesno korektno bilo da piše samo: žrtvama ustaškog režima 1941. – 1945.: Srbima, Židovima, Romima i Hrvatima antifašistima.

Tužno je i zabrinjavajuće što će mnogima, ne samo u Hrvatskoj, tragični rat u Ukrajini pomoći da dovrše ono što su počeli prije niz godina, a to je sustavno umanjivanje, ako ne i brisanje nemjerljivog doprinosa Sovjetskog Saveza, a to znači i Ukrajine koja je tada bila u sastavu Sovjetskog Saveza, konačnoj pobjedi nad naci-fašizmom. Ništa, što se događa danas ne može izmijeniti ono što se dogodilo prije 77 godina.

Baš kao što nikakvi grijesi pobjednika, a bilo ih je, ne mogu i ne smiju umanjiti povijesnu ulogu Komunističke partije na čelu s kasnijim maršalom, Josipom Brozom Titom, u oslobađanju najprije federalnih jedinica Jugoslavije, a unatrag više od trideset godina neovisnih država na jugoistoku Evrope.

Ono što se događa danas nije, ne može i ne smije biti pokriće za falsificiranje onoga što se događalo tada, prije nepunih osam desetljeća. Činjenice su činjenice, povijest je povijest, ono što se dogodilo – to se dogodilo.

Reći ću još jednom: tužno je i zabrinjavajuće što i danas još moramo podsjećati na više od tri tisuće uništenih spomenika antifašističkim borcima i žrtvama fašizma. Uništenih ne ratom, nego namjerno i svjesno pod okriljem rata.

I, konačno, tužno je i zabrinjavajuće što od onih od kojih to imamo pravo očekivati, nismo čuli jasnu osudu nedavne izjave izaslanika potpredsjednika Hrvatske vlade koji se drznuo, namjerno kažem: drznuo javno reći kako današnje Hrvatske ne bi bilo, da nije bilo 10. travnja 1941., kada je pod patronatom nacista i fašista proglašena ustaška para-država.

Današnje Hrvatske ne bi bilo da nije bilo hrvatskih partizana, da nije bilo partizana drugih narodnosti koji su se svi zajedno, ne sakrivajući tko su, ali posvećeni zajedničkom cilju, borili za slobodu. Današnje Hrvatske ne bi bilo da nije bilo zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske u Topuskom.

Da, branitelji u Domovinskom ratu, a i ja sam jedan od njih, obranili su Hrvatsku. Stvorili su je, međutim, Titovi partizani.

I ako sada opet netko kaže kako mu je dosta priča o ustašama i partizanima, odmah ću reći: dosta je i meni! Ali, neću prestati o tome govoriti tako dugo dok stvari ne dođu na svoje mjesto. I ponavljat ću to iz godine u godinu u nadi da će me čuti prije svega mladi, jer oni – u globalu – pojma nemaju o onome što je bilo.

Stara je istina da onaj tko ne poznaje svoju prošlost, neće biti u stanju graditi ni budućnost. Upravo zato što želimo da naša domovina, Republika Hrvatska, ima budućnost, i to budućnost koja će biti bolja od sadašnjice, borimo se i borit ćemo se za istinu o tome što znači osmi svibnja 1945. u našoj povijesti.

Nećemo nasjesti na jeftini trik onih koji, glumeći evropejstvo, gromoglasno slave Dan Evrope, a prave se kao da su zaboravili Dan pobjede i kao da ne znaju da Dana Evrope bez Dana pobjede ne bi bilo.

I Dan Evrope je iznimno važan. Pogotovo danas, kada se svatko pita kamo srlja ta Evropa i ima li projekt ujedinjene Evrope, stvorene zato da bi se izbjegli novi ratovi, još ikakvu perspektivu u vremenu kada ratne trube odzvanjaju Starim kontinentom i kada oni koji bi trebali biti odgovorni, znaju pozivati samo na naoružavanje.

I možda upravo dileme što ih otvara današnja situacija u Evropi čine još urgentnijim da se podsjetimo tko je bio neprijatelj u Drugom svjetskom ratu, tko ga je pobijedio i što je ta pobjeda značila. A možda da to bude i poticaj da se pokrene inicijativa da se Zagrebu vrati ulica koja je podsjećala na dan kada je iznad njega nakon četiri godine mraka i terora zasjalo sunce slobode.

Želimo da Zagreb opet ima Ulicu 8. svibnja 1945. Čini mi se da bi to bila prava poruka s ovoga skupa kojim obilježavamo obljetnicu Dana pobjede i Dana oslobođenja Zagreba.’

Tačno.net

Facebook
E-mail

Kategorije

Najave