Poklonici antifašizma iz Karlovačke i Zagrebačke županije i srpske zajednice, polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća kod spomenika palim borcima i žrtvama fašističkog terora, obilježili su 80. obljetnicu prvog oslobođenja općine Vojnić. Bio je to prvi teritorij na Kordunu otkuda su otjerani okupatori i domaći izdajnici
Vojnić su 12. siječnja 1942. godine oslobodile jedinice 1. kordunaškog bataljuna u jačini od oko 350 boraca, s komandantom ĆANICOM OPAČIĆEM i operativnim oficirom BOGDANOM OREŠČENINOM na čelu, kada su se domobrani pokušali probiti po duboku snijegu prema Vojnić-kolodvoru. U borbama je poginulo 30, a ranjeno 37 domobrana, a zarobljeno 410 sa cjelokupnim naoružanjem. Bio je to dan kada je ovo kordunsko naselje postalo prvo kotarsko mjesto u Hrvatskoj oslobođeno od fašista. Narod kotara Vojnić je tijekom Narodnooslobodilačke borbe dao više od 7 tisuća žrtava i 1.544 pala borca – kazano je, među inim na prigodnom skupu kod spomenika palim borcima i žrtvama fašističkog terora (izostali su predstavnici vlasti).
„Partizanske jedinice su u okruženju nekoliko dana držale neprijateljsku posadu koja je brojala preko 500 vojnika. Partizani su bili slabo naoružani pa u obzir nije dolazila neka veća ofenzivna akcija jer bi to uzrokovalo brojne žrtve. Domobrani su tako bili prisiljeni na povlačenje prema Utinji. Oko Međeđaka su ih sačekali partizani i razoružali te tako došli do velikih količina oružja i municije. To je imalo veliki odjek jer je Vojnić udaljen tek oko pedesetak kilometara zračne linije do Zagreba a tu je bio i Karlovac kao jedna od najvećih neprijateljskih utvrda“, istaknuo je NIKOLA TRBOJEVIĆ, predsjednik jedne od dvije antifašističke udruge u Vojniću. Potpredsjednik SABA RH i predsjednik karlovačkih antifašista MIROSLAV DELIĆ je rekao kako se sa spomenika na Petrovcu vidi Zagreb, ali je pitanje da li se iz Zagreba vidi spomenik. „Ne vjerujem da se iz Zagreba Petrova gora vidi u bilo kojem smislu“, nadovezao se karlovački dožupan DEJAN MIHAJLOVIĆ. „Kada činjenice stavimo na stol nitko neće moći reći da prva partizanska bolnica otvorenog tipa u Europi nije bitna za Hrvatsku i za antifašizam. Na nama je da te činjenice podastremo. Ljudi se mijenjaju ali činjenice ostaju. Vojnić i Petrova gora zauzimaju jedno od najznačajnijih mjesta u povijesti Republike Hrvatske, htio to netko priznati ili ne“, kazao je dožupan. Rekao je da mu nije jasno zašto nema predstavnika lokalne vlasti te da je njihov izostanak za svaku osudu jer je to loša poruka.
Nekoliko dana prije oslobođenja Vojnića pobjegla je neprijateljska posada iz Krnjaka, a partizani su dopustili da se pet teško ranjenih domobrana iz Vojnića prebaci u bolnicu u Karlovac. Uz ranjene domobrane bila su i dva bolničara, od kojih je jedan (Musliman), opet vraćen u Vojnić s ultimatumom da se posada preda. Ranjene domobrane i njihove pratioce partizani su dobro zbrinuli a čitav put organiziran je tako da se stekao dojam da su uz cestu prema Karlovcu koncentrirane velike partizanske snage. Vjerojatno je to bio razlog da su domobrani izabrali za probijanje vojnički vrlo nepovoljan pravac prema pruzi Karlovac-Sisak. Pri predaji domobrana nagrnuli su sa svih strana seljaci – civili, i prijetila je opasnost da dođe do osvetničkih akcija. Energičnim istupanjem komandanta bataljuna Ćanice Opačića, koji je neposredno rukovodio cijelom operacijom i zalaganjem drugih partizana, nije nigdje zabilježen ni najmanji incident. Domobrani su kasnije s divljenjem pričali kako narod sluša komandanta i kako bi vjerojatno loše prošli da ih partizani nisu zaštitili. Domobrane su partizani podijelili u četiri skupine i poslali u Karlovac, Slunj, Topusko i Barilović. Propust je – što su im partizani samo održali govore, a nisu, poglavito u pojedinačnim razgovorima, pokušali mnogo više djelovati na njih da ostanu u partizanima. Sigurno bi već tada bar neki od njih prešli u partizanske redove.
Siječanjska partizanska akcija izazvala je veliku neprijateljsku ofenzivu s ciljem uništenja partizanskog pokreta na Petrovoj gori, pošto su stanovnici toga dijela Korduna platili velikim žrtvama među civilima i borcima. Ni ta ofenziva nije uspjela jer su u svibnju 1942., partizani probili trostruki obruč na Biljegu. Na ovom području su bile koncentrirane sve najvažnije institucije tadašnje Hrvatske uključujući i partizansku bolnicu otvorenog tipa. Tako je uz manje promjene bilo sve do kraja NOB-a, tijekom kojeg je svaki treći žitelj šireg područja Vojnića nastradao. Uoči Drugog svjetskog rata kotar Vojnić je imao 31.600 stanovnika. Danas, prema rezultatima nedavnog popisa ima tek 3.704 (sic!. U Vojniću je 1991. godine, bilo relativno malo Hrvata, svega 116 i 7.366 Srba (ukupan broj žitelja danas je manji za 22,3 posto). Prema tome to je pretežno bila srpska općina. Njeni resursi, iako ona spada u nerazvijene općine, uvelike su razlikuju od, primjerice onih u Slunju. Zbog tih pogodnosti bila je predviđena za veće kolonizacije Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Kako navodi Dr. SVETOZAR LIVADA, prvoborac i umirovljeni sveučilišni profesor, zbog toga je na ovo područje u razdoblju od 1991. do 2001. doselilo 1.980 Hrvata. To će reći da je u Vojniću nekada srpskoj općini Hrvata bilo 17 puta više nego 1991. Kako je tekao pritisak međunarodne zajednice, a i izbjeglica, došlo je do izvjesnog povratka prognanih Srba ali i otežanog integriranja. Može se zaključiti da je nacionalni sastav stanovništva po naseljima znatno izmijenjen, uspjeh je integracije samo polovičan, što se ogleda i u stalnoj nestabilnosti vlasti u Vojniću. Zbog „političkih razloga“ u Vojniću djeluju i dvije udruge antifašističkih boraca i antifašita!
Bojan Mirosavljev
