Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Vodimo kuhinju, a ne rat

Solidarnost, a ne jednokratna humanitarnost geslo je kolektiva “Hrana, a ne oružje” koji već dva desetljeća u Hrvatskoj u raznim prilikama kuha besplatne obroke i ohrabruje ljude da recikliraju hranu s tržnica, osnivaju komunalne vrtove i uključe se u cirkularnu ekonomiju

Besplatni obroci i odjeća uz demonstraciju odvajanja biootpada i kompostiranja – akcija kolektiva u Zagrebu 2014. (foto Nina Đurđević/PIXSELL)

Na zagrebačkim tržnicama odavno ih znaju jer su razvili bliske odnose s prodavačima. Ponekad im oni i ostave hranu jer podržavaju njihove ciljeve. Za boljih dana prikupe desetak i više kašeta voća i povrća. Hranu skladište i sortiraju, uglavnom u prostorijama Zelene akcije. Zatim, ovisno o događaju, kuhaju i obroke dijele na javnim površinama kako bi, kažu, na taj način ujedinili sve društvene slojeve oko zajedničke potrebe – hrane. Solidarnost, a ne jednokratna humanitarnost geslo je kolektiva “Hrana, a ne oružje”, koji je u Hrvatskoj prisutan puna dva desetljeća i čija su ciljana populacija uglavnom siromašni građani i beskućnici. Premda im nerijetko prilaze građani zainteresirani prvenstveno za njihove besplatne obroke, članovi kolektiva u interakciji s njima nastoje osvijestiti koliko je kapitalistički sistem bešćutan i ohrabriti ih da pokrenu svoju lokalnu zajednicu, da recikliraju hranu s tržnica, osnivaju komunalne vrtove, razmjenjuju umjesto da kupuju (cirkularna ekonomija) i probude vlastitu i ljudskost u svojoj zajednici.

Iz iskustva mogu reći da se mnogo hrane u Zagrebu baca. Na tržnicama je npr. gomila bačenog povrća, da ne govorim o supermarketima koji po završetku radnog vremena u kontejnere odlažu hrpe hrane koja je većinom dobra za konzumaciju – kaže Maša Borović

Hrana koju dijele isključivo je veganska jer smatraju i da je specizam, odnosno androcentrična opresija drugih oblika života, sličan diskriminaciji, rasizmu, mizoginiji i sličnim pojavama. S obzirom na poticanje samoorganiziranja, podržavanje i umrežavanje malih i domaćih proizvođača, članovi tog u osnovi anarhističkog kolektiva već su prepoznati u nizu situacija i akcija. Kao protuteža vlasti kuhali su i dijelili hranu povodom maksimirskog obilježavanja Prvog maja, aktivni su bili i 2010. godine, kada se protestiralo u Varšavskoj ulici protiv otvaranja garaže na Cvjetnom trgu, dijelili su hranu i u sklopu inicijative Okupirajmo Wall Street koja je ukazivala na centre korporativne moći i načine na koje korporacije i banke produbljuju društvene nejednakosti. Hranu su kuhali i dijelili i kako bi izrazili protivljenje uvođenju obaveznog vojnog roka u zemlji. Redovito su prisutni i na proslavama Dana antifašističke borbe, a zadnjih godina kolektiv je sudjelovao i u noćnim marševima u povodu Dana žena u organizaciji fAKTIV-a.

Navedene akcije opisala je u svom diplomskom radu o kolektivu “Hrana, a ne oružje” njegova dugogodišnja članica, sociologinja i etnologinja Maša Borović, koja uvodno ističe da je aktualna pandemija koronavirusa znatno usporila njihov rad. Brojni njihovi članovi, posebno na početku pandemije, otišli su iz Zagreba, trajno se ili privremeno preselivši obiteljima jer kolektiv čine različiti ljudi, odsvakuda. Većinom su to studentice i studenti, nezaposleni, članovi drugih organizacija, prije svega ekoloških udruga poput spomenute Zelene akcije, a ujedno su to i pojedinci s anarho-punk scene, ali i skvoteri…

– Iz iskustva mogu reći da se mnogo hrane u Zagrebu baca. I dalje odlazim na tržnicu i za vlastite potrebe skupljam hranu. Da je toliko kupujem, nisam sigurna da bi mi ostalo novca za druge potrebe i troškove. Nakon radnog vremena na tržnicama je, na primjer, gomila bačenog povrća, da ne govorim o supermarketima koji po završetku radnog vremena u kontejnere odlažu hrpe hrane koja je većinom dobra za konzumaciju – govori za Novosti Maša Borović.

Prema nekim procjenama, u Hrvatskoj se godišnje baci čak 400 hiljada tona hrane. I dok su tržnice otvorene tezge pa je koliko-toliko moguće doći do hrane, veliki trgovački centri skladište vlastite viškove hrane, one koju vjerojatno više neće staviti u prodaju. No da bi se došlo do nje, ponešto je složenija procedura, ističe naša sugovornica: trebalo bi, vjerojatno u ime organizacije, odaslati dopis upravama trgovačkih giganata poput Interspara, Konzuma i Kauflanda i navesti razloge zbog kojih netko treba takve otpisane, a iskoristive namirnice.

Zorana Unković na Noćnom maršu za Osmi mart 2019. godine

Našu sugovornicu pitamo kako komentira aktualna poskupljenja hrane.

– Vjerojatno će hrana još poskupjeti. U Hrvatskoj ona nikada nije bila skuplja, posebno u odnosu na neke razvijenije europske zemlje. Nužno se stoga aktivirati i zapitati zašto hrana toliko košta. Pogotovo uza sve resurse koji postoje – zemlju, vodu i sunce. Ta činjenica traži sustavnu promjenu u smislu da je hrana ljudsko pravo, nešto što bi trebalo biti dostupno ljudima bez obzira na to što živimo u društvu s puno širim ekonomskim problemima. Društvo u kojem hrana nije dostupna ne bi trebalo ni postojati – smatra Maša Borović.

Da je puno starijih ljudi koji skupljaju hranu ostavljenu po tržnicama, osobno smo se uvjerili. Zajedno kopaju po kutijama gdje je ostavljena, ponekad razmijene proizvode, nekome treba luk, nekome na primjer cvjetača. Maša Borović ističe da će “Hrana, a ne oružje” svoj cilj postići onda kada više neće morati postojati: to će se dogoditi u trenutku kada više ne budu morali biti na ulici i dijeliti hranu, nego će tu hranu čovjek ili moći proizvesti ili će mu ona na neki drugi način biti dostupna.

– Rješenje je da država uloži u ljude, zemlju, resurse, znanje i proizvodnju. Problem je u neravnomjernom razvoju: većina ljudi živi u gradu, a grad treba hraniti. Zato i vraćamo tu priču na lokalnu razinu. Ali i na selu se sve manje proizvodi, postaje sve teže, i baš na tim mikrorazinama osjećaju se klimatske promjene: velike su suše, iseljavanja ljudi – zaključuje Borović.

– Svojim direktnim pacifističkim akcijama pokazujemo kako manjak hrane znači nasilje, odnosno opresiju nad radničkom klasom – ističe pak Zorana Unković, likovna umjetnica i jednako tako dugogodišnja članica kolektiva.

Ona smatra da novac nikada ne smije biti ispred ljudske dobrobiti. Pa ipak, danas jedan posto populacije kontrolira ostalih 99 posto.

– Što se tiče produbljivanja jaza između društvenih slojeva, sustav u kojem živimo taj jaz i održava kontrolirajući radničku klasu perfidnim, suptilnim mehanizmima kojima nas uvjerava kako se osnovna prava za život moraju zaslužiti. Pritom je žalosna razina do koje se navikavamo na sve što nam se servira kao gotova stvar, ne uviđajući potencijal promjene – govori Zorana Unković.

I dok cijene (hrane) rastu, a penzije i plaće stagniraju, i dok javno zdravstvo propada, a javnih vrtića nema dovoljno, ističe Unković, i dalje nema odjeka u javnosti da se tome stane na kraj. Inercija je, smatra ona, grozna. Ističe zato zdravo nasljeđe socijalizma, poput kvalitetne socijalne skrbi, dostupnosti javnog zdravstva i školstva.

– Privatizacijom elitiziramo zdravlje i obrazovanje, ali i dostupnost kvalitetne hrane i namirnica i onda se usput pitamo zašto nam se događa odljev mozgova, zašto je većinsko stanovništvo staračko i zašto je skupo održavati sustav koji se urušava zbog kratkoročnih ulaganja i zbog toga što hrani nove ratne avione umjesto svoje ljude – ističe Zorana Unković.

Ili kao što je svojevremeno izjavio prosvjetitelj, književnik i filozof Jean-Jacques Rousseau: “Kada narod više neće imati što jesti, pojest će bogate!”

Članice kolektiva “Hrana, a ne oružje” pozivaju sve zainteresirane da im se pridruže jer uviđaju da se u ovom alarmantnom društvenom trenutku osnovne ljudske potrebe i prava, poput hrane, pretvaraju doslovno u privilegije.

(Novosti / Dragan Grozdanić)

Facebook
E-mail

Kategorije

Najave