Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Vi jurišate na Veliki Petrovac

1. travnja bit će godišnjica partizanskog napada na Petrovu goru: “Manje je poznata činjenica da je čuvenom majskom proboju na Petrovoj gori prethodio neuspješni pokušaj uništenja ustaških snaga u Velikom Petrovcu u travnju”, rekao je svjedok Mile Knežević (95).

Svake godine velik broj ljudi dolazi na Petrovu goru kako bi obilježio proboj partizana i ljudi iz ustaškog prstena u svibnju 1942. Međutim, malo je poznato da je majskoj stanci prethodio neuspješni pokušaj probijanja prstena mjesec dana ranije , kako je za Novosti svjedočio Mile Knežević (1926.), koji je kao dječak sudjelovao u tim povijesnim događajima.

– Spomenik Vojinu Bakiću nalazi se na Velikom Petrovcu, najvišem uzvišenju Petrove gore (507 metara), mjestu neuspjelog partizanskog napada na položaje ustaških domobrana 1. travnja 1942. godine, koji je za razliku od uspješnog svibanjskog proboja i spašavanja opkoljenih, on manje zna, a manje priča – kaže Knežević.

Ustaše su jakom vatrom iz pješačkog oružja spriječile napad i prisilile partizane da se povuku s velikim gubicima.

Od početka ustanka partizani na Kordunu bili su trn u oku petom ustaškom režimu, pa su krajem 1941. lokalni logoraši tražili od načelnika konačno rješenje partizanskog pitanja. Tako su ustaše u prosincu 1941. krenule u ofenzivu na sjeverne dijelove Korduna između Kupe i željezničke pruge Karlovac-Vrginmost, a ovo je bila jedina prilika u ratu da se Ante Pavelić vidi na fronti, premda daleko od prve pozicije. Tijekom te ofanzive, 21. prosinca, u šumi Brezje kod Lasinje ubijeno je preko 1.500 nedužnih srpskih civila, uglavnom žena, djece i staraca iz Prkosa i drugih obližnjih sela. Partizani su učvrstili i oslobodili Vojnić 12. siječnja 1942. Zarobljavanjem brojnih ustaša i domobrana dobiveno je mnoštvo oružja. To je otvorilo mogućnost za formiranje dva partizanska odreda – prvi na Petrovoj gori, a drugi na području prema Slunju i Plaščanskoj dolini.

Krajem ožujka partizanske aktivnosti uvjetovale su ustašku ofenzivu na Petrovu goru, pri čemu su jake ustaške domobranske snage zauzele dominantne kote Veliki Petrovac i Magarčevac, te se na njima utvrdile kako bi bile njihova baza za daljnje napredovanje. Tada se na Petrovoj gori nalazio Treći partizanski bataljun, prva satnija Drugog partizanskog bataljuna sa sjedištem Prvog kordunaškog odreda i desecima tisuća srpskih civilnih izbjeglica iz kotara Vojnić i Vrginmost.

Stožer odreda odlučio je da će, iako uz malobrojne snage, uz pomoć pripadnika pričuvnih postrojbi koji nisu imali oružje, biti napadnute i protjerane snage ustaških domobrana iz Velikog Petrovca. Međutim, stožer nije imao cjelovite i točne podatke o stvarnom stanju, izgledu, snazi ​​i mjestu utvrde, pa je 1. travnja 1942. započeo napad na istočnu i zapadnu stranu Petrovca. Kako je tijekom noći padao snijeg, niske temperature i led spriječili su napredak. Ustaše su jakom vatrom iz pješačkog oružja spriječile napad i prisilile partizane da se povuku, unatoč pokazanom junaštvu, s velikim gubicima – 22 naoružana partizana i 50 “roguljaša”.

– Među poginulima je bila Dragica Bulat, sestra kasnijeg generala i narodnog heroja Radeta Bulata; kao student medicine i medicinski časnik 3. bojne mogla je ostati u pozadini, ali rekla je: “Kad Kordunova mladost umre, pustite i mene da umrem.” Napokon, ne pamti se da se u tako kratkom vremenu stotine dobrovoljaca prijavilo za napad. Nakon borbe, ustaše su krenule u masovna ubojstva, ali nisu uspjele postići svoj osnovni cilj: uništavanje partizanskog pokreta. Zbog toga su početkom svibnja 1942. pokrenuli drugu ofenzivu pod nazivom “Obruč”, tijekom koje je zabilježen poznati proboj u noći s 13. na 14. svibnja – kaže Knežević.

U svibnju je bilo oko 10 000 ustaša, domobrana i talijanskih vojnika pod zapovjedništvom ustaškog potpukovnika Ante Moškova, koji su ih podržavali topovima i tenkovima. Nasuprot njima bilo je oko 730 partizana i preko 10 000 civila. Podijeljeni u tri skupine, partizani, među kojima i Knežević, uspjeli su se probiti prema Biljegu i željezničkoj stanici Vojnić, kao i prema Magarčevcu, a pratili su ih civili, izbjegavajući tako od ustaških zločina.

– Planirali smo proboj u smjeru Vojnića jer neprijatelj nije računao da će krenuti tim smjerom, a imali smo informaciju da se u tom dijelu fronte nalazi postrojba sastavljena od vojnika s malo ili nimalo borbenog iskustva. To i činjenica da smo krenuli za vrijeme podjele doručka, kad su vojnici bili opušteniji, pridonijeli su našem uspjehu. Prsten je prekinut s 23 ubijena borca, ali tih je dana ubijeno civilno stanovništvo – preko 1300 žena i djece, bilo na Petrovoj gori ili u srpskim selima prema Lasinji, gdje su se ustaše povlačile. Tijekom tri proljetna mjeseca 1942. godine u selima kotara Vojnić i Vrginmost ubijeno je 3.454 Srba, a oko 2.500 žena i djece odvedeno je u koncentracijske logore, uglavnom u Jasenovac.

– Preživjeli su se vratili na svoje zgarišta, pa je i ova ofenziva propala, a Kordunaši su se pokazali kao dobri borci – zaključuje Knežević kada je kasnije krenuo na ratni i poratni put u druge dijelove Jugoslavije.

– Nakon oslobođenja 1945. godine, ljudi su održavali mitinge na Biljegu, a tek kasnije, izgradnjom Bakićevog spomenika i spomen kosturnice u kojoj su simbolično pokopani poginuli partizani, uključujući i sudionike neuspjelog juriša 1. travnja, naš sugovornik jedini je preostali sudionik događaja na Petrovoj gori.

Podsjetimo, Bakićev spomenik izgrađen je prije više od deset godina, a dovršen je 1982. godine. Do početka 90-ih bio je okupljalište brojnih izleta učenika i štovatelja NOB-a. Od tada su započele sve vrste razaranja, tako da se komemorativni skupovi održavaju u, blago rečeno, postapokaliptičnom okruženju. Jedno od remek-djela svjetske memorijalne skulpture, od početka 90-ih do prošle godine kada je oprema uklonjena, služilo je i kao (ilegalni) repetitor za HRT i mobilnu telefoniju. U obližnjem Magarčevcu izgrađeno je radio-relejno čvorište kao dio komunikacijske mreže Jugoslavenske narodne armije u slučaju rata ili prirodnih katastrofa. A sada je napušten i izložen propadanju.

Napokon, i bivša partizanska bolnica, za čiju je obnovu krajem prvog desetljeća ovog stoljeća uloženo puno novca, također se tiho urušava, iako bi je, zajedno s ostalim spomenicima, morala zaštititi.

Share on facebook
Facebook
Share on email
E-mail