Rat u Ukrajini bjesni. S obje strane, prema dostupnim informacijama, pada sve veći broj žrtava. To se naravno moglo i očekivati jer je počela bitka za osvajanje i održanje teritorija. Ali se vodi i jedna još zloslutnija bitka, bitka daleko od prvih borbenih linija, ali po potencijalno mogućim posljedicama mogla bi dovesti u pitanje opstanak ljudske civilizacije u kakvoj danas živimo. Naime, sve je više činjenica  koje zorno pokazuju koji su ciljevi suprotstavljenih strana. Ali, kao i u svakoj dobroj slagalici, moramo upotrijebiti sve dijelove da bi složili pazl , koji se nalazi na prvoj plohi kutije. Pa tako moramo krenuti od Majdana, daleke 2014-te godine, i od dolara koje je predstavnica prve svjetske sile tamo raspršivala na vjetru. Organiziranje toga okupljanja i američki dolari pokrenuli su lavinu. Zapravo, pokrenuli su svrgavanje s trona demokratski izabranog predsjednika Ukrajine / sviđalo se to ili ne onima koji su taj čin svesrdno podržali i proglasili demokratski izraženom voljom građana Ukrajine/. Taj čovjek /predsjednik/ tražio je samo vremena da sve još jednom izanalizira i procjeni oko dogovora i sporazuma s Europskom unijom. E tu počinju ozbiljni problemi. Zapravo, otkud njemu pravo da razmišlja. E, da se danas moguće vratiti na vrijeme prije Majdana. Siguran sam da bi velika većina naroda te nesretne Ukrajine to svesrdno prigrlila. Od tada su se stvari počele kretati vrtoglavom brzinom. Zapravo se stvarala ratna psihoza i otpočinjao je stvarni krvavi rat. Ukrajinu se poguralo u ambis kako bi se realizirali zapravo odavno formulirani strateški ciljevi NATO-a /čitaj SAD-a /. Tako zacrtani ciljevi nisu od jučer. Raspadom sovjetskog bloka i Sovjetskog Saveza  američki stratezi su zaključili da je Rusija na koljenima ali da joj treba zadati takve udarce da se više nikad ne oporavi. Započeo je proces zaokruživanja Rusije željeznim obručem Atlanskog pakta, u koji su primljene gotovo sve bivše članice Varšavskog saveza. Iz godine u godinu stezao se taj obruč i konačno zadnjih godina  potpuno zaokružio Rusiju. Umjesto uspostavljanja  multipolarnog svijeta, koji su SAD obećavale cijelom svijetu pa i onom pod sovjetskom dominacijom,  SAD su odlučile uspostaviti unipolarnu svjetsku arhitekturu u kojoj će biti jasno da postoji samo jedna sila koja će vladati svijetom. To je svijet demokracije viđen američkom vizurom.  I tako je Amerika krenula u uspostavljanje demokratskih režima u svijetu. Svatko tko po američkim pravilima nije prošao demokratski test prijetnja je slobodnom i demokratskom razvoju i napretku u svijetu. I zato je SAD počeo s procesom „uspostavljanja demokracije i demokratskih režima“. Osnovno sredstvo za uspostavljanje demokracije su američki momci i američko sofisticirano naoružanje.  Prva meta bio je bliskoistočni prostor s akcentom na Irak i Afganistan, a zatim je na red došla Sirija. Cilj je bio obaranje diktatorskih režima koji su uništavali vlastite narode /tako su to obrazlagali ameri/. Ali, ne leži vraže, mora da je tu bilo i nešto drugo što  je malo bilo prikriveno američkom propagandnom mašinerijom koja je uvjeravala svijet da se na Bliskom istoku radi o novoj demokratskoj stranici koju će njihova intervencija donijeti ovom dijelu svijeta. Naime, ima tu jedan mali keč. Pa na tom prostoru se nalaze najveća nalazišta nafte u svijetu. A taj prostor začudo sa južne strane gotovo da zaokružuje Rusiju, odnosno njezine južne granice. Naravno da tada nije bilo mnogo gunđanja oko američke, odnosno NATO-ve intervencije. Začudo nije bilo ni ozbiljnih ruskih kritika ni ne daj bože ruskog konkretnog odgovora.

Ali da se vratimo na sadašnje stanje i rusku vojnu intervenciju, odnosno agresiju na Ukrajinu. Bez namjere da ulazim u genezu i razvoj napetosti koji je doveo do, nema sumnje brutalne ruske vojne intervencije, moramo ipak podsjetiti da je predsjednik Putin uputio najozbiljnije upozorenje na Minhenskoj konferenciji o sigurnosti još 2008. godine i jasno dao do znanja što Rusija neće dopustiti i ostati bez čvrstog i konkretnog / čitaj vojnog/ odgovora. Sadašnji razvoj događaja pokazuje da SAD, odnosno NATO nisu pridali nikakvu važnost tom Putinovom upozorenju. I desilo se najgore. Rat bijesni već više od četiri mjeseca i Ukrajinski narod doživljava neviđenu tragediju. Koliko god se natovska mašinerija trudila da dokaže da se radi samo o brutalnoj ruskoj invaziji protiv jedne suverene države i slijepcu je jasno da je Ukrajina samo žrtva jednog neobjavljenog još prljavijeg rata zapadnih sila protiv vitalnih životnih i sigurnosnih interesa Rusije. Gotovo da nema zapadnog državnika koji ne kaže da je cilj rata vojnički poraz Rusije. U tu svrhu natječu se tko će obećati, ali i poslati više, odnosno sve više najsofisticiranijih ubojitih artiljerijskih oružja i raketnih sistema s kojima raspolažu. Ali tu nije kraj. Samom predsjedniku Bidenu se, kažu, omakla izjava da Rusiju treba raskomadati. Upravo je jedan poznati svjetski think tank zaključio svoju raspravu sa stavom da Rusiju treba podijeliti po etničkoj osnovi. Zar je moguće da europski umovi i političari nisu svjesni čime se bave i u što se upuštaju. Vrhunske političke glave Zapada i vrhunski ratnički mag Stoltenberg u zanosu starih vikinških ratnika, kao u transu, ponavljaju da će dati oružja koliko treba i nastaviti ga slati do konačne ukrajinske pobjede. I grofica Von der Line obukla je generalsku uniformu, paradira i svečano se zaklinje kako će, ako treba, potrošiti i sedmogodišnji budžet EU kako bi se ostvarila pobjeda nad ruskim hordama. Zaista su se mnogi na Zapadu počeli koristiti rječnikom iz vremena teutonaca i Aleksandra Nevskog. Njemačka vlada po prvi put poslije Drugog svjetskog rata udara također u ratničke bubnjeve i odvaja enormna sredstava za ratne potrebe. Prvo, da vidimo šta se dešava poslije slanja tolikog zapadnog oružja. Ruski napadači, koji su nema sumnje jači, gotovo sve to pretvaraju u prah i pepeo. Ali ne samo to, nego Ukrajinu pretvaraju u armagedon. Kratko rečeno s više sofisticiranog zapadnog oružja katastrofa Ukrajinskog naroda i ukrajinske zemlje  raste proporcionalno „bratskoj pomoći“ NATO-a. Odgovornim ljudima, a posebno najodgovornijim političkim vođama Zapada, moralo bi to biti jasno. Naravno da im je potpuno jasno. Ali cilj nije obrana Ukrajine. Cilj je jasno formulirao    ministar obrane SAD-a Austin: „treba baciti na koljena Rusiju“. Tako otvorenog i brutalnog cinizma teško je pronaći  u političkim analima. Ali i tako otvorenog poigravanja sa sudbinom ljudske civilizacije. Pa taj je čovjek otvoreno priznao da mu do nesreće, odnosno tragedije Ukrajine i nije baš puno stalo. Dakle, nema  sumnje da svako daljnje slanje oružja ne da ne pomaže Ukrajini, nego njezinu tragediju samo čini strašnijom. Što reći onom drugom  strateškom cilju NATO-vih moćnika, dakle porazu Rusije na bojnom polju. E, to više nije samo NATO-vska stvar. O tome bi svaki stanovnik ove nesretne zemaljske kugle morao nešto reći. Prvo, što kao građanin i čovjek moram upitati. Pa jeste li vi sišli s uma ? Ako netko na Zapadu zaista ozbiljno misli da treba ići do kraja i pobijediti Rusiju onda bi morao biti svjestan svih mogućih posljedica te sumanute ideje. Na Zapadu je danas sveprisutna teza, odnosno namjera da se svi moraju svrstati „na pravu stranu“. Ali ne samo svrstati, nego dati svoj obol i stati „drug uz druga“. Pa to je poziv na globalni sukob s Rusijom. Pritisnuti tako Rusiju značilo bi natjerati je da se brani svim sredstvima. Moramo reći svim raspoloživim arsenalom, a to znači i onim nuklearnim. Toliko valjda nitko u svijetu nije lud. Znamo da ima takvih individua, ali da među odgovornim, odnosno najodgovornijim svjetskim facama ima ljudi koji to zagovaraju tu ti mozak stane. Kako se u svemu tome drži ukrajinski predsjednik. Junači se i obećava pobjedu svome puku. Kritizira Zapad što ne šalje puno više oružja. Grubo napada barda diplomacije dvadesetog stoljeća Kissingera zbog njegovih javnih istupa od Davosa pa dalje, koji smirenim tonom upozorava zapadne lidere na, kako kaže, opasne greške zapadne politike prema Rusiji koje nisu od jučer. Jedan mladi političar, koji očito na ovoj tragediji hoće od sebe izgraditi karizmatičnog vođu svjetskih razmjera zapravo se mladalačkim junačenjem igra s vitalnim interesima pa i opstankom svoje države i svoga naroda. Nažalost, zaboravlja da politika nije samo stvar principa nego prije svega stvar odnosa snaga. To sigurno nije dobro, ali to ne znači da se tako praktična politika nažalost najčešće ne  vodi. Ali, da se vratimo na tvrdnju s početka teksta. Imali smo u dvadesetom stoljeću politiku interesnih zona i hladnoga rata. Svaka strana u tom sukobu znala je gdje su granice i više manje držala se tih granica. Obje su držale prste na obaraču atomskog arsenala, ali osim jednog puta /kubanska kriza/ nisu nikad spominjale mogućnost njegove upotrebe. Ovaj put prijeti opasnost da se ta granica i prijeđe. Nitko tada nije prijetio drugoj strani da će je baciti na koljena. Zato je današnji svijet na rubu, odnosno na prekretnici. Ili će nastaviti politikom suradnje i koegzistencije i multilateralizma ili će biti definitivno podijeljen oštrom granicom koja može u nekom trenutku izbjeći kontroli onih koji o tome odlučuju. I zato je danas potreban razum i hladne glave, a ne vojničko postrojavanje i ratne trube. Svijet se mora vratiti na multilateralizam i ući u dijalog kako bi se snizile i izbjegle narastajuće tenzije. Ako se ovako dalje nastavi sigurna je katastrofa apokaliptičnih razmjera. Prostor za dogovor i kompromis još uvijek postoji. Tim putem treba najhitnije krenuti.   

 Jovan Vejnović

Zagreb, 21.7.2022.