Jesu li SAD/EU/NATO i tzv. partneri/saveznici isprovocirali „ruskog cara“ Putina za njegovu tzv. specijalnu vojnu operaciju u Ukrajini? Jesu. Je li Rusija imala legitimitet uzeti zapadne provokacije kao alibi za napad na Zemlju slavuja, „Zemlju velikih rijeka, Žitnicu Europe, drugu po veličini na Starom kontinentu? Nije. Je li time grubo pogazila tzv. međunarodne norme ponašanja? Jest. Je li se tako strašan rat u Ukrajini moglo/moralo spriječiti? Jest, itekako, da je bilo pameti na svakoj od sukobljenih strana. Je li predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski suodgovoran za tragediju budući da nije želio razgovarati/pregovarati s Moskvom o tzv. crvenoj crti i spriječiti ratnu katastrofu? Jest. Jesu li imperijalno-neokolonijalni apetiti i Moskve i Washingtona, kojima tuđi ljudski životi ništa ne znače, opet vrlo drastično ismijali ne samo povijest kao „učiteljicu života“ nego i tu božicu povezanih očiju, pokvarena kantara u ljevici i tupa/hrđava mača u desnoj ruci? Jesu. Je li patnja ukrajinskog naroda u globalnoj igri neodgovorne neokolonijalne moći cijena, što ju David mora platiti eda bi mirotvorno čovječanstvo – ako, uopće – privelo Golijata pameti? Nije. Bit će toga još i u Ukrajini i drugdje, gdje se neokolonijalni akteri gledaju preko ciljnika.
Dakle, otpočetka ulaska ruske armade na ukrajinsko tlo uopće nije bilo u pitanju ne samo to imaju li znatno slabiji branitelji domoljubnu dužnost te moralno pravo braniti se svim i svačim od svih i svačega što ih opet vuče u (neo)kolonijalne negve kao toliko puta do novije prošlosti nego nije bilo u pitanju ni smije li svijet biti neutralan u „tuđem ratu“. Ne smije. Ne zato što napokon „treba pustiti Ruse i Amere da se međusobno istrijebe“ kad već desetljećima kidišu jedni na druge – ali logikom tzv. ravnoteže straha samo papagaje o pritisku na „crveni gumb sudnjeg dana“ – nego zato što je nedopustiva neutralnost u osudi agresije/agresora na Ukrajinu. To bi, u užem smislu, značilo i prešućivanje odgovornosti za trenutnu obustavu ratnih djelovanja, i za mirotvorne pregovore, ali i primjerno međunarodno sankcioniranje ratnih krivaca bez obzira s koje strane bojišnice i na način njihovog sudjelovanja. U širem smislu, neutralnost znači svojevrsnu, je li, poruku urbi et orbi da je imperijalizam neokolonijalnih gena prihvatljiv u stanovitim okolnostima, jer i koncem prve četvrtine 21. stoljeća postoje „alibiji“ za njegovo prebivalište i na Istoku i na Zapadu.
Tempi passati
Pa, ako su „oni“ razbili Irak izmišljeni izgovorom o ugrozi nepostojećim kemijskim oružjem za masovno uništenje, „mi“ ćemo razbiti Ukrajinu jer „rehabilitira nacizam i želi nas ugroziti NATO-ovim atomskim oružjem“. (Neo)kolonijalna svijest među najmoćnijima, ali i manje moćnima, pa čak i ne-moćnima (u vlastitima malim vilajetima, poput, npr. Srbije, BiH, etc.) nikad nije potonula u kategoriju tempi passati, a samo je stvar okolnosti i tzv. međunarodnih polit-ekonomskih i geostrateških kombinatorika, nekih zelenih stolova i konspirativnih domunđavanja u četiri-šest očiju kako će se, kada i koliko notorne nepravde (agresije, pljačke, teritorijalne podjele i smjene režima) prepraviti u pravedna rješenja. I na toj razdjelnici obično kiksa „učiteljica života“, a protok vremena ju zaludu svaki put iznova šalje na popravni ispit. I ništa. Glupost je univerzalna, a nitko se sa sljemena moći i utjecaja nikad ne žali da su mu roditelji podarili – premalo pameti.
Za sofosticirani neokolonijalizam digitalnog doba ne smije vrijediti ni tzv. pravo jačega („tko je jači, taj kvači“, sic transit) lipsalo formalnim krahom ropstva, ni „on je prvi počeo, izazvao me“ (lažni alibi za Prvi svjetski rat i preraspodjelu kolonija), ni „pretijesan životni prostor“ (izgovor za Drugi svjetski rat, koji je završio neokolonijalnom podjelom Europe; od 1946. godine ideološkim, hladnoratovskim srazom komunističkog Istoka i kapitalističkog Zapada) niti „obrana demokracije od autokracije“ ili „rat protiv revitalizacije nacizma“ čime sukobljene strane opravdavaju sukob u Ukrajini. Kako što istina nikad nije samo na jednoj strani – nije ni bijela niti crna, nego krvava, gorka i vonja po smrti – neosporno jest da u tom neravnopravnom đumbusu traje najveća ljudska/humanitarna tragedija u Europi nakon Drugoga svjetskog rata. Veliki svijet ili neljudski navija sa strane za jednu ili drugu stranu umjesto da odlučno uglas drekne ono „Stop the War in Ukraine!“ što se u neokolonijalnom uhu mora čuti i kao „Stop the War in the World!“ Rat neće prestati dovlačenjem sve većih količina i sve ubojitijih oružja na ukrajinsko ratište s obiju strana, nego prisilom sukobljenih strana – prije svega glavnih krivaca, SAD-a i Rusije – na pregovore. Mir i sloboda nemaju alternativu
Bolje je i sto godina pregovarati u/o miru, nego ratovati makar i jedan sat. Branitelji i napadači nemilosrdno se hvataju za gušu, a iza njih tragično rastu hektari sve novih i novih grobišta na spaljenoj zemlji; sve više majki i očeva, supruga, djece, sestara gorko plače za sinovima, muževima, očevima, braćom i sestrama… Zar „učiteljica života“ uistinu tako malo vrijedi u ukrajinskoj tragediji da nije baš ništa naučila drugoredaše u Moskvi i Washingtonu, gdje imperijalno-neokolonijalna prepotencija („tko na što može!“) i negledljivo oružano šaketanje tuđim životima, doduše, redovito dobiva po prstima sramotom i prorajtanim milijardama, ali ne želi stati? Još od hladnoratovskih dana. SAD je izgubio sve ratove od Koreje i Vijetnama do Afganistana i Sirije, ostavio milijune mrtvih i raseljenih, opljačkane i srušene suverene države, dugoročno nesretne ljude, kojima je uskraćen najvredniji dar čovječanstva na koji svaki homo sapiens ima pravo već samim rođenjem – sloboda. Ljudi se ne rađaju robovima niti su njihova ognjišta tuđe ćaćinstvo. Rusija je neokolonijalno činila/čini isto širom Kugle (kao Ameri s tzv. partnerima) i prije no što je krvoločno uzela Ukrajinu na zub ne bi li ju – „neposlušnu“, a prethodno razoružanu od nuklearnih arsenala bivšeg SSSR-a – grubom silom vratila u „toplo krilo“ bivšega feudalnog, pa sovjetskog imperija za kojim, je li, neskriveno pati kremaljski alter ego Petra Velikog ili, zašto ne, carice Katarine II. Velike.
Petrov alter ego
Naime, rođena kao njemačka princeza Sophie Auguste Friederikevon Angalt-Zerbst udana za ruskog cara Petra III., rođenoga kao Karl Petar Urlih Schleswig-Holstein-Gottorp, kojega je svrgnula urotom i dala pogubiti, Katarina II. Velika je 1783. godine ratom uzela poluotok Krim Otomanskom Carstvu te proširila Rusiju do izlaza iz Crnog mora i na južnoukrajinske stepe. Za kojim, je li, neskriveno pati kremaljski alter ego Petra Velikog. Zašto ne i carice Katarine Velike, koja je 1783. godine ratom uzela poluotok Krim Otomanskom Carstvu, proširila carevinu do izlaza iz Crnog mora i na južnoukrajinske stepe te za svoje vladavine od 1762. do 1796. godine uzdigla Rusiju na razinu jedne od najmoćnijih sila u Europi, čiji su imperijalno-kolonijalni apetiti bili neutaživi i sezali znatno dalje od neposrednog susjedstva. Po završetku Drugoga svjetskog rata, već 1946. godine, otkad je sovjetska Crvena armija ostavila komunističke marionetske, prosovjetske vlasti u svim europskim zemljama od Baltika i istočne Njemačke do Crnog mora, uključivo Ukrajinu, SSSR/Rusija je, opet svjetska velesila, bastion komunizma koji se hladnoratovski snažno – radi polit-ideološke, ekonomske, vojne i ine dominacije („Proleteri svih zemalja ujedinite se!“) – hvata za gušu s kapitalizmom.
Nuklearni arsenal s više od 6000 bojevih glava, pojedinačno najjači na svijetu, Putin je baštinio od SSSR-a i dodatno ga sofisticirao, pa stvari u međusobnim zapadno-istočnim pripetavanjima nisu nimalo jednostavne. Najtragičnije u svemu jest činjenica da su ne politike, ova ili ona, nego su najveće žrtve ukrajinski tzv. obični/mali ljudi s obiteljima i branitelji, koji nemaju veliki izbor između života i smrti, ali i uvojačena ruska mladost koju su imperijalno-neokolonijalna pohlepa i političko pokazivanje mišića gurnuli u sigurnu pogibelj. Za čije se babe zdravlje imaju ubijajti braća po rasnoj krvi, vjeri, pismu, kulturi…? Među inim, bivši se SSSR raspao, a rigidna komunistička ideologija s partijskim Big Brotherom i KGB špiclima na svakom kućnom pragu, gulazima, državnom ekonomijom, cajgenom odjećom i zabranama putovanja izvan tzv. željezne zavjese otplahutali u nepovrat zbog kraha sovjetske/ruske vojne agresije na Afganistan. Rusi su tamo u 10 godina (1979.-1989.) ratovanja i ulupanih iks milijardâ dolara te stotina tisuća ubijenih civila također imali zastrašujuće gubitke. Navodno, 15.051 ubijenog vojnika, 53.753 ranjenih, 415.932 oboljelih, 417 nestalih… Kolateralno, sovjetski je poraz u Afganistanu potaknuo lavinu: komunistički se bastion srušio – dakako, „malo“ uz zapadnu pomoć – NATO-ov alter ego Varšavski ugovor također, a cijeli se niz bivših republika SSSR-a osamostalio. Od Baltika do Crnog mora, uključivo Ukrajinu te neke azijske države u kojima je, međutim, Putin znao vojno intervenirati (Gruzija, npr.) s istim ciljem kao sada u Ukrajini.
Do raspada SSSR-a, Moskva je pod svojom stegom, praktično pola 20. stoljeća, držala cijelu istočnu Njemačku do Berlinskog zida te velike dijelove srednje, istočne i jugoistočne Europe, koji su najvećim dijelom nakon pada Berlinskog zida postali prostorom Europske unije i NATO-a. Bivšem obavještajcu KGB-a Vladimiru Vladimiroviču, naravno, to nije išlo pod kapu, jer je SAD/Zapad ignorirao obećanje Borisu Jeljcinu kako se „NATO neće širiti na Istok“. Američka administracija, dok ukrajinski narod stradava u najgorem ratu u povijesti čovječanstva, a muška populacija gine na bojišnici, ne želi zaustaviti rat izravnim rogovorom s Moskvom i Kijevom, nego sve novim i novim kantama kerozina (oružjem, huškanjem i kešovinom) rasplamsava tragediju. Moskva pokazuje mišiće Zapadu i ne štedi u Ukrajini ni tek rođeno dijete. SAD igra na varljivu kartu „ratom iscrpljene/oslabljene Rusije“, tzv. sankcijama uklonjene iz konkurencije te „rušenja Putinova režima iznutra“ tzv. događanjem naroda ili naprasnom smrti „ruskog cara“. U godini dana golgote ukrajinskog naroda, obrane svoje slobode od svakovrsnih mrcvarenja u neravnopravnom odnosu ubilačke tehnike, te su se „strategije“ pokazale vrlo jalovim. Dapače, kontraproduktivnima i Rusiji i Zapadu, osobito Uniji koja sudjelovanje u ratu plaća najvećom inflacijom, gospodarskom krizom i padom standarda građana nakon Drugoga svjetskog rata, a ukrajinski narod svojevrsnim novovjekim „gladomorom“, čije se posljedice neće zaliječiti desetljećima.
Ukrajina ima povijesno loša iskustva s moćnim istočnim susjedom i prije tragičnih epizoda iz doba strahovlade Kobe Staljina. Npr. Holodomor ili Gladomor (ubojstvo umjetno izazvanom glađu) je 1932./1933. godine u sklopu tzv. kolektivizacije/kolhozizacije poljoprivrede (oduzimanje žita seljacima državnom prisilom) umorio više od šest milijuna Ukrajinaca, a milijunski je i broj prisilno preseljenih u Sibir od 1930-ih do 1952. godine nečovječnim projektom tzv. Sovjetske deportacije (ili, ukr. Депортація народів у СРСР). Ukrajinski narod ima povijesno loše iskustvo i s manje moćnima, npr. Poljskom, koja je sada – opet iz kalkulantskih, sebičnih razloga – sada najistaknutiji proturuski jastreb. Ukrajina – kojom su se od raspada SSSR-a i arhiviranja komunizma neodgovorno, promjenama režima u Kijevu poigravali i Moskva i Washington da bi napokon izazvali nevjerojatno ratno stradanje – ima razloga puhati na hladno kad su Rusi u pitanju. No, još im nije dano uvjeriti se u pravom smislu u zapadno „samaritanstvo“ budući da je rat eskalirao, je li, globalno zastrašujućim posljedice tako da nijednom od aktera više nema natrag.
Mačka i miševi
„Alibi“ tipa „oprostite, nismo znali“ više ne pije vodu, jer su svi sve znali (čak godinama unaprijed!), a prave se grbavima. Vrlo je upitno kakva će napokon biti ukrajinska formula mira/primirja. À la korejska 38. paralela s dijelovima anektiranih teritorija (što je još prije pola godine predvidio i bivši državni tajnik i savjetnik za nacionalnu sigurnost dvojice američkih predsjednika Henry Kissinger, a ni Putinu ne bi bilo mrsko), ili neka vrst (kon)federalne Ukrajine, ili… U svakomi slučaju, kakva god formula bila, „europska žitnica“ i jamačno opet industrijski potentna i respekrabilna zemlja možda će u neko povoljno doba postati članicom EU-a, ostane li tzv. obitelj još na okupu, ali NATO-a jamačno nikad. Bez obzira koliko će ta globalno militarna šaka ostati čvrsta/stisnuta. Jer, ma što tko mislio, to tragično mahanje NATO-ovom crvenom krpom Ruskomu medvjedu pred nosom bio je blesav potez. Rusima je dao povod za rat. Ali i povezao ih s Kinom, ako ne i s dijelom Indopacifika koji, je li, ne uočava suštinske razlike između SAD/NATO-zapadnog i ruskog neokolonijalnog utjecaja. Jer, ako mačka lovi miševe, nije važno je li crna, bijela ili šarena. Mačka je i – lovi miševe. Objektivno, niti NATO-u baš treba Ukrajina, ako uistinu ne želi nuklearni smak svijeta, niti Ukrajini baš treba NATO radi zaštite od Rusije, ali ni Ukrajina u sređenim tzv. međunarodnim odnosima ne treba Rusiji kao energetsko-prehrambena nekretnina bez koje Moskva ne može. Rusi imaju i energije i hrane u izobilju, a stanoviti se utjecaji u suvremenom svijetu ne zasnivaju samo na vojnoj okupaciji. Dapače. To, npr. Kina, profitabilno dokazuje svaki dan glede&unatoč zavisti SAD-a.
Povijesno, međutim, kremljanski se „carevi“, analogno zapadnima, ne žele odreći imperijalno-neokolonijalnih strasti, najprije prema susjedima pa onda šire, koje pak izazivaju globalne potrese i nered. Što bi rekao slovenski filozof Slavoj Žižek u „Mračnoj strani neutralnosti“, osvrtu na ukrajinski rat: „Povlađivanje imperijalizmu ne donosi ni mir ni pravdu. Da bismo sačuvali mogućnost da ih ostvarimo barem djelomično, moramo odbaciti tobožnju neutralnost i ponašati se u skladu s tim“. Glede&unatoč toj poruci, europska je i svjetska neutralnost više puta u prošlosti skupo koštala ukrajinski narod – o tomu piše i hrvatski novinar ukrajinskih gena Sergej Burda u nedavno objavljenoj knjizi „Povijest Ukrajine“ – pa se u tom smislu mogu razumjeti i neke političke pogreške aktualnog režima u Kijevu, koje ne pridonose bržemu mirovnom rješenju. Tim više, jer ruski neokolonijalni imperijalizam u istočnoj Europi, dijelovima Azije, etc., gdje je od hladnoratovske već 1946. godine u izravnom geopolit-strateškom i vojnom srazu sa SAD-zapadnim, neće prestati bez obzira tko i ubuduće bude vladao Kremljem i Bijelom kućom, odnosno kako/kada će završiti ukrajinski rat, pa su neophodni pamet, mudrost i vizija, ne pogubni inati.
Ako itko poznaje Ruse, što bi se reklo – udušu, onda su to Ukrajinci, pa je tim razumljivije zašto negativno povijesno iskustvo ima tzv. afrodizijačko djelovanje na termopilsku odlučnost braniteljskog žrtvovanja, na moral i nepokolebljivost Davida pred Golijatom. Goncharenko Roman je u tekstu za Deutsche Welle „Rusija i Ukrajina: povijest jednog dugog sukoba“ bio nedavno zapisao da napetosti između tih zemalja „sežu sve do srednjeg vijeka“, gdje su im „zajednički korijeni u istočnoslavenskoj državi Kijevski Rus, i zato ruski predsjednik Vladimir Putin danas često i rado govori o ‘jednom narodu’. U stvarnosti su se putevi dviju nacija tijekom proteklih stoljeća razišli, nastale su dvije kulture, dva jezika – dosta srodna, ali ipak različita. Dok se Rusija na jednoj strani politički razvijala u smjeru carstva, Ukrajina nije nikako uspijevala izgraditi vlastitu državu. U 17. stoljeću su veći dijelovi današnje Ukrajine postali dio ruskog imperija. Nakon njegova raspada 1917., Ukrajina je kratko vrijeme bila neovisna, nakon čega ju je sovjetska Rusija vojno osvojila i pripojila. U prosincu 1991., Ukrajina je, zajedno s Rusijom i Bjelorusijom, bila jedna od triju sestrinskih republika koje su ‘blagoslovile’ raspad Sovjetskog Saveza“. No, Kremlj je želio zadržati dominantan (neokolonijalni) utjecaj na bivšim teritorijima SSSR-a u istočnoj Europi, sada osamostaljenim državama, ali to nije uspjelo. Dogodilo se suprotno: Zapad je bio brži i učinkovitiji, pa su se EU i NATO proširili na Istok, a kremljanska ideja o formiranju tzv. Zajednice neovisnih država se izjalovila u bitnom.
Rašomon na Indopacifiku
„Dok su Bjelorusija i Rusija formirale tijsno savezništvo (koje traje i danas, op. a.), Ukrajina je sve češće pogled usmjeravala prema Zapadu“, tvrdi Roman. „To je iritiralo Kremlj, ali u ’90-im godinama prošlog stoljeća ipak nije došlo do konflikta. Moskva je ostavljala opušten dojam zato što Zapad nije htio integrirati Ukrajinu. Rusija je pak bila ekonomski u krizi, do grla u čečenskom ratu. Potpisivanjem ‘Velikog ugovora’ 1997., Moskva je priznala ukrajinske granice, uključujući i poluotok Krim, na kojem većinu stanovništva čine etnički Rusi. Tijekom predsjedničkog mandata Vladimira Putina dogodila se prva velika diplomatska kriza između Moskve i Kijeva. U jesen 2013., Rusija je na području Kerčkih vrata iznenađujuće počela graditi nasip u smjeru ukrajinskog otoka Kosa Tusla. Kijev je u tom potezu vidio pokušaj redefiniranja granica. Konflikt se intenzivirao, ali je riješen nakon osobnog susreta dvojice predsjednika. Gradnja je prekinuta, no deklarirano prijateljstvo dviju zemalja dobilo je i prve pukotine.“
Koje su se, pokazali su daljnji događaji, drastično raskolile 24. veljače 2022. ruskom tzv. specijalnom operacijom za denacifikaciju Ukrajine, podjelom svijeta na proturuske, protuzapadne i tzv. neutralne zemlje i saveze. I tu jamačno nije kraj budući da se ratni rašomon iz Europe seli na Indopacifik, gdje imperijalno-neokolonijalni apetiti Moskve i Zapada pod američkim barjakom također nisu ni približno zadovoljeni. Samo, sada je tu i svjetsla velesila Kina, vjerojatno već i nuklearna Sjeverna Koreja s izrazito protuamerički agresivnim, izrazito militantnim režimom Kim Jong-una tako da će pobjeda ili poraz ruskog/američkog neokolonijalizma u ukrajinskom ratu do posljednjeg Ukrajinca/ke biti lakmus test možebitnu novom krvavom obračunu zapadne „demokracije“ i istočne „autokracije“. Je li sada Gruzija na redu, jer se Tbilisi prosvjednički zapalio? Po istom ukrajinskom obrascu: od kijevskog Majdana do sada nevjerojatne ratne tragedije milijuna nedužnih tzv. običnih/malih ljudi. Neokolonijalizam, glavni krivac i za eskalaciju zastrašujućih klimatskih promjena, potrebit je globalnog protukolonijalnog aktivizma tzv. međunarodne zajednice, koja ne smije pristati na apatiju tipa – piši kući: propalo je! Ni ukrajinska žrtva bez tog aktivizma neće zaustaviti Putina i putine koji pred Kremljem već čekaju u redu za doći na vlast, jer povijest ruskog mentaliteta daje znati da nikakvi navaljni u ovakvim krizama nemaju šanse. Možda tek sve teže posljedice kobnih klimatskih promjena napokon pet poslije 12 prizovu Kuglu pameti, pa neokolonijalnomu megakorporativnom kapitalizmu bar unekoliko podrežu predatorske kandže?
