Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Ubistvo jednog djetinjstva

U tom srpskom dijelu Čepina rijetko je tko tada bez posebnih razloga izlazio iz kuće i svoje avlije. Sokaci su bili sablasno pusti… Tih nekoliko mjeseci nakon proglašenja NDH prolazilo nam je, s poplavom rasističkih i nacionalističkih zakona u novinama, u atmosferi koju je teško opisati. Bilo je to poput kontinuirane mòre, piše Borivoje Dovniković Bordo u sjećanjima na događaje nakon uspostave NDH

Ulica u Čepinu, djedovina Dovnikovića

Borivoj Dovniković Bordo, karikaturist, animator, grafički dizajner, nagrađivani autor animiranih filmova i dugogodišnji suradnik Novosti u kojima iz tjedna u tjedan u rubrici “Bordoline” objavljuje karikature, našem je tjedniku ustupio dijelove svojih memoara. Bordo je rođen 12. decembra 1930. u Osijeku i u svom je životu, kako sam kaže, promijenio pet država i pet društveno-političkih sistema, a da zapravo južnoslavenski teritorij nije ni napuštao. Jedna od tih država bila je NDH o čijoj uspostavi, koja ga je zatekla u rodnom gradu, na kraju četvrtog razreda osnovne škole, piše u poglavlju koje donosimo.

NDH

Osijek su preplavile njemačke trupe. Na trgovima su bili nagomilani kamioni Wehrmachta s topovima i motociklima. A mi smo nastavili sa školskom nastavom u novoj zemlji – Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Na zidu učionice sliku kraja Petra u sokolskoj uniformi zamijenila je slika strogog Ante Pavelića s velikim ušima. Klinci su bili puni priča o novonastaloj situaciji. Jedan se hvalio kako je jednom njemačkom vojniku izglancao čizme i dobio bombona. Bolno mi je to bilo i zamisliti: moj školski drug kleči i čisti čizme okupatorskom vojniku!

Strava je sve više rasla. Tetka, kod koje sam u Donjem gradu stanovao dok sam završavao taj četvrti razred osnovne škole, rekla je kako joj je došla komšinica sa molbom da joj posudi nekakve hlače (od pokojnog supruga) jer je njen muž, šuster, postao član prijekog suda, a nema šta dostojno obući. Tetka joj je vrlo ljubazno udovoljila molbi, jer tko bi se usudio tada, pogotovo ako je Srbin, da ne pomogne uvaženom članu prijekog suda.

Od samog početka počela je u dnevnim novinama poplava naredbi vlasti s novim antižidovskim i antisrpskim (antipravoslavnim) zakonima koji su stanovnike s tim krvnim zrncima stavljali u položaj drugog reda.

Bordo s ocem Dušanom u izbjeglištvu, Beograd 1941.

Jednog dana u centru Osijeka, kod parka u Kapucinskoj ulici, načuo sam razgovor između starijeg bračnog para s poznanikom. “Kuda, gospodine Kohn?” “Pošao sam sa suprugom u Donji grad.” “Zar nećete tramvajem?” “Pa zar ne znate da je tramvaj zabranjen za nas?” Gospođa i gospodin Kohn imali su žute šesterokrake zvijezde na rukavima, a na tramvaju koji je upravo prolazio pisalo je pored ulaznih vrata: ZA ŽIDOVE ZABRANJENO! FÜR JUDEN VERBOTEN!

Tih dana moj otac je pozvan u Policijsku upravu da preda pištolj i uniformu gradskog redara, jer je (kao Srbin) odmah bio otpušten iz službe. Imao je sreću da ga nisu zadržali, pa se on vratio roditeljima u Čepin, da se tamo “skloni” i vidi šta će biti dalje.

Poslije sedamdeset godina saznali smo za konačnu sudbinu strica Milenka. Bratići i njihove porodice sada znadu gdje on počiva, ali njegova supruga Sofija, mati Savka i otac Lazo to nikada nisu saznali

Tragična sudbina strica Milenka

U isto vrijeme njegov brat, moj stric Milénko, pisar čepinske Općine, uhapšen je i, još s nekim nesretnicima iz sela, odveden u Osijek, gdje je zatvoren u Sokolski dom, zajedno s velikim brojem Srba nabijenih u veliku gimnastičku dvoranu. Čim su ga odveli, djed je intervenirao kod ustaškog glavešine Štira, koji ga je umirio da je to privremeno i da će Milenka brzo pustiti. Štir je, naime, nekada stanovao u našem sokaku i, kao dijete, prije Prvog svjetskog rata, družio se s Milenkom i mojim ocem, a kako je bio iz siromašne porodice, vrlo često je objedovao u našoj kući, gotovo kao član familije. Zato su se moji nadali da će Štir zaštititi svog drugara Milenka. I zaista, jednog dana smo čuli u Osijeku da je stric Milenko pušten kući. Mogao je tada pobjeći, kao mnogi drugi, ali je on naivno držao da je stvar riješena. No već nakon nekoliko dana došli su ponovo po njega – i to je bio kraj. Nikad više nismo čuli gdje je završio nakon Sokolskog doma.

Vjenčana slika strica Milenka, žrtve ustaškog režima

Za sobom je ostavio ženu Sofiju (moju strinu Soku) i dva dječačića, Peru i Lazu. Ona je s djecom kod svekra i svekrve u zavičajnom Čepinu kasnije dočekala Oslobođenje te umrla ranih sedamdesetih, a da ne sazna za konačnu sudbinu muža. Sin Pero završio je u Osijeku zanat radiotehničara, oženio se i dobio sina. 1991. godine, nakon propasti Jugoslavije nije se usudio da eventualno dočeka sudbinu svog oca – i s porodicom se sklonio u Sremskoj Kamenici kod Novog Sada, gdje je umro dvijehiljaditih, ne dočekavši da se vrati u zavičaj. Mlađi brat Lazo bio je završio studij mašinstva u Novom Sadu kao stipendist kompanije Kanal Dunav-Tisa-Dunav, te se sa suprugom i dvoje djece skrasio u tom gradu i završio kao prof. dr. nacrtne geometrije. Sada u penziji dovršava svoju naučnu knjigu života, daljnju razradu Descartesove trigonometrijske analitike.

Pakao u Sokolskom domu

Sudbina strica Milenka, oca Pere i Laze, primjer je onoga što su Srbi u ustaškoj Hrvatskoj doživjeli ili osjetili za vrijeme Drugog svjetskog rata. Već prva posjeta Sofije Dovniković Sokolskom domu u Osijeku, kuda je nosila paket sa hranom zatvorenom mužu, pokazala je što se tamo događa. Ona nije prepoznala supruga (?!), kojeg su (sadistički) pustili da je vidi i preuzme paket: glava mu je bila natečena i izobličena od neprekidnih batina, i to mlada Sofija više do svoje smrti nije zaboravila.

Poslije nekog vremena iz tog pakla pustili su našeg komšiju Savu Radišića, jadnika koji je i prije bio invalid i kretao se uz pomoć štapa vukući noge (koji nikako ozbiljno nije mogao djelovati kao potencijalni neprijatelj). On je inače živio sâm, pa su svi susjedi priskočili s hranom da mu pomognu i vide šta mu treba. I ja sam se, kao desetogodišnjak, našao s njima, i sada svjedočim iz prve ruke. Savo je, kao sudbinski svjedok, pričao što se to dešava u Sokolskom domu (Partizanu nakon rata).

Velika gimnastička dvorana ispunjena je muškarcima, uglavnom Srbima iz Osijeka i okoline. Ljudi jedva imaju mjesta da sjede, o ležanju nema ni govora. Povremeno, u gotovo jednakim vremenskim razmacima, upadaju ustaše držeći puške za cijevi i nemilosrdno kundacima mlate po glavama zatvorenika dok se ne umore. Da bi, žedni, došli do vode, zatvorenici moraju do bunara koji je na suprotnoj strani nogometnog igrališta. Od izlaza do bunara špalir je stražara-ustaša sa isukanim bajonetima. Zatvorenik je dužan proći špalir da bi stigao do vode, a stražari ga bodu bajonetima. Mnogi se već na početku vraćaju u dvoranu, jer ne mogu izdržati, a voda je tako daleko. Savo, koji je to doživio, pokazuje nam leđa s brojnim zagnojenim ranama od ubodâ. Žene priskaču da mu pomognu. On jedva ima snage da nešto prezalogaji. Uglavnom pije vodu. Ja, desetogodišnjak, koji je do tada živio u svijetu dječje literature, stripova i svojih crteža, nikako nije mogao shvatiti da su ljudi u stanju činiti takve stvari u ime nacije, u ime mržnje prema drugoj vjeri. Osim toga, nisam mogao shvatiti da nema poštenih, kulturnih ljudi koji će ustati protiv takvih zlodjela koje vrše njihovi primitivni sunarodnjaci.

Lažna njemačka propusnica za izlazak iz NDH

Uglavnom, o stricu Milenku više nikada nismo ništa čuli. Ili su ga dotukli u osječkom Sokolskom domu, ili je prebačen u logor Danicu, ili je završio u Jasenovcu ili Jadovnu, posljednjim stanicama “remetilačkih elemenata” u NDH (Srba, Jevreja, cigana i nepoćudnih Hrvata). Iako hrom, Savo je kasnije dospio u partizane, gdje je dočekao Oslobođenje!

Pravoslavnog paroha Vojislava Vojnovića zvjerski su ubili i leš mu izložili na trotoaru ispred groblja, kod Tvornice šibica. Našao sam se slučajno tamo i bio svjedok kako se ljudi okupljaju oko mrtvog popa Vojnovića, udaraju ga nogama i pljuju po njemu

2011. godine, uoči ustanovljenja Spomen-područja Jadovno, obratio sam se članici Upravnog odbora Zorici Stipetić da na popisu žrtava Jadovna pokuša pronaći mog strica Milenka Dovnikovića. Već nakon nekoliko dana Zorica mi je javila: “Da, na popisu žrtava Jadovna nalazi se ime Milenka Dovnikovića.” Tako smo poslije sedamdeset godina saznali za njegovu konačnu sudbinu. Javio sam to odmah njegovim sinovima u Novi Sad i Sremsku Kamenicu. I stariji sin, Pero, stigao je na Komemoraciju u Jadovno. Bratići i njihove porodice sada znadu gdje počiva otac/djed Milenko, ali njegova supruga Sofija, mati Savka i otac Lazo to nikada nisu saznali (izgleda, niko se u tadašnjoj socijalističkoj vlasti nije ozbiljno time bavio!). Hvala dragoj Zorici u ime porodice Dovniković!

Košmar NDH

Nakon završenog četvrtog razreda osnovne škole sklonio sam se u Čepin baki i djedu. Bili su to dani velikog straha i zlokobnog iščekivanja. Više nije bilo tradicionalnog sjedenja na sokaku, na klupama ispred kuća. U tom srpskom dijelu Čepina rijetko je tko tada bez posebnih razloga izlazio iz kuće i svoje avlije. Sokaci su bili sablasno pusti. Sa užasnim strahom osluškivali smo kretanje oružanih dvojki koje su povremeno dolazile da hapse ljude oko nas. I sad slušam korake vojničkih cokula koji se približavaju našoj kući. I kad bi prošli, odahnuli bismo u sebičnom osjećanju da ovaj put niko od nas nije u pitanju. A u obratnom smjeru uvijek se čuo korak i treće osobe – uhapšenika. I stalno pitanje: tko je sad na redu?

Tih nekoliko mjeseci nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske prolazilo nam je, s poplavom rasističkih i nacionalističkih zakona u novinama, u atmosferi koju je teško opisati. Bilo je to poput kontinuirane mòre.

Jednog dana sam na sokaku ispred naše kuće doživio prvi fizički sudar s novom situacijom. Pomoćnik svinjarâ, koji su svako jutro skupljali stoku za “čordu” izvan sela, u prolazu me bez ikakvog povoda nemilosrdno ošamario – kao hrvatski domoljub nepodobnog Srbina. Konačno je on, pripadnik zadnje socijalne grupe u selu, doživio da može pokazati svoju nadmoć prema nekome! Nikad ga više nisam sreo, ni poslije Oslobođenja.

Stric Stojan je nakon podoficirske škole u Ćupriji pred rat prešao u Novi Sad, gdje se našao u nekoj vojnoj jedinici kao vozač automobila (u to doba rijetko zanimanje). U haosu se svukao u civil i vratio u Čepin. Svi smo bili sretni što nije završio u njemačkom zarobljeništvu, kao velika većina jugoslavenskih oficira, posebno Srba. No zbog riskantne situacije u selu, ubrzo je uspio da se vrati u Srbiju.

Početkom ljeta nastavila su se odvođenja Srba iz našeg kraja. Selo je rastegnuto uz glavnu ulicu, od zapada prema istoku. Na kraju prema Osijeku veliki je Mlin, koji je početkom vijeka snabdijevao Čepin električnom strujom (naše selo je nekada dobilo električnu struju prije Osijeka!). Sada je taj kompleks zgrada, s velikim dvorištem, postao prihvatni logor za uhapšene Srbe, prije nego što ih odvedu u Osijek (ako donde uopće i stignu). Vjerujte mi, u junu ili julu slušali smo jauke mučenih ljudi koji su se razlijegali u ljetno predvečerje kilometrima! Navodno su im kliještima kidali živo meso u dvorištu mlina.

Posebno užasna bila je sudbina osječkog gornjogradskog pravoslavnog paroha Vojislava Vojnovića, koji je bio i moj katiheta u Osijeku zadnjih godina pred rat. Njega su zvjerski ubili tih dana i leš mu izložili na trotoaru ispred groblja, kod Tvornice šibica. Našao sam se slučajno tamo i bio svjedok (kao dijete!) kako se ljudi okupljaju oko mrtvog popa Vojnovića, udaraju ga nogama i pljuju po njemu. Još jedan od šokova koji mi je iz tih dana ostao za čitav život urezan u pamćenje. I uvijek pitanje: zašto? Postoji li i jedan opravdan razlog za takvo ponašanje običnih ljudi?

Otac je grozničavo pripremao naš bijeg iz NDH. Jednog dana u najvećoj je tajnosti saopćio članovima porodice da je pronašao čovjeka, folksdojčera, koji prodaje lažne njemačke propusnice s kojima se može pobjeći u Srbiju

Bijeg

Otac je grozničavo pripremao naš bijeg iz NDH. Jednog dana u najvećoj je tajnosti saopćio članovima porodice da je pronašao čovjeka, folksdojčera, koji prodaje lažne njemačke propusnice (Passierscheinen) s kojima se može pobjeći iz NDH u Srbiju. Cijena je bila 200 jugoslavenskih dinara po osobi (tatina zadnja plata u policiji bila je 1000 dinara). Počele su pripreme. Kofer, dvije vreće i ćebe. S nama je u izbjeglištvo krenuo i tatin prijatelj i komšija Miloš Paprić, koji je iz istog izvora bio nabavio lažnu propusnicu. Smjeli smo prenijeti preko granice samo dvjesta dinara po osobi, što nije bio bogzna kakav novac, pa smo sakrili nekoliko stotina u podstavu moje đačke kape. No drugih nekoliko stotina u toj groznici nikako nismo mogli naći, zagubile su se u grozničavom spremanju. Situacija je bila još naelektriziranija, jer se, usprkos najveće tajnosti, okupilo previše susjeda i prijatelja koji su se došli oprostiti s nama. Kako su saznali?! – pitao se moj očajni otac.

Koliko se sjećam, bila je nedjelja, osmi avgust, i sipila je kiša. Takvo vrijeme išlo nam je naruku, jer nam je odgovaralo da je što manje ljudi na ulicama dok napuštamo Čepin. Oproštaj nije bio lagan, jer smo odlazili na put pun neizvjesnosti i tragičnih opasnosti. Koga ćemo sastati ovdje kad se vratimo i ako se ikada vratimo?

Bordin školski rad koji im je vjerojatno spasio život na granici prema Srbiji

Htjeli smo izbjeći čepinsku željezničku stanicu punu poznatih lica, pa nas je poluslijepi djed Lazo kolima odvezao u Osijek, ravno na donjogradsku željezničku stanicu. I ovdje smo izbjegli glavni kolodvor gdje bi nas neko svakako prepoznao, u prvom redu policajci, bivše tatine kolege. Treba reći kakve smo mi to propusnice posjedovali. Bile su originalni njemački Passierscheini, sa pečatom Kreiskomandanture iz Šapca u Srbiji, koje su tvrdile da smo na putu iz Šapca i natrag, što znači da smo već ranije bili prešli u Srbiju, a sad smo ponovo došli u Hrvatsku po neke stvari. Naravno, bila je to očita laž, i svaki hrvatski policajac vrlo brzo bi nas raskrinkao, pogotovo onaj koji poznaje tatu. Bilo je zato važno izaći iz Osijeka bez susreta s policijskom kontrolom, a poslije, do izlaska iz NDH kako Bog da.

Vinkovci

U vlaku do Vinkovaca, osim konduktera, nije se pojavila nikakva, ni vojna ni policijska patrola! To je zaista bila luda sreća. Jer putovanje je moglo biti okončano već na samom početku, i tada se ne bismo vratili kući nego završili u logoru – kao bjegunci s lažnim propusnicama. Planirali smo bili da u Vinkovcima izađemo u grad, ručamo u nekoj gostionici i onda se vratimo na vlak za Klenak, selo na Savi, na granici sa Srbijom. No na izlazu iz stanice policijska kontrola unaprijed je davala na znanje: “Putnici za prijeko neka stanu nastranu!” To prijeko značilo je Srbiju. Stali smo uz još jednu nesretnu porodicu koja je putovala prijeko. Kad su pregledali sve putnike koji su izašli iz vlaka, odveli su nas u obližnje kolodvorske prostorije, svaku porodicu odvojeno. Tata, Paprić i ja našli smo se u kancelariji sa jednim prilično ravnodušnim četrdesetogodišnjim policajcem i mladim golobradim ustašom, iz čijih očiju je sijevala mržnja i opasnost; davao je utisak da bi nas najradije posmicao po kratkom postupku, očigledno je da smo neprijatelji njegove Nezavisne Države Hrvatske jer je, evo, napuštamo.

Prvi problem, naravno, nastao je kad su pomno proučili naše Passierscheine. “A zašto se niste prijavili kad ste doputovali u Osijek?” Tata je odgovorio da nismo znali da to trebamo učiniti. “Bivši policajac, a niste znali!” – pravilno je protumačio tatin “kolega” i dohvatio telefon da u Osijeku provjeri stvar. Dok je okretao ručicu da dobije vezu, nama se strmoglavo rušila nada u nastavak puta. No, nije dobio vezu, te je nastavio sa pretraživanjem naše prtljage. I katastrofa: mladi ustaša je u našem složenom ćebetu pronašao one novce koji su nam se bili zaturili u Čepinu prilikom spremanja za put, a to je bio višak iznad dozvoljenih 200 dinara po osobi.

Počeo je urlati na nas kao da smo učinili strašan zločin prema mladoj državi. I kao još veće opravdanje za svoj bijes, dodao je zapjenjeno: “A Srbi u Beogradu ubijaju Hrvate i bacaju ih u zahode!!!” Kolikogod smo drhtali od straha, ja sam se pitao kako je moguće ljudsko tijelo ugurati u školjku WC-a. A strahovao sam dodatno da mi ne pregledaju moju kapu s novcima u podstavi. Uto je stariji policajac u koferu naišao na moje školske crteže (tata nije propustio da uz najpotrebnije stvari ponese i njih). Među njima je bio crtež s naslovom Hrvat, pa geografska karta Banovine Hrvatske. Nakon što ih je zainteresirano prelistao, zapitao je: “Tko je to nacrtao?”

“Ja”, rekoh.

Gleda on crteže, gleda, pa veli: “I moj je sin tvojih godina…” Osjetili smo da se situacija primirila, omekšala. Ne obazirući se na svog nervoznog mladog partnera, zadovoljan zaplijenjenim novcima iz našeg ćebeta, koji su po svoj prilici završili u njegovom džepu, policajac je odlučio da više ne zove Osijek i da nas pusti. Na koncu, pečat na njemačkim propusnicama bio je dovoljan da potpuno umiri njegovu službenu savjest. Skupili smo našu prtljagu, među kojom i jednu vreću iza vrata koju su zaboravili pregledati, i pomiješali se u nedalekoj čekaonici sa ostalim putnicima, da bismo sačekali vlak za Klenak. Nije nam padalo na pamet da izlazimo u grad kroz novu kontrolu i mirne duše smo se odrekli planiranog ručka u nekoj vinkovačkoj gostionici.

Most spasa

Vožnja od Vinkovaca do Klenka na državnoj granici nije trajala dugo. Začudo, ni u njemu nije bilo policijske kontrole. Na stanici je čekala kolona seljačkih kola koja su, uz naplatu, prevozila izbjeglice preko Save u Šabac. Utovarili smo se s našom skromnom prtljagom u jedna kola i krenuli prema mostu koji nas je vodio u slobodu.

Bordin autoportret, 1941.

Pred samim mostom, koji je nakon nedavnog rušenja bio provizorno osposobljen za saobraćaj konjskih zaprega, posljednja, pogranična kontrola! Naoružani ustaša zatražio je isprave, pogledao ih i, kao policajac u Vinkovcima, postavio logično pitanje: “Zašto se niste prijavili kad ste stigli u Osijek?” Tata je stao nešto petljati, a ustaša je dreknuo: “Silazite, ne možete dalje!” Uto se začuo glas: “Wass ist das!” Prišao je njemački vojnik sa pločom Feldgendarmerie i automatom na prsima da vidi šta je zakočilo prolazak kolone prema mostu. Prilično grubo uzeo je ustaši iz ruku naše propusnice odgurnuvši ga ustranu, provjerio je pečate na originalnim formularima Kreisskommandanture u Šapcu, vratio nam papire, glasno naredio: “LOS! LOS!” i energično pokazao prema mostu. Taj LOS, koji ću još bezbroj puta slušati kao nemilu muziku za vrijeme njemačke okupacije u Srbiji, ovaj put je djelovao kao himna. Tata je jauknuo kočijašu: “VOZI!!!” i ovaj je ošinuo konje. Nismo se više osvrtali da vidimo kako ustaša objašnjava Nijemcu lamatajući rukama.

Ispod nas je Sava. Pa druga obala. Iako je bilo oblačno, nama se činilo da je prekrasan sunčan dan. Sloboda! Sloboda pod njemačkom čizmom – kakva ironija!

(Portal Novosti / Borivoj Dovniković Bordo)

Share on facebook
Facebook
Share on email
E-mail

Kategorije

Najave

Dan partizanske mornarice

Savez antifašističkih boraca i antifašista Makarskog primorja i Općina Podgora organiziraju, pod pokroviteljstvom Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH, obilježavanje Dana partizanske mornarice 10. rujna

Pročitaj više »