Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Tužna reportaža s Badije: kako je propao otok kraj Korčule koji je država 2003. vratila franjevcima

Badija nikad nije gore i zapuštenije izgledala. Još jedna tako tipična tranzicijska priča

(Foto: Telegram.hr)

Kad čovjek uđe u sarajevski franjevački samostan Sv. Ante na Bistriku, na jednom od reprezentativnih zidova dočeka ga karta franjevačke provincije Bosne Srebrene, s ucrtanim samostanima provincije kroz povijest.

I tu negdje u samom lijevom uglu karte na kojoj se savršeno mogu pratiti izbjegličke migracije potaknute osmanskim osvajanjima, vidi se i Badija, franjevački samostan na rajskom otočiću između Korčule i Lumbarde, koji sa susjednim Planjakom i Bareticom čini dobro zaštićen prirodni zaljev, danas nautičarima atraktivno sidrište.

Badija je bila u posjedu bosanskih franjevaca samo dvadeset i devet godina, od 1391. kada im je korčulanska općina ponudila utočište, do 1420. godine u kojoj čitava Dalmacija dolazi pod vlast Mletačke Republike, a Badija prelazi u ruke dalmatinskih franjevaca. No, bez tog inicijalnog razdoblja tog drevnog samostana na otočiću ne bi ni bilo.

Otok ratovi nisu zaobišli

Od tada pa sve do Drugog svjetskog rata, na Badiji se odvijao zajednički život Korčule i franjevaca, a od 1924. na otoku je osnovana franjevačka gimnazija s pravom javnosti koju je pohađao i Dejan Medaković. Akademik i tajnik SANU-a, u vrijeme nastanka zloglasnog Memoranduma, inače Zagrepčanin čija se obiteljska kuća nalazila i još uvijek se nalazi u središtu Zrinjevca.

Njegov opsežan zapis o Badiji, tamošnjim fratrima, lumbarajskim klesarima i načinu življenja objavljen je u autobiografskom romanu ‘Efemeris: hronika jedne porodice’, koji je izašao u nevrijeme, odnosno 1990. godine, zbog čega ga je malo tko u Hrvatskoj pročitao. No, dok je s jedne strane otok nudio rajski ambijent i dionizijsku dokolicu, nijedan rat ga nije mimoišao.

Za vrijeme Napoleonskih ratova na njemu je bila francuska vojna bolnica, u Drugom svjetskom ratu partizanska bolnica, i to crnogorskih partizana, da bi devedesetih na Badiji bio logor za Bošnjake koji su na otok dovedeni iz logora u Dretelju prije odlaska u treće zemlje u sklopu pokušaja uklanjanja tragova zločinačke politike Herceg-Bosne, za koju se danas mnogi prave da nije ni postojala.

U socijalizmu postaje mjesto masovnog izletišta Korčulana

Drugi svjetski rat bio je posebno buran, pri čemu je među franjevcima bilo i onih koji su surađivali s partizanima, poput Vida Mihičića, ali i kolaboracionistički raspoloženih, poput Bernardina Sokola, koji je od strane partizana likvidiran, da bi danas galerija u samostanu ponijela njegovo ime, a on bio slavljen kao žrtva totalitarnog terora.

Što nas sve dovodi do socijalističkog razdoblja, odnosno do razdoblja u kojem je šira općejugoslavenska javnost doznala da taj otok uopće postoji, ali i do onoga što je uslijedilo nakon toga i do toga kako Badija izgleda danas. Nakon što je država, neposredno nakon rata, konfiscirala Badiju, na otoku je bio odgojni dom, kada je tu i snimljen kultni film ‘Crni biseri’, da bi nakon 1956. godine, Savez za fizičku kulturu ‘Partizan’, uz upravu Hotelskog poduzeća iz Korčule, dobio samostan i otok na korištenje.

Od toga časa pa sve do rata i raspada zemlje, na Badiji je boravilo desetine tisuća mladih sportaša iz čitave zemlje, izgrađeno je nekoliko sportskih terena, od košarkaških, preko rukometnih i nogometnih, do odbojkaških i teniskih te mini-golfa, a podignut je i restoran. I otok je bio pun života, predstavljajući ujedno i mjesto masovnog izletišta Korčulana povodom svih bitnijih datuma.

Propadanje Badije pod franjevcima

I ta priča je, u puno manjem obujmu i nakon epizode s logorašima, trajala sve do 2003. godine kada je Vlada Republike Hrvatske odlučila vratiti Badiju dalmatinskim franjevcima, a oni je potom na 99 godina i nakon zanimljive dvogodišnje faze s fra Joakimom iz Zadra, iznajmili hercegovačkim franjevcima na 99 godina. Od tada je stvarni vladar otoka fra Jozo Zovko, čovjek koji je izmislio Gospu u Međugorju i koji je počeo doživljavati Badiju kao privatni feud.

Istina, restoran je nastavio raditi, ali sa skraćenim radnim vremenom, samostan se počeo obnavljati, ali konstantno je prisutno nezakonito negodovanje da se posjetitelji otoka, najviše Korčulani, vezuju za Rivu ispred samostana, dok Lučka kapetanija nije uložila ništa da renovira dva mola na nekadašnjem bazenu, uz koja otjerani s rive pred samostanom, pristaju brodovi.

Stotine borova u toj najljepšoj zoni je posječeno ili slomljeno nevremenom, a da nijedan nije nakon toga posađen, sportski tereni su zapušteni, golovi uklonjeni, teniski teren zatvoren, zidovi urušeni, natkriveno košarkaško igralište pretvoreno je u deponij, a otvoreno izgleda kao da je na njega pala bomba, od mini-golfa ostale su tek popucale platforme, a sve to nakon skoro tri desetljeća otkad franjevci ponovno upravljaju otokom.

Tipična tranzicijska priča

Teško je dokučiti što je tome razlog, osim ako nije riječ o ideološkoj nesnošljivosti prema nasljeđu socijalističkog razdoblja, ali je nevjerojatno kako im samima nije neugodno da sve to tako izgleda, a potom i kako imaju obraza u plaćenim medijskim člancima pisati bajke o renoviranoj Badiji punoj Korčulana i sl., što se u posljednje vrijeme događa.

Ukratko, Badija nikad nije gore i zapuštenije izgledala, niti su ikada Korčulani u manjem broju dolazili na otok. A o tome da na službenim stranicama samostana uopće nema informacije o logoru u devedesetima i da se navodi kako je Dubrovačka Republika poklonila otok franjevcima u trajno vlasništvo 1398. godine, iako Korčula tada nije pripadala Republici, suvišno je i govoriti.

Svakako riječ je o jednoj dubinski tužnoj i tako tipičnoj tranzicijskoj priči. Ako je i bilo logike, a tu se možemo složiti, da se crkva i samostan vrate franjevcima, nije bilo nikakve logike da im se vrati i ostatak otoka i da sportski tereni više ne postoje. Što se još uvijek može promijeniti komunalnom odlukom Grada Korčule, kada bi u gradskoj upravi bilo hrabrosti za to.

(Telegram.hr/Dragan Markovina)

Facebook
E-mail