Nesumnjivo znate koliko se puno govori o totalitarnim društvima, čak puno više nego o onim slobodnim.
Ja sam htio da mi bude sasvim jasno što je to totalitarno društvo, i, naravno, koja se društva mogu tretirati kao slobodna, pa sam se dao na čitanje literature o tome. Pažljivo čitanje pokazalo mi je da čak i oni najpoznatiji autori, klasici te literature, imaju potpuno nejasan ili nikakav pojam o tome. To se jednako odnosi na totalitarizam i slobodu. Iskazi o njima, naročito oni o totalitarizmu, (prvenstveno o fašizmu) proturječni su, besadržajni, nerelevantni, prazni, konfuzni itd itd. Na kraju čovjek mora zaključiti da je riječ „totalitarizam“ tek nekakva prividna riječ ili prividan termin – flatus vocis – prazan zvuk- jedan od eidola fori. (Slično stvar stoji i sa izrazima „moderna“, „postmoderna“ ili kolokvijanim izrazom „ego“.)
No, Nesumnjivo je da postoje i da su postojala takva društva koja nazivamo totalitarnim, ali ona se ne bi tako trebala zvati, jer upravo to ime ili naziv, zapravo običan pridjev, i to krivi, skriva njihovu pravu narav, a otkriće te naravi pokazuje da samo „ime“ nije imalo nikakvog sadržaja ili značenja. Slično, ali manje traumatično i manje bolesno stvar stoji i sa „shvaćanjem“ tzv. slobodnih društava.
***
Nikako ne bih htio da i ovaj članak bude jedan od priloga cijeloj biblioteci učenih besmislica koje se odnose na ovu pojavu pa ćemo ono što smatramo istinom o ovim stvarima pokušati iskazati jednostavno i sa što je moguće manje riječi.
Eto.
Neka vas ni najmanje ne brine to što ćemo problem početi razmatrati od njegovih početaka ili čak prapočetaka. Bit će to kratko i bezbolno, jer čini se da je istina o ovim stvarima ipak veoma jednostavna i da nikome neće zadavati boli.
Počinjemo, dakle, od pitanja:
što je društvo i što je temelj društva,
i odgovora na njih ,
pa tvrdimo da je društvo politički ili organizacijski instrument, organon ili umjetni organizam, organizacijsko oruđe za ostvarivanje onih bitnih ciljeva ljudske vrste, a može se može se temeljiti na prinudi ili na motivaciji.
Ako se temelji na prinudi onda se radi o onom, tzv. “totalitarističkom“ društvu. Npr. ropstvo, fašizam i komunizam.
Ako se pak temelji na motivaciji: onda se radi o slobodnom društvu – npr. klasičnom građanskom društvu.
***
No i u ovom shvaćanju koje je upravo izloženo kriju se dvije nepoznanice – prinuda i motivacija.
Pa ako doista želimo istinu i jasnoću moramo najprije demistificirati te nepoznanice.
- Prinuda kao temelj društva može se definirati na slijedeći način.
Budući da si društveno biće, dužan si raditi, a svoje interese i ciljeve žrtvovati za ostvarivanje ciljeva društva, grupe, države ili ljudske vrste, bez obzira na to da li ćeš dobiti odgovarajuću nagradu za svoj doprinos, priznanje ili plaću.
To je kategorički imperativ totalitarizma.
- Motivacijski temelj društva dade se dobro izraziti slijedećim iskazom, koji se može smatrati kategoričkim imperativom slobode.
Možeš i trebaš ostvarivati svoje vlastite interese i ciljeve, ali smiješ ih ostvarivati isključivo na NAČIN kojim istovremeno ostvaruješ i ciljeve društva ili ljudske vrste, a bit ćeš nagrađen srazmjerno veličini i vrijednosti tvog doprinosa ostvarenju ciljeva društva ili vrste.
***
Nasuprot prvom, pogrešnom dojmu, da su u slobodnom društvu najvažiji osobni interesi, motivacijski princip podrazumijeva da su interesi i ciljevi vrste ili društva najvažniji – važniji od ciljeva subjekata koji ih čine.
To je sasvim prirodno i dobro.
Lavica, npr. dobrovoljno žrtvuje svoj život da bi spasila svoje mladunče. No ovdje se ne radi toliko o spašavanju mladunčeta, nego prvenstveno o borbi za opstanak vrste, tj. o „svijesti“ lavice da su njena vrsta i njeno mladunče važniji od nje same. Spašavanje mladunčeta samo je jedan od NAČINA spašavanja ili održavanja opstanka vrste.
No i vrste su „svjesne“ toga da mogu opstati jedino ako opstanu subjekti koji ju čine – individue, čopori, grupe, narodi, društva itd., pa žive ili ostvaruju svoje ciljeve na takav NAČIN kako bi mogli opstati ti subjekti koji ih čine, i nagrađuju ih i časte srazmjerno vrijednosti doprinosa koje daju za opstanak vrste.
Najbolji i najsvrsishodniji poznati princip na kojem kolektivni entiteti mogu temeljiti svoju egzistenciju podrazumjeva da djelovi čuvaju cjelinu, a cjelina čuva djelove. „Svi za jednoga, jedan za sve.“ To je princip opstanka razvijenog živog organizma i njegovih organa.
Upravo zbog te uzajamnosti, motivacijski princip kaže da subjekti koji čine vrstu ili društvo trebaju gledati da ostvaruju svoje vlastite ciljeve, i postavlja ono ograničenje: “ali isključivo na NAČIN kojim istovremeno ostvaruju i ciljeve društva ili vrste“.
Prirodno je, naime, u smislu: dobro, pravo ili normalno da svatko, prije svega gleda i ostvaruje svoje interese i brine o svom opstanku i dobru, jer „svakome je biću njegovo postojanje drago“- kako je rekao Aristotel, pa ga nastoji što je moguće duže održati, olakšati i poboljšati, ili učiniti što ugodnijim i sretnijim. Ali ako je ta briga ili djelatnost ograničena onim gore izrečenim NAČINOM, onda će iz nje proizlaziti dobro i dobar opstanak i za grupu, društvo ili vrstu.
Ko bar donekle pozna filozofiju taj već vidi da onaj NAČIN proizlazi iz poznatog Kantovog kategoričkog imperativa.
Pored gore rečenog nema potrebe posebno isticati da i motivacijski temelji društva nužno sadrže nekakvu prinudu u sebi. No ova prinuda tjera ljude na to da isključivo dobrim, korisnim ili humanim NAČINIMA ostvaruju svoje ciljeve i aktivira se samo kao kazna za kršenje ili prekoračivanje granica koje je zadao ovaj princip. Ove kazne su nužne, ne samo radi korekcije ponašanja, tj. puta povratka ka dobru, nego i kao preventiva. Tamo gdje kazne izostanu, stvari pođu po zlu, velikom zlu. Već odavno se znalo da Bonis nocet qui malis parcit – dobrima škodi onaj ko oprašta zlima.
Blage kazne i ukidanje smrtne kazne u nekom društvu nije znak njegove humanosti, nego baš obrnuto; nehumanosti, nedruštvenosti i općenito; propalosti. Društvo koje je ukinulo smrtnu kaznu čuva život ubojica i zločinaca, a živote radinih i poštenih ljudi izlaže pogibelji.
***
Princip prinude kao temelja društva: Dužan si raditi i svoje interese i ciljeve žrtvovati za ostvarivanje ciljeva društva, grupe ili ljudske vrste, bez obzira na to da li ćeš dobiti odgovarajuću nagradu za svoj doprinos, priznanje ili plaću je nešto neprirodno jer tu čovjek mora, na svoju štetu i nesreću brinuti o tuđim interesima i tuđem dobru, što je na jedan zaobilazan, prikriven način neprijateljstvo prema samom sebi ili svom postojanju.
Još nešto veoma važno. Društva koja se baziraju na prinudi u neprijateljskom su odnosu prema subjektima odnosno subsubjektima koji ih čine, a i oni prema tim društvima.
Evo da na još jedan način izrazimo bitne razlike među ovim društvima.
Tzv. totalitarna društva određuju čovjeku što mora raditi, a slobodna, samo NAČIN na koji smije raditi sve što god radi ili poželi raditi. U tzv. totalitarnim društvima individue ili grupe prinuđene su da ostvaruju ciljeve društva na svoju štetu i nesreću, dok ih u slobodnim nitko ne treba prisiljavati da rade za dobrobit društva jer radom za dobrobit društva i nagradom koja je srazmjerna toj dobrobiti rade i za svoju sreću, dobrobit ili korist.
Sretan paradoks slobodnih društava je u tome što individue svoju dobrobit, korist, sreću, ugled i ponos samim sobom mogu postići isključivo radom za dobrobit društva.
A ko predano i revno radi za dobrobit nekog društva koje se bazira na prinudi, taj radi na održanju zla, i čini to na svoju nesreću i sramotu, a i na nesreću i sramotu cijele ljudske vrste.
***
Na motivacijskom principu nastaju takozvana slobodna društva, tj. društva koja su svrsishodna za ostvarivanje ciljeva vrste. Takva društva su dugovječna, progresivna i u njima se dobro živi.
Na principu prinude nastaju ona tzv. totalitarna društva. Ona su nesvrsishodna za ostvarivanje ciljeva društva i vrste, jer su regresivna i stoga i kratkovječana, a život u njima nesiguran je nesretan, bolan, težak i opasan, a uza sve to nije niti osobito častan.
I u jednim i drugim društvima govori se da im je cilj nekakav boljitak, nekakva sretnija, bolja ili svjetlija budućnost, samo što ju jedna mogu ostvariti a ona druga ne.
Zbog toga što su individue i drugi subjekti u društvima baziranim na prinudi – kako smo gore rekli – implicitni neprijatelji čak i sami sebi, ovakva društva nitko ne voli, i svatko ih opstruira, čak i oni koji vladaju njima. To je ključni razlog njihovog siromaštva i brze propasti. Najeklatantniji primjeri takvog društva su nedavni fašizam i komunizam, koji se održao nešto duže od fašizma, između ostalog i zato što komunistička prinuda nije bila maligna. Bila je doduše dosta stroga, čvrsta, muževna, ali i dosta pravedna i zato se on održao duže od fašizma, gotovo cijelo stoljeće.
Ovdje svakako treba istaknuti i to da se komunistička prinuda temeljila na nekakvoj plemenitoj naivnosti, a fašistička ili nacistička, na prilično teškim i dubokim psihopatskim i sociopatskim osobinama. Fašističkim društvima vladali su monstrumi bez srca, a komunističkim dobroćudni i požrtvovni titani, ali, nažalost, bez mozga.
U tim vremenima, a i danas često se izuzimalo, a izuzima se i danas ono Jugoslavensko radničko samoupravljanje, kao primjer „socijalizma s ljudskim licem“.
Da li je to izuzimanje opravdano?
Zakon o samoupravljanju – ZUR – „Zakon o udruženom radu“, koji je bio dio Jugoslavenskog ustava kaže da:
„radnik radi radi toga da bi zadovoljavao potrebe društva“.
Likurg je jednako tako definirao položaj i funkciju helota, državnih robova u Sparti.
Eto samo toliko o opravdanosti onog izuzimanja.
Inače, to samoupravljanje doimalo se naprednim i humanim i bilo je pravi Raj za one koji nisu voljeli raditi. A kako je vlast bila jadna, nemoćna i mlitava, mogao si joj i prijetiti prijetnjom „ne možeš ti mene tako malo platiti koliko malo ja mogu raditi! Što da kažem dalje? Živjelo samoupravljanje!
Budući da sam bio teška ljenčina, u mom životu, to je bilo jedino razdoblje kontinuirane sreće i uživanja, pa sam često pjevuckao onu posprdnu pjesmicu: „Alaj volim ovaj režim, plaća ide a ja ležim“. Ili onu; Živio rad, živio trud, neka radi ko je lud.“Jedino što mi je kvarilo tu sreću bila je svijest o tome da je tu sve naopako postavljeno i da, kad, tad, tome „Raju“ mora doći kraj.
Nismo, nažalost računali na to da su moguće i puno gore stvari od socijalizma i samoupravljanja.
***
No da se vratimo našem problemu.
Iz onoga što je do sada rečeno, ne može se vidjeti razlog za naziv totalitaran kojim se označavaju društva utemeljena na prinudi, a niti kako bi ih trebalo zvati. Pridjev „Totalitaran“ potiče od latinskog pridjeva totus, a , um ili totaliter– cio, cjelovit, sav. Takozvanim. totalitarnim društvima Više bi odgovarao naziv disfunkcionalna ili nefunkcionalna društva.
No to još uvijek nije ime, nego tek pridjev.
Neki autori totalitarizam tumače kao vlast države nad svim što je u njenim granicama, a budući da je država epitetički vid prava, otjelotvoreno pravo, totalitarizam bi trebao biti potpuna vlast prava, što je apsurd, jer u totalitarnim društvima nema istinskog prava.
Po svojoj etimologiji, izraz „totalitaran“, više bi odgovarao društvima koja su potpuno društvena, nego ovima koja su više ili manje, ili pak, potpuno nedruštvena i neljudska. Doista se ne može objasniti što taj izraz radi ovdje.
***
I danas kod nekih manjih naroda ima takvih, promašenih, nesvrsishodnih ili nefunkcionalnih društava koja nastaju na osnovu najplemenitijih namjera To su nekakve karikature izvornog komunizma. I ova, neokomunistička društva svoje plemenite namjere ostvaruju bez adekvatnog, primjerenog znanja i metode, prinudnim načinom, ali nekakvom mlakom i nemoćnom prinudom – te stoga vrlo brzo propadaju, iako njihovi lideri i cijele vodeće elite rade pošteno i požrtvovno i žive asketskim životom.
Kod društava koja se temelje na principu prinude, široki narodni slojevi najviše se žrtvuju ostvarivanju ciljeva društva, a žrtvuju se prvenstveno ostvarivanju ideoloških ciljeva i opće materijalne, ili tehnološke baze društva. Zbog te žrtve život njihovih ljudi gotovo nikad se ne izdiže iznad razine zadovoljavanja osnovnih životnih potreba. Redovito je oskudan i blizu granice siromaštva. A da stvar bude još gora oni ciljevi društva se ne ostvaruju, a sama društva propadaju.
U društvima zasnovanim na principu motivacije, a koja bi mogli nazvati i slobodnim društvima ili društvima slobode postižu se ciljevi društva ili vrste, a oni široki narodni slojevi žive dobro.
***
Nacizam, fašizam, i nacionalizam, pored ostalog su pojave, kod kojih neka nacija sebe stavlja na mjesto ljudske vrste. No, na to mjesto, koje joj nikako ne može, niti smije pripadati, nacija može doći samo silom, ratom. Hitler je npr. Nijemce poveo u rat protiv ljudske vrste i ljudskosti uopće, a kako su i Nijemci ljudi, to je ispao rat Nijemaca protiv samih sebe, što se na kraju i pokazalo.
Prirodni, društveni, moralni i ekonomski zadatak nacije je da svoje ciljeve ostvaruje služeći ljudskoj vrsti u procesu ostvarivanja njenih ciljeva. No, nacionalisti ne bi htjeli služiti ljudskoj vrsti, nego gospodariti njome ili barem nekolicinom drugih nacija.
Kod služenja ljudskoj vrsti valja istaknuti da nacije bivaju nagrađene za svoju službu srazmjerno veličini i vrijednosti svog doprinosa ostvarivanju onih ultimativnih ciljeva vrste, i to, paradoksalno, bivaju, nagrađene upravo onim za čim nacionalisti protuprirodno, neljudski i psihopatski teže; vodstvom, bogatstvom, ugledom, slavom, dugovječnošću, itd.
***
Komunisti su pak htjeli radničku klasu staviti na mjesto ljudske vrste, i to radničku klasu cijeloga svijeta. Sjetite se one parole: „Proleteri svih zemalja ujedinite se“. Mislim da nije potrebno puno riječi da se pokaže da to nije dobra ideja usprkos tome što ima veliku dozu milosrđa, plemenitosti i čovjekoljubivosti u sebi.
***
Otkud ova zastranjenja: nacionalizam, fašizam, komunizam, vladavina jedne nacije nad svijetom i ljudskom vrstom ili vladavina jedne klase itd.?
Mislim da to u velikoj mjeri dolazi i odatle što u ljudskoj kulturi (osim u biologiji), još ne postoji pojam ljudske vrste, ili, drugim riječima, odatle što ljudska vrsta još nije svjesna političkog i pravnog aspekta svog postojanja, niti svog pravog mjesta među ostalim ljudskim subjektima, a ona je ključni politički i pravni subjekt, suveren, jedini prirodni suveren na ovom planetu.
To proizlazi i iz prava, jer pravo je, po mom shvaćanju, objektivirana volja ljudske vrste, objektivirana kao metoda i instrument kojim vrsta motivira i prisiljava samu sebe na ostvarivanje svojih ultimativnih ciljeva. Ljudska vrsta je izvorni zakonodavac, originarni adresant prava, a samim tim i apsolutni suveren. Nacije su samo jedan od pojavnih oblika ljudske vrste, pa nikako ne mogu, niti smiju biti suvereni, a više ne bi smjele biti čak niti suverene, ali bi, baš radi ostvarivanja svojih ciljeva i ciljeva vrste, trebale imati jasno određenu, i najčvršće garantiranu, funkcionalnu autonomiju unutar svjetske zajednice ili moguće, tj., točnije, nužne svjetske ili tzv. globalne države.
Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, jedno mjerilo i jedna, ista pravda za sve ljude i sve narode!
***
Slobodno društvo?
Opet polazimo od početka ili prapočetka – od pitanja: što je sloboda.
Po shvaćanju koje se ovdje izražava, a koje je srodno Kantovom, sloboda je sposobnost da se suspendira prirodni kauzalitet i djeluje na osnovu određene svrhe, odnosno cilja, volje i metode kojom se ostvaruje neki određeni cilj.
Pa tako – reći ćete – teolozi definiraju sposobnost činjenja čuda!?
To je točno, ali što onda?
Ja, dapače, mogu dodati da je i znanstvena, umjetnička i tehnološka kreativnost sposobnost suspendiranja prirodnog kauzaliteta i djelovanja na osnovu volje ili metode kojom se ostvaruje neki željeni cilj.
To ne znači ništa drugo nego da su sloboda, čudo-tvornost i kreativnost jedno isto – različiti nazivi za istu stvar, tj. isti čin.
Ljudsko društvo je produkt procesa samooslobađanja čovjeka – specifične čudo-tvornosti, ili kreativnosti.
Civilizacija također.
Ko živi u civilizaciji, ili u društvu, taj živi usred ozbiljenog čuda, usred djela koje je produkt specifičnog kreativnog čina ili pak živi usred ozbiljene slobode.
Eto, dakle, da nema onih društava koja se zasnivaju na prinudi, slobodno društvo bio bi običan pleonazam.
***
Jedna mala napomena
Zašto je sloboda toliko važna?
Već smo rekli da je sloboda isto što i kreativnost – mogućnost suspendiranja prirodnog kauzaliteta i uspostavljanja jednog kauzaliteta koji rezultira stvaranjem umjetnog bića koje je neophodno bićevito sredstvo za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste. (o umjetnom biću više u mojim prethodnim radovima). I civilizacija, i tehnologija i umjetnost i znanost, a i društvo su neki od temeljnih momenata tog umjetnog bića. Sloboda je potrebna radi toga da bi se svaki njegov moment mogao razvijati, kako bi ono bilo zgotovljeno i kako bi se moglo upotrebljavati kao sredstvo za ostvarivanje ciljeva vrste. Bez slobode, odnosno kreativnosti ne bi bilo ničega od toga.
A što se tiče čudo-tvornosti i čuda, zar nije največe čudo upravo to što je usred carstva nužnosti i prirode, iz ničega, nastalo nešto umjetno, umjetno biće?
Aktualni dio napomene. Danas je kreativnost na području razvijanja društva prvi ili najvažniji, odnosno najneophodniji ili najhitniji oblik ili segment opće čovjekove kreativnosti.
Eto toliko.
Kraj „jedne male napomene“.
***
Od svih postojećih društava i onih kojih više nema, jedino klasično građansko društvo, po našem uvjerenju možemo smatrati (donekle) slobodnim i to zato što je ono bilo zgotovljeno ili gotovo zgotovljeno organizacijsko oruđe za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste.
U tom društvu ima, tj. bilo je najviše onih ključnih društvenih subjekata koji su bili motivirani na stvaranje i ostvarivanje ciljeva društva i ciljeva ljudske vrste.
Vidi trokut
Trokut predstavlja društvo a ona elipsa ili krug u sredini opću društvenu imovinu (kapital – umjetno biće). Što je ta imovina veća i razvijenija, život u društvu je slobodniji i bolji.
Vrhovi trokuta A, B i C su ključni društveni subjekti.
A je vladar ili političar, B je vlasnik kapitalnih dobara, P, a C je radnik, šljaker ili rmpalija.
U robovlasništvu jedino su subjekti B, vlasnici bili motivirani za uvećavanje i razvoj svoje i opće imovine društva P. Radnici, tj. robovi, C bili su prinuđeni, a subjekt A, vladar nije bio ni motiviran ni prinuđen.
Građansko društvo u krug motiviranih uvlači još i subjekta C – radnika (bivšeg roba), a subjekt A – vlast, političari i administracija i dalje ostaju izvan kruga motiviranih.
***
Razvoj događaja s početka dvadesetog stoljeća, a naročito nakon drugog svjetskog rata, na Zapadu dovodi do neformalnog, tihog razvlašćivanja vlasnika kapitalnih dobara, B, Vlast nad njima preuzimaju menađeri. Oni profit tuđih poduzeća pohlepno pretvaraju u svoj dohodak, i time oslabljuju i upropaštavaju poduzeća. Vlasnici B nemoćni su u sprečavanju tog degenerativnog procesa, a subjekt A, vlast lukavo se koristi njime da bi ojačao svoju prinudnu, opresivnu i represivnu moć nad društvom. Jedini subjekti koji su motivirani na rad i napredak u ovom degeneriranom građanskom društvu su radnici, C, umirovljenici i nezaposleni koji nemaju praktički nikakve moći da zaustave daljnju degeneraciju.
O reakciji na ovaj proces već smo govorili – komunizam i fašizam. A rekli smo i to da to nije bila adekvatna, produktivna reakcija i da nije donijela, niti je mogla donijeti neko dobro. Niti ponovno suvremeno skretanje razvijenih zapadnih društava ka fašizmu i čak nacizmu neće donijeti dobra.
***
No čini se kao da opća ljudska podsvijest sve intezivnije traži i priziva neko veliko zlo kojim bi bila kažnjena za potpuno raspamećeni hedonizam kojim je živjela u zadnje vrijeme i kojim je ugrozila cijeli planet. Moć zazivanja tog zla i snagu nesvjesne potrebe za samokažnjavanjem nikako ne bi trebalo potcjenjivati, jer je neka velika, totalna kataklizma istovremeno i lako i ekonomično rješavanje problema, slično kao što je uništavanje Hirošime i Nagasakija nuklearnim bombama bilo i spašavanje Amerike i Japana od puno većih stradanja, žrtava i puno veće nesreće.
Sa stajališta nekakve prosječne i normalne ljudske svijesti, svjetski nuklearni rat bio bi najekonomičnije rješenje ove teške, i svaki dan sve teže situacije u kojoj se nalazi cijela civilizacija koja je zastarjela i kao takva postala je kočnica daljnjeg napretka, čak prepreka ostvarenju ciljeva vrste. Ta svijest zna da je golemi novac za izradu nuklearnog oružja već potrošen, i da sprečavanje njegove upotrebe košta basnoslovno velike sume novca, a da njegova upotreba ne bi koštala ništa.
Takvi se „misaoni“ procesi odvijaju u dušama mnogih milijarda ljudi a da oni toga uopće nisu svjesni. Život im i snagu daje nada ili slutnja da ljudska vrsta može nadživjeti opću nuklearnu kataklizmu i da, oslobođena teškog materijalnog balasta i višestruko prekobrojne populacije koja također ugrožava napredak i ostvarivanje ciljeva vrste, dakle, da se oslobođena tog balasta može nastaviti kretati putem napretka.
Tehnološka i znanstvena kreativnost u degeneriranom ili poremećenom društvu, umjesto spasa, može biti i izvor velikih opasnosti. Već sam spomenuo nuklearno naoružanje. No u posljednjih nekoliko godina, pokazalo se da je to tek jedna od manjih opasnosti. Nismo ni sanjali, a najveći broj ljudi ne vidi ni danas, koliko opasne mogu biti podivljale prirodne sile, a njih ne izaziva toliko sama kreativnost, koliko uneređeno i poremećeno društvo u kojem se produkti kreativnosti koriste na neodgovoran i poguban način.
Zato sam gore sam već rekao da je uređenje ljudskog društva danas najhitniji posao kreativnog duha, jer jedino se na temelju uređenog društva, cijela ljudska vrsta može organizirano suprotstaviti neodgovornom igranju s otvaranjem vrata Pakla, koja možda više nećemo moći zatvoriti, jer moći civilizacije još ni izdaleka nisu dorasle moćima prirode. Nadajmo se da čovječanstvo neće ovaj problem riješiti odabirom nekog manjeg zla, kao u već spomenutom slučaju Japana, nego stvaranjem nekog superiornog dobra.
To superiorno dobro zapravo je, in nuce već stvoreno mojim radom i nacije tek trebaju savladati svoju glupost, rigidnost, inertnost i uskoglednost i primjeniti ga, tj. implementirati barem ona prva dva zakona u ustave svojih država.
Što bi se time dobilo?
Društvo bi, uz ona tri: A, B i C dobilo još jednog vrlo moćnog, legalnog subjekta, P koji bi bio zainteresiran za to da samog sebe uvećava i razvija na NAČIN kojm bi ostvarivao ciljeve ljudske vrste. Uz materijalnu proizvodnju za potrebe ljudske vrste, glavni posao bio bi mu da kontrolira ostale subjekte da li i oni ostvaruju svoje ciljeve na taj produktivni i jedini smisleni NAČIN.
***
U prethodnim radovima ja sam govorio da je mirno i trajno rješenje ovog problema u evoluciji građanskog društva, a bitan korak u toj evoluciji je etabliranje novog oblika vlasništva – stvaranje umjetnog vlasnika. (No veliko je pitanje da li smo mi sposobni izvesti takvo rješenje koje zahtjeva dosta razuma, strpljenja i velike napore, a i nešto vremena, kojeg imamo sve manje). Taj umjetni vlasnik bio bi zapravo ona opća imovina društva, P, koja je umjetno biće, a koje, kako sam već rekao, nije ništa drugo do kapital, koji bi, na temelju jednog sistema državnih zakona, došao u vlasničku i vladalačku poziciju.
Sam kapital pak nije ništa drugo do otjelotvorena ili opredmećena mudrost, ontogeničnost (biće-tvornost) ili čudo-tvornost ljudske vrste.
Umjetni bi vlasnik zamijenio živog vlasnika, B menađerom kojeg bi ponovo doveo u motivacijski odnos prema kapitalnoj imovini poduzeća i razvijanju opće društvene imovine, P. i to po principu, qualis cura talis vita – kakvo upravljanje takav i život. Također bi u motivacijski odnos doveo i subjekta A, vlast, političare i administraciju, tako da bi, konačno svi ključni subjekti, A B, C i P bili u motivacijskom odnosu prema uvećavanju i prvenstveno razvijanju neophodnog bićevitog stedstva za ostvarivanje onih ulitmativnih ciljeva ljudske vrste.
To bi, nakon onoga što je dala Slavna revolucija u Britaniji i Jakobinska revolucija na Starom kontinentu, bio prvi bitni ili temeljni doprinos u razvoju društva, tog organizacijskog ili političkog oruđa za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste.
U slučaju da se to ostvari, mogli bi smo govoriti o više, manje potpuno slobodnom, produktivnom i pravednom društvu, u kojem bi svi oni ključni subjekti bivali nagrađivani proporcionalno vrijednosti i veličini svog doprinosa ostvarivanju onih ključnih ciljeva društva i vrste.
Kako bi se zvalo to novo društvo?
Vlast u njemu ne bi imale nacije niti demos, narod, nego clijela ljudska vrsta, ali koja bi vladala isključivo postredstvom onakvih zakona kakve možete naći u donjim linkovima. Mislio sam stoga da bi zbog vladavine ljudske vrste to društvo trebalo znati antopokratskim ili antropokracijom, no zbog vladavine putem ili posredstvom prava, tj. zakona, bilo možda bolje to društvo nazvati nomokratskim ili nomokracijom – vladavinom zakona. No, možda netko nađe i nekakav pogodniji naziv.
Više i detaljnije o tome možete naći u mojim ranijim radovima.
Npr : https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/06/20/kljucevi-privrednog-cuda/
(U ovom zadnjem članku radi se o zakonu o kontroli efikasnosti ekonomskog života obitelji.)
Dobro bi bilo da pročitate barem onaj prvi od tih radova jer ovdje neću iznositi one najvažnije stvari koje sam tamo rekao -.mislim na ono što je rečeno o umjetnom biću, umjetnom vlasniku i drugo. Reći ću samo to da se stvaranjem umjetnog vlasnika, vlasničko pravo – ius abutendi – ili ovlaštenje umjetnog vlasnika mijenja i pretvara isključivo u pravo ili ovlaštenje da brzo odbacuje zastarjelu tehnologiju, i otpušta loše menađere, loše radnike i lošu vlast, tj. loše političare, kojih se narodi ili nacije nikako ne mogu riješiti.
***
Idemo dalje.
Aristotel je govorio da država nastaje radi toga da bi građane učinila sretnima i moralnima. Tome se nema što prigovoriti. Isto važi i za društvo, jer država je samo epitetički oblik društva. Država je zapravo društvo koje je stvaranjem ustava potpisalo obavezu da trajno bude takvo kakvo jest.
No veliki Aristotel nije znao, a možda ni mogao znati da je društvo politički ili organizacijski instrument za ostvarivanje ciljeva vrste. Jedna ontogenična – biće-tvorna vrsta kao što je ljudska ne može ostvariti svoje ciljeve ako se iz proste prirodne vrste ne transformira u društvo.
Mora se, nažalost, primjetiti i to da to da ni osnivači suvremene znanosti o društvu, osnivači sociologije: Comte, Spencer, Durkheim, Weber i nedavno Parsons i Merton, a i cijeli niz drugih, nisu shvaćali, ono što smo mi već rekli da je društvo tek politički ili organizacijski instrument za ostvarivanje ciljeva vrste. Mislili su da je društvo cilj samo sebi.
Odatle je mali korak ka tzv. totalitarnom društvu.
Dalje, oni su društvo shvaćali kao nekakav superorganizam, megaorganizam ili slično. A radilo se o tome da ga je trebalo shvatiti kao antitezu prirodnoj organičnosti – kao umjetni organizam. Dobro su shvatili da je društvo organizam, ali nisu shvaćali da je on umjetne naravi i umjetnog porijekla, umjetna bićevitost koja proizlazi iz ljudske kreativnosti. Mnogi ljudi to, nažalost ne shvaćaju ni danas.
Klasici, nažalost nisu istakli to da svi subsubjekti koji čine društvo trebaju ostvarivati svoje ciljeve, ali na NAČIN, tj. takvim činidbama i djelima kojima istovremeno ostvaruju i ciljeve društva, a da društvo treba ostvarivati ciljeve vrste, ali opet na takav NAČIN kojim se istovremeno ostvaruju i ciljevi svih subsubjekata koje sadrži u sebi.
Svi su zaboravili Kanta i njegov kategorički imperativ.
***
Ovdje ima još jedna važna stvar. Ciljevi vrste ne mogu se ostvariti ako svaka generacija ne stvori nekakav „višak vrijednosti“ kojeg će predati ili ostaviti slijedećoj generaciji. Najvredniji oblik tog „viška vrijednosti“ je znanje, metodičko znanje – know how. Ono je žrtva koju bi svaka generacija trebala učiniti za ostvarenje spomenutih ciljeva. Već smo rekli da se svaka od tih žrtava nagrađuje srazmjerno vrijednosti i veličini svog doprinosa ostvarenju onih ciljeva.
Još jedan korak dalje.
U ovom, novom, tj. ne baš jako novom vremenu bili su se pojavili proroci hedonizma. Jedan od najsnažnijih među njima bio je Britanac J. Bentham, „prorok“ sveopćeg social-hedonizma koji je tvrdio da je cilj političke i društvene djelatnosti „najveća sreća za najveći broj ljudi“. O ciljevima vrste, i o tome da se generacije i narodi trebaju žrtvovati ostvarenju tih ciljeva ni riječi.
Iz tog i takvog je mišljenja izrastao onaj „Nordijski socijalizam“
A sad, korak natrag.
I Antičke filozofske škole, Stoička i Epikurejska bile su mišljenja da je sreća, eudajmonija, mir, nepomućenost, ataraksija cilj ljudskog života.
No onda je došao jedan mladi Židov, Nazarenčanin i svojim tragičnim životom pokazao da i najveća tragedija, ako se zbiva kao smislena i vrijedna žrtva, može osmisliti život individue i opstanak ljudske vrste, a da ga, s druge strane, ozbiljenje čak one najveće i najrafiniranije sreće, ka kojoj su težili filozofi spomenutih škola može ostaviti bezvrijednim, promašenim, i da sreća može biti ključni životni cilj i ideal jedne svinje, a ne čovjeka.
Dvadeset stoljeća nakon raspeća onog nesretnog Židova, koji je tvrdio da je živi Bog, Sin Božji, dvadeset stoljeća nakon toga, dakle, ljudska vrsta potvrđuje ispravnost njegova učenja i njegove žrtve, a najsnažniju potvrdu njegove ispravnosti dali su upravo kršćanski ateisti, kreativni pripadnici Zapadne civilizacije, oni koji su zgotavljali posao na stvaranju umjetnog bća.
***
U drugoj polovici dvadesetog stoljeća moglo se često čuti da nam je potreban „onaj pravi socijalizam“, „socijalizam s ljudskim licem“, a kao primjer tog socijalizma navodio se upravo onaj nordijski.
Kako, ako je upravo svinjska njuška pravo lice socijalizma!?
No, da ne bi bili nepravedni prema nordijskim narodima, moramo reći da su brojne individue koje su pripadale tim narodima i društvima, pod utjecajem protestanskog morala, dale goleme, čal ključne doprinose ostvarenju ciljeva ljudske vrste, naročito znanstvenici i kapitalisti koji su usprkos nevjerojatno velikom bogatstvu živjeli vrlo skromno, prema onoj poslovici: „Dobar general jede isto što i njegova vojska:“, a i srtrožije od toga, jer mnogi su ljudi iz širokih narodnih slojeva, čak cijeli narodi živjeli su daleko bolje, udobnije i sretnije od njih.
No ti su kapitalisti, znanstvenici ili umjetnici bili samo individue, koje su najčešće emigrirale iz svojih zemalja i pronijele progresivni protestanski moral diljem svijeta. To je bila velika stvar. Sama društva nisu učinila ništa. Brinuli su se isključivo za situ, dobro situiranu, udobnu i sretnu sadašnjost svojih naroda i u tome su bili vrlo uspješni. Za budućnost vjerojatno nisu ni znali, a ne znadu ni danas. Zadnji, uistinu veliki institucionalni doprinos ostvarivanju budućnosti, tj. ciljeva ljudske vrste tamo je, još prije nekoliko stoljeća dala Protestantska crkva.
Ne mislim da su ta Nordijska društva loša. Da sam mogao birati gdje ću živjeti, odabrao bih upravo jedno od njih. No, s obzirom na svoju nemirnu narav, najvjerojatnije bih i tamo stvorio front, odnosno liniju sudara sadašnjosti i budućnosti i živio na njoj.
Jedna mala ali važna napomena.
U zakonu o školstvu ili reformi školstva, vidi link:
Inspiriran Aristotelovim mišljenjem o učenju i školi, rekao sam da jedina obaveza djece smije biti učenje i igra, a da svega drugoga trebaju biti oslobođena.
Kad ljudska vrsta dovede u red svoje postojanje i kad umjetno biće bude obavljalo najveći dio poslova potrebnih za njen slobodni opstanak, ljudi će živjeti onako kako sam rekao da trebaju živjeti djeca – tako da im jedine obaveze i jedini cjeloživotni posao budu: učenje i igra.
Kraj „jedne male ali važne napomene“ a ujedno i kraj članka.
Jasno, nadamo se da je ovaj kraj tek početak nečega ka čemu smo težili tisućama ili desetinama tisuća godina.
Petar Bosnić Petrus
