„Čovjek koji nije mogao šutjeti“ i hrvatski redatelj/scenarist toga Zlatnom palmom nagrađenog u Cannesu 13-minutnog filma Nebojša Slijepčević – koji pak nije mogao dokumentarno šutjeti o herojskoj čovječnosti Tomislava/Tome Buzova, tzv. običnoga/malog čovjeka kojega su kukavički prešutjele vladajuće „domoljubne“, prljave do srži, šovinističke i moralno naopake politike i Hrvata, i Srba i Bošnjaka na tzv. brdovitom Balkanu – snažno su uzburkali fatamorganu o pravom licu rata, junaštvu, nesebičnosti, žrtvovanju, svijesti i savjesti. Bilo kojeg rata i bilo gdje, ne samo tih olovnih godina u Hrvatskoj i BiH, koje je krvoproliće okvirni predložak. Pobjednički Slijepčevićev kratki film, koji je imao premijeru na Filmskom festivalu u Cannesu, snažna je poruka o čovječnosti, svjesnom žrtvovanju za dobro kao univerzalnim vrijednostima. Čovječnost i žrtva za drugoga u nevolji, nesebičnost, nadilaze svaki „razlog“ za podjele po rasnoj, etničkoj, vjerskoj, rodnoj i bilo kojoj inoj pripadnosti. Ljudski život je svetinja nad svetinjama, i nitko ni u čije ime nema ju pravo oskrnaviti.

„Vijest o tome da je Nebojša Slijepčević dobio Zlatnu palmu za kratki film (…) stigla je toliko neočekivano i protutnjala je kompletnim medijskim prostorom regije onoliko brzo, koliko je kompletnu javnost zatekla“, pisao je splitski kolumnist Dragan Markovina u „Divnoj subverziji iz Cannesa“ (portal Peščanik.net). „A onda se, nakon početne kombinacije šoka, ushićenosti i skoro nikakve informiranosti o temi pa i o dosadašnjem radu autora, ista ta javnost našla pred velikim pitanjem, kako ovu nagradu, čovjeka koji ju je zaslužio i samu temu zbog koje je nagrađen, tretirati. Pa dok šokirana javnost razmišlja o ovom posljednjem, ovdje vrijedi napomenuti kako je jedini razlog zbog kojeg Slijepčević neće doživjeti sudbinu Želimira Žilnika (…) u tome što ipak formalno živimo u demokraciji, pa je takvo što danas nezamislivo.“

Kokardaši Belih orlova

Itekako jest zamislivo. Zato što hrvatsko društvo još nije cijepljeno protiv toksične istine da „pobjednik piše povijest“, pa vidimo kako se reagiralo, npr. na „Dnevnik Diane Budisavljević“ (2019.) Dane Budisavljević, pa „Ministarstvo ljubavi“ (2016.) Pave Marinkovića, injsl. Zazorno i čak vrlo neprijateljski, jer ti i takvi slobodoumniji, istiniti uradci neugodno otkrivaju sliku Doriana Graya u službenoj, „pobjedničkoj“ povijesti. „Čovjek koji nije mogao šutjeti“ se temelji na istinitom događaju kakav u „domoljubnoj“ tzv. mainstream politici o Domovinskom ratu i krvavim događajima pri raspadu bivše države tzv. bratskih jugoslavenskih naroda i narodnosti suštinski kvari službeni prikaz pravde i krivde, zločina i kazne. Kriterijem čovječnosti, ni u jednom ratu nema pobjednika, samo ljudskost gubi.   

Umirovljeni oficir JNA Tomo Buzov, Hrvat iz Kaštel Novoga, oženjen u Srbiji, živi u Beogradu sa suprugom Koviljkom, putuje 27. veljače 1993. vlakom br. 671 na liniji Beograd-Bar posjetiti sina Darka na odsluženju vojnog roka u Crnoj Gori. Kokardaši Belih orlova „Osvetnici“ Milana Lukića, višegradskoga gospodara života i smrti, na stanici Štrpci izvode iz vlaka 19 muslimana (svi odreda srpski državljani) čija su imena unaprijed popisali kondukteri. I Buzova, koji nije mogao šutjeti: „Ljudi, pa što radite, ima li zakona u ovoj zemlji!?“ Da je šutio, kao drugi u kupeu, a ne branio muslimane, nedužne ljude koje nije nikad prije vidio – ostao bi živ. Zaklan je i bačen u Drinu: 19 muslimana i jedan Hrvat. Koji nije mogao šutjeti. Bio je svjestan što ga čeka. Pritom je povukao za ruku jednoga maloljetnog muslimana na svoje mjesto u kupeu i stao na njegovo. Očinski, kao da je njegov sin.

„Mladić nema dokumente i to znači samo jedno, vojska će ga odvesti iako je više nego očito da je riječ o nepravdi o kojoj nitko ne bi smio šutjeti, a kamoli je dopustiti“, komentirao je Index.hr-ov kolumnist Hrvoje Marjanović Slijepčevićev nagrađeni film. „Kamera je neprestano fokusirana na lica i to cijeloj priči daje vrlo jaku ljudsku crtu. (…) Gotovo je nevjerojatno s koliko vještine i u koliko je kratkom vremenu redatelj stvorio temelje za ‘vioke uloge’ u životima likova o kojima ne znate apsolutno ništa. I baš u trenutku kad očekujete da će Dragan učiniti nešto i pokušati zaustaviti odvođenje nevinog mladića, kamera se okreće i tu upoznajemo junaka ove priče, Tomu, kojega glumi Dragan Mićanović i koji izgovara i čini sve ono što od junaka i očekujete, dok onaj od kojega ste to očekivali samo šutljivo promatra.

Nevjerojatno je koliko je tragična priča Tome Buzova savršena za kratku formu. Koliko god konkretna bila, radi se o nečemu apsolutno univerzalnom, životnoj epizodi koja mijenja sve. Trenutku u kojem ćete ili reagirati ili šutjeti, trenutku koji će vam odrediti ostatak života koji ćete provesti ili kao junak ili kao kukavica. A prebacivanjem fokusa s Dragana na Tomu, Slijepčević uspijeva natjerati gledatelja da se zapita koji bi od dvojice muškaraca bio, ali implikacije ovog pitanja su daleko šire ako ste uistinu iskreni prema sebi.“

Međutim, službeni su i Zagreb, i Beograd i Sarajevo do dana današnjeg nedovoljno iskreni i prema sebi, i prema čovječnosti i prema povijesnoj istini. Čin Tome Buzova, snažna antiratna poruka, uzor o tomu što jest biti čovjekom u najmračnije ratno doba krvološtva i smrti, nije im sjela, jer svaka od triju bivših sukobljenih strana – Srba, Hrvata i Bošnjaka – nije raščistila sama sa sobom o svojoj stvarnoj ulozi u ratu, o tomu što jest, a što nije bilo (ne)časno, kojim ljudima (ne) treba odati priznanje kao uzoru čovječnosti. Kao univerzalna pouka da nikakve polit-ideološke, etničke, vjerske, rodne, vojne i ine pripadnosti nisu opravdanje za nečovječnost i zločin, da nikakvi nacionalizmi/šovinizmi/ksenofobije nisu i ne smiju biti „razlogom“ za činiti zlo drugima i drukčijima.

Tomo Buzov je smetnja prljavoj političkoj savjesti i zato jest zamislivo da će pljesniva kvaliteta tzv. CRO demokracije lišiti Slijepčevića Žilnikove sudbine (dobije nagradu, a zabranjen je kod kuće, sic transit), jer na to upućuje i neprimjereni tretman njegovih djela i prije Cannesa. Opstruira ga se, jer se bavi „državi“ nepoželjnim temama, i bit će zanimljivo vidjeti tko će se u RH – pogotovo nakon dolaska na vlast tzv. neprincipijelne koalicije HDZ-a i Domovinskog pokreta, protusrpski/“probraniteljski“ nabrušenog, „suverenistički“ laprdavog bez pokrića – usuditi prikazivati „Čovjeka koji nije mogao šutjeti“ u kinu ili u prime time terminu HTV-a. Malo je nezgodno, je li, očekivati da će drčni Penava, koji je s obitelji pobjegao 1991. godine iz ratnog Vukovara, sic transit, hvaliti univerzalnu čovječnost/žrtvu Hrvata, koji je službovao u JNA, oženio se u Srbiji, ostao živjeti u Beogradu i dao život u obrani nedužnih muslimanskih civila negdje na pruzi Beograd-Bar pri ulasku u BiH!? Ili da će Buzova i  njegovu univerzalnu čovječnost hvaliti Plenković, koji se boji Penave da mu ne sruši jedva nategnutu vladajuću većinu, a vojni je i ratni apstinent.

Tomo Buzov je nepoćudan službenoj CRO svijesti, baš kao i „Vladimirom Nazorom“ nagrađena „Srbenka“ Nebojše Slijepčevića. „One kraćeg pamćenja vrijedi podsjetiti na akciju iz 2019. godine, pod nazivom ‘Meni se to gleda’ koju su hrvatski filmaši poveli s ciljem pritiska na HRT koji jednostavno nije želio prikazati čitav niz odličnih i nagrađivanih hrvatskih dokumentaraca, kojima je čak i sam HRT bio koproducent zahvaljujući starijim ugovorima, a sve pod nebuloznim izlikama o nedostatku interesa javnosti ili o neadekvatnoj minutaži filmova“, tvrdi Dragan Markovina. „Iako je svima bilo jasno da se radilo o nepoželjnom sadržaju. Pritisak je na kraju urodio plodom, ali je ostalo to da je jedan od najvećih vrućih krumpira bio upravo Slijepčevićev film ‘Srbenka’, koji se bavio procesom nastanka riječke predstave Olivera Frljića o sudbini Aleksandre Zec i općenito Aleksandrinom sudbinom. (Tu su 12-godišnju zagrebačku Srpkinju mučki ubili na Sljemenu prosinca 1991. „policajci“ ratnog i zločinca protiv čovječnosti Tomislava Merčepa. Prethodno su opljačkali obiteljski dom i ubili oca i majku, Hrvaticu, op. a.) Pa smo tako imali činjenicu da je Slijepčević dobio nagradu ‘Vladimir Nazor’ za film koji nikako nije mogao doći do publike.“

Indikativne po(r)uke

Nebojšu je Slijepčević inspirirao za film „Čovjek koji nije mogao šutjeti“  međunarodno nagrađivani kolumnist Boris Dežulović vrlo dojmljivim tekstom „Priča o Tomislavu Buzovu“ (Udruženje mreža za izgradnju mira, 27. veljače 2020.), o čovjeku koji je „bio sve što je službena hrvatska politika željela zaboraviti“. I srpska i bošnjačka, svaka iz odokativno istih razloga kao i hrvatska: nije bio „naš“ čovjek. Sic transit. Glede&unatoč, je li, hrvatskoga vladajućeg od 1990-ih godina političkog tzv. mainstreama, univerzalne su nacionalne („Bog i Hrvati“) vrijednosti od stoljeća sedmog: hrvatska nacija, domoljublje i katolička vjera. Ako nisi katolik, nisi Hrvat. Tomo Buzov po tim kriterijima i tzv. miješanom braku „nije Hrvat“. On je balvan u oba oka hrvatske prljave političke savjesti i, službeno, ne vrijedi pola maloga nožnog prsta jednog uspomeničenoga, npr. Mire Barišića, samoubojice Zvonka Bušića-Taika i takvih. Sic transit.

I jedan i drugi su, je li, ostavili indikativne po(r)uke o temeljnima ljudskim, univerzalnim vrijednostima, ali… Nacionalističko/šovinističko zlo je vodilo ratove 1991.-1995. i u Hrvatskoj i u BiH, a dan-danas motivira službene politike Beograda, Sarajeva i Zagreba. Herojski čin Hrvata iz vlaka br. 671 na liniji Beograd-Bar br. bio je moguć iz sasvim drukčijih, suprotnih idejnih pobuda no što su mržnja, osveta bez razloga, oko za oko… „Šira hrvatska javnost stoga o Tomi Buzovu zapravo ni do danas ništa ne zna, a spomen ploča u njegovu čast i ponton u kaštelanskoj marini, u gradu u kojem je rođen, koji od 2015. godine nosi njegovo ime, isključivo je plod privatne inicijative vlasnika marine, Joška Berketa i ljudi iz udruge ‘Mirno more’, a nikako neke službene politike sjećanja“, ističe Markovina. „Što se tiče odnosa Srbije prema Tomi Buzovu, na Novom Beogradu, u kvartu u kojem je živio, postavljena je ploča njemu u čast, po odluci aktualnog v.d. gradonačelnika Beograda, Aleksandra Šapića (taj je sada najavio Titovu deportaciju iz Kuće cvijeća u RH, op. a.), koji je tada vodio novobeogradsku općinu.

A to se opet dogodilo nakon privatne inicijative pa je prošle godine ploču netko uklonio, da bi onda opet, akcijom građana, bila iznova postavljena. Ni Srbija ne zna što bi s Tomom Buzovom i njegovom ulogom u povijesti i kolektivnom sjećanju. Opet zbog njegovog porijekla, ali i zbog herojskog čina, no jednako i zbog toga što je suočavanje s vlastitom ulogom u devedesetima potpuno obesmišljeno u situaciji u kojoj su ideje te politike nikad življe u javnosti i u vladajućoj politici. Tako ispada da je za sjećanje na Tomu Buzova više napravio Boris Dežulović, koji je svojim tekstom o njegovoj sudbini, inspirirao mnoge, pa i samog Slijepčevića, nego bilo tko drugi.“ Činjenica pak da je Nebojša Slijepčević jedini hrvatski filmaš, koji je u žestokoj konkurenciji u Cannesu osvojio Zlatnu palmu – službeno je u RH na margini, sic transit, iako je bolji od mnogih razvikanih što dižu krupan javni novac za šrot-filmove – bit će ubrzo zaboravljena.

Nebojša Slijepčević nije Antun Vrdoljak ni  „Čovjek koji nije mogao šutjeti“ nije katastrofalno financijski, umjetnički i povijesno promašeni „General“, pa… Treba gledati profesionalno negledljive i voditeljski neslušljive HRT-ove „Veterane mira“, imati malo strpljenja za čuti „domoljubna“ pametovanja bivšeg šatoraša sa Savske 66 Tome Medveda i šefa Domovinskog pokreta Ivana Penavu, pa će odmah svakomu biti jasno zašto Tomo Buzov ni filmski mu otac Nebojša Slijepčević nisu niti će biti šlagerska činjenica u službenoj CRO politici i  tzv.  mainstream medijima. Javnost „ne treba znati“ kako se čovječno postupa i za onoga tko ti je nitko i ništa, ako je čovjek kao ti i ubojice ga vode na klanje. To pak što je druge narodne pripadnosti, moli se drugom bogu ili uopće ne moli, živi u drugom domu, jede drukčiju hranu, ima druge crte lica nikad nije niti će biti opravdanje za – šutnju… Baš kao što ni Tomi Buzovu nije bilo, iako je oko njega vladao horor iz kojega je na beogradskom kolodvoru ušao u vlak br. 671 na liniji Beograd-Bar kako bi posjetio sina Darka na odsluženju vojnog roka u Crnoj Gori.

Isti taj horor kakvog će se doživotno sjećati čovjekoljubivi, nacionalno i vjerski neostrašćeni tzv. obični/mali ljudi iz ratnog Zagreba, Mostara, Sarajeva… Kada su noću trojke pod fantomkama upadale u stanove i odvodile ljude „nečiste krvi“ i više ih nikad nitko nije vidio. Kada su se neki nepoznati ljudi, često naoružani, u vojničkim odorama HV-a/HVO-a  već ujutro useljavali u te stanove. Kada su srpski susjedi i kolege s posla naprasno dobivali otkaze. Kada su pošteni ljudi i djeca iz tzv. miješanih brakova prokazivani kao „četnici“ i „balije“… Dežulović je zastrašujuće plastično opisao tadašnji horor u svom  inspirativnom tekstu „Priča o Tomislavu Buzovu“ na primjeru Beograda 1993. godine i vlaka smrti.

„Već na polasku vlak je kasnio skoro sat vremena“, piše. „Peronima su se muvale polupijane divizije vojnika, rezervista i vikend četnika, ulazile i izlazile iz vlakova, izlazile i ulazile u kolodvorske špelunke. Na izlazu iz grada, tek što su prošli nadvožnjak na Novom Beogradu, u ionako puni vlak upala je nova grupa naoružanih vojnika, a kondukter je u pratnji dvojice policajaca počeo obilaziti vagone i tražiti vozne karte, te imena i prezimena putnika. (…) Kasno popodne, tek što su prošli Priboj, kompozicija je uz škripu stala, a iz hodnika se začulo glasno komešanje. Uskoro su se na vratima kupea pojavila trojica vojnika u maskirnim uniformama, sa šajkačama i šubarama. Zatražili su osobne dokumente svih putnika. Netko izvana rekao je da vjerojatno traže švercere. Ili dezertere. Netko je šapnuo da traže balije. Netko je glasno rekao: ‘Abdić, ko je Abdić?’ (…) Po prezimenima koja su prozivali vojnici na vratima kupea – ‘Bakija…, Kusović…, Softić’… – postalo je jasno da traže muslimane. Neki mladić u majici kratkih rukava iskočio je van i po peronu vikao: ‘Kolji balije, kolji balije!’ Kaštelanin Tomo Buzov, umirovljeni oficir JNA, nije više mogao slušati.“ I život mu se pretvorio u horor o kojemu dlužbeni Zagreb, Beograd i Sarajevo ne žele ništa znati. Osim Nebojše Slijepčevića, koji je darovito filmovao taj horor i univerzalnom porukom o čovječnosti osvojio međunarodni žiri Filmskog festivala u Cannesu.

Čovjek u nečovječna vremena

I, da, treba imati živaca, pa gadno ne opsovati kad čuješ kako „država“ bez pardona prisvaja nečiji osobni uspjeh kao svoju čast i zaslugu. A još jučer nije ni znala tko si niti željela čuti čime se baviš. Tomo Buzov je veliki čovjek, najveći. I to je neusporedivo važnije od činjenice da je Hrvat ili da je za rata ostao živjeti u Srbiji, da ga bijedni u domovini guraju pod povijesni tepih, jer „nije naš“… Itekako jest naš Hrvat, koji je svojim činom zaslužio sve počasti sunarodnjaka i cijelog svijeta za razliku od „naših“ iz haaških kazamata, koji su dokazivali „domoljublje“ u Varivodama, Lori, Gruborima, Ahimićima, Dretelju, Heliodromu… Za razliku i od „njihovih“, koji su „patriotizam“ dokazivali genocidnim pokoljem blizu 9000 Bošnjaka u Srebrenici i širom današnje Republike Srpske, entitetu BiH.

Globalni filmski svijet je prepoznao Buzova i njegovu univerzalnu poruku čovječanstvu koju, nažalost, svijet neće operativno prigrliti srcu. Uvijek će biti kukavica koji će šutjeti dok neki opet kreteni budu odvodili u smrt čak i najbližeg rođaka, kamoli ne susjeda ili nekoga posve neznanoga jer je nekomu zbog nečega „nečiste krvi“, „nije naš“, nepoćudan je, opasan je svjedok, etc. Zato kapa do zemlje i Nebojši Slijepčeviću, što se usudio reći u bebu urbi et orbi što jest, a što nije čovječnost. Što jest junak Tomo Buzov, a što prljava politička savjest društva koje „domoljublje“ kuje u zvijezde. Takvi ljudi kao Tomo Buzov i Nebojša Slijepčević su Hrvatska o kojoj sanjaju naraštaji, ne oni što se alibijem „domoljublja“, nacije i vjere, je li, trse, a ne mogu, ugurati buzove/slijepčeviće pod nacionalistički tepih zaborava. Nisu Hrvatska ti što s pozicije političke vlasti, ne toliko ratnog pobjednika, krčme za kikiriki osobne koristi „domoljublje, čast, slavu…“ i to naplaćuju svojoj javnosti kao sv. Petra kajganu.

„Film Nebojše Slijepčevića“, zaključuje kolumnist Dragan Markovina, „posebno nakon nagrade u Cannesu, postaje stoga divna diverzija u ovdašnjim politikama sjećanja i podsjeća na to da umjetnost može puno, posebno kad se radi iz temeljnoga ljudskog uvjerenja.“ A to je, je li: biti čovjekom i u najnečovječnija vremena, biti Tomo Buzov, pa makar te stajalo glave.

Marijan Vogrinec

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr