Istarska Danica dva puta zabranjena: U fašističkoj Italiji 1924. I SFR Jugoslaviji 1972. godine
U izdanju nakladnika “Josip Turčinović” d.o.o. u Pazinu za ovu godinu tiskan je jubilarni 50. broj popularnog kalendara Istarska Danica u kojem je čak 50 autora objavilo 53 teksta različitih tema, te 99 crno-bijelih i 72 fotografija u boji. Među autorima ima sveučilišnih profesora, književnika, povjesničara, svećenika, novinara i drugih. Većina članaka brojnih autora i poezija Daniela Načinovića, poznatog hrvatskog književnika i prevoditelja, zaslužuju pohvale i čitatelji su zasigurno zadovoljni. Međutim, glavni i odgovorni urednik Ante Močibob, neke članke nije trebao objaviti, jer odudaraju od crkvenog kalendara ili pak o događajima o kojima su autori pisali nisu istiniti. Prije nego otvorim tu temu, odnosno detalje, valja istaknuti da su Istarsku Danicu osnovali hrvatski svećenici i narodnjaci iz Istre 1924. godine u Trstu. Naravno, fašisti su je zabranili i nanovo je počela izlaziti tek nakon svršetka Drugog svjetskog rata – 1951., 1952. i 1953. godine. Da bi, kako smo već napisali, nakon toga tiskana krajem 1971. za 1972. godinu.
Iskra bljuje po bivšem sistemu, a živio kao bubreg u loju
Nedopustivo je, primjerice, da Josip Iskra, novinar u mirovini, u svom članku pod naslovom “Iz biskupskog sjemeništa”, između ostalog, objavljuje o suđenju blaženom Alojziju Stepincu i umorenom blaženom Miroslavu Bulešiću te Golom otoku. O tim temama se dosta pisalo, što ne znači da takve napise ne bi trebalo objavljivati, ali ne iz kukavičkog pera Josipa Iskre! Tko je, zapravo, taj J.I.? Davno je došao živjeti u Pulu gdje se zaposlio u brodogradilištu “Uljanik” i postavljen za novinara, a nedugo zatim za šefa informiranja. Tada je još bio novinarski anonimus. Budući je bio član Saveza komunista Jugoslavije, dogurao je do šefa Centra za informiranje, šefa odnosa s javnošću, šefa protokola i urednika Informatora. Tada ni u snu nije pomislio da spomene, a kamoli da objavi članak o blaženim Alojzu Stepincu i Miroslavu Bulešiću te o Golom otoku. Sada se prsi kao veliki Hrvat i nikad ne bih posumnjao da je to onaj J.I. iz brodogradilišta koji je postao dvoličan i falsifikator. Hvali svećenike što su učinili u Republici Hrvatskoj, o sebi i kolegama koji su se školovali u Sjemeništu u Pazinu, pohvalio je kako je ono dalo i novinare. I sebe je imenovao. Više tisuća umirovljenih radnika, direktora više sektora i glavnog direktora nekadašnjeg diva među brodogradilištima, ne znaju da je njihov bivši šef informiranja, objavio članak u novom kalendaru koji zbog takvih tekstova spadaju u smeće. Otkud hrabrosti J.I. da objavi “u zatvor se bez sudske presude odlazilo zbog pjevanja ‘Ustani, bane’ ili zbog političkog vica o ‘Ljubičici bijeloj’ od 120 kg.”, zatim nastavlja: “Tih olovnih godina, a posebno 1950. godine smrt i strah stajali su na svakom pragu”. Te besjede mogao je objaviti samo mediokritet, a ništa bolji nije onaj tko mu je objavio toliko uvreda i kleveta. Što se nekim ljudima stvorilo u njihovim bolesnim glavama? Naš narod ima lijepu izreku o bolesnim lažljivcima koji su četrdeset i više godina živjeli kao bubreg u loju, a sada pljuju u vlastiti tanjur.
Tito na kazališnoj ulaznici nije napisao da će dati 1,5 DEM!
Novinaru Glasa Istre i istoimenog portala, hvalio se da je bio šef Centra za informiranja, glavni za odnose s javnošću, te urednik “Uljanikovih” biltena. Izjavio je zatim da su u loži Istarskog narodnog kazališta zajedno sjedili Tito sa suprugom Jovankom, Kopinič sa suprugom Stelom (poznavali su se još od 1937. kad je Josip Broz postao predsjednik KPJ – op. A.Č.) i Jakov Blažević. Tito je pitao Kopiniča šta rade, a on je odgovorio da grade tvornicu brodskih motora, ali da nemaju novaca. To je objavljeno u Glasu Istre i istoimenom portalu (02.09.2018.) pod naslovom “Direktori dobivaju po glavi. Tito je na kazališnoj pozivnici napisao da odobrava Uljaniku milijun i pol maraka”. Otkud J.I. dokazi o toj velikoj svoti deviznog novca? Zašto nije dao faksimil kazališne pozivnice? Jer ga nije imao! Glas Istre objavljuje takve krivotvorine, a osnovali su ga partizani 1943., no glavni urednik se ponaša kao da su list stvorili pripadnici neke druge vojske. Gospodin Močibob, glavni i odgovorni urednik Istarske Danice, napokon će saznati tko mu je bi suradnik. Upravo on je objavio članke u “Uljanikovom” listu o Josipu Brozu Titu i njegovoj supruzi Jovanki, naravno sve u superlativima. Piskaralo se pod starim godinama ufurava novoj vlasti, a nije se osudio objaviti članak u propasti najstarijeg i najvećeg brodogradilišta u Hrvatskoj. Novinaru spomenutog lista i portala rekao je da je jednom pokraj svoje kuće razmišljao o lošem stanju u brodogradilišta. Kako ga nije stid i zašto nije objavio članak da brodogradilište nije uspjela uništiti Austro-Ugarska, Austrija, fašistička Italija i socijalistička Jugoslavija. Ali je zato uspjelo Republici Hrvatskoj i HDZ-ovoj vlasti. Poput J.I. u bivšoj državi bilo je previše takvih i sličnih likova koji su uživali u blagodati, a sada pametuju svima i napadaju sve što im dođe u glavurine. Nažalost, takvih i sličnih komunjara ima na desetine tisuća u Republici Hrvatskoj koji se ulizuju vlasti, kao što su činili u bivšoj propaloj državi.
Robert Buršić – loš branitelji problematičnih autora
Među mnogobrojnim autorima u novoj Istarskoj Danici je Marijan Jelenić, koji je objavio najviše članaka (tri), no onaj pod naslovom “Pedeset godina ‘Istarske Danice'”, vrlo je simptomatičan, samo zbog jedne jedine rečenice. Autor je naime napisao članak u kome je istaknuo: “Književnik Ive Rudan zbog obične pripovijetke ‘Uskrsno jaje’ imao je velikih okapancija…'”. To je notorna laž i krivotvorina novije povijesti Istre! Osim toga, novinar u mirovini Robert Buršić, koji je svojevremeno bio zaposlen u pulskom Glas Istre (02.12.2021.), išao je dalje od Jelenića, objavivši “Neki su autori, čiji su članci objavljeni u zabranjenoj Danici za 1972. imali problema u svojim radnim zajednicama, primjerice Ive Rudan i Miroslav Betroša. Prvi zbog zapisa ‘Uskrsno jaje’, drugi zbog članka ‘Pokret proštinskih seljaka 1921.'”. Žao mi je i začuđen sam da je kolega napisao je neviđenu floskulu. Činjenice su u potpunosti drugačije. Moguće da su im u ustanovama u kojima su bili zaposleni, rekli da nisu smjeli surađivati u kalendaru, ali da su zbog objavljenih radova imali problema – to jednostavno ne drži vodu! Istina je i ona se prvi put objavljuje na ovom mjestu da su Rudan i Betoša bili stalno zaposleni i znali su da ne smiju surađivati u crkvenim publikacijama. Ali netko ih je uspio namamiti da objave pripovijetku i članak. Pogotovo što nisu bili mladi i naivni, jer su obojica imali 31, odnosno 34 godina. Bertoša je bio znanstvenik Sjevernojadranskog institutu Rijeka – radna jedinca u Puli. Osim toga, tko je čuo ili vidio da u bivšoj državi, članovi Saveza komunista Jugoslavije i članovi Saveza rezervnih vojnih starješina Jugoslavije, objavljuju tekstove u crkvenim kalendarima, mjesečnicima i drugim publikacijama, te na Radio Vatikanu i drugim medijima! U ono vrijeme bio je to nezapamćeni skandal i do tada neviđen na teritoriju tadašnja SFR Jugoslavije!!! Međutim, novinari pulskih medija, dopisnici Tanjuga, Vjesnika, Večernjeg lista i La Voce del popolo, objavili su informaciju o zabrani Istarske Danice, a izbjegavali su pisati o problematičnim autorima, članovima SKJ i SRVS (rezervni oficiri), te novinaru beogradskog vojnog lista Front Milanu Rakovcu, kojega nisu spominjali kao autora!
Umjesto kazni članovi SKJ i oficiri dobili nagrade!!
Dakle, predsjednik i sekretar OK SKH i predsjednik i tajnik Općinske organizacija SSRN u Puli zataškali su “slučaj crkvenog kalendara”, odnosno autore Miroslava Bertošu i Ivu Rudana, a Milana Rakovca su u potpunosti izostavili, jer je, kao što sam već napisao, radio u Frontu!!! Ništa nisu bili bolji odgovorni u Savezu socijalističke omladine Hrvatske u Puli koji nisu zahtijevali odgovornost za njih i još neke autore. Prije nego što je Okružni sud u Puli na inicijativu okružnog tužitelja zatražio da se pokrene sudski postupak, Općinski komitet SKH Pula, osudio je Istarsku Danicu. Bio je ustvari mig da se zabrani raspačavanje kalendara. Ne treba zaboraviti da se živjelo i sudilo u jednopartijskom sistemu. Stoga su partijske organizacije trebale opozvati dvojicu člankopisaca i izbaciti iz SKJ, a to su bile obvezno učiniti i osnovne organizacije Saveza rezervnih vojnih starješina Jugoslavije u Puli. No, te dvije organizacije oglušile su se kada su posrijedi bili intelektualci i njihovi miljenici. Tako su umjesto zaslužnih kazni – napredovali. Rudan je postao direktor Radio Pule, zatim prof. Filozofskog fakulteta, a Bertoša je kasnije također postao prof. Filozofskog fakulteta u Puli.
Novinar revije Front Milan Rakovac objavio poeziju
U zabranjenoj Istarskoj Danici objavljena je poezija poznatih pjesnika Mate Balote, Zvane Črnje, Tugomila Ujčića te novopečenog pjesnika Milana Rakovca. Inače, najveća “novinarska bomba” krajem 1971., kada je izašla iz tiska Istarska Danica za 1972. i kad je sud zabranio njezino raspačavanje, bio je Milan Rakovac! O njemu nitko nije napisao ni riječi kritike, čak su ga “zaboravili” Jelenić i Buršić te mnogi novinari u Puli i Istri koji su radili za hrvatske i jugoslavenske medije. Tako da na ovom mjestu prvi put se otkriva istina o tomu tko je prije pedeset godina bio Milan Rakovac, danas poznati novinar, književnik i prevoditelj. Kad je Rakovcu objavljena pjesma u zabranjenom kalendaru bio je novinar vojne revije Front, koju je izdavalo Novinsko poduzeće “Narodna armija”. Prije toga Rakovac je završio Vojnopomorsku akademiju u Divuljama i bio mornarički oficir (mornarički časnik) i nije “zamijećen” i izbačen iz SKJ te nije dobio otkaz što je zaslužio! Tih sedamdesetih godina govorilo se da Rakovac nije imao nikakvih problema sa zaposlenjem, jer je iz ugledne obitelji. Činjenica je da svatko drugi – bio pjesnik ili političar, direktor ili službenik, novinar ili radnik – dobio bi otkaz i ne bi ni minute ostao član SKJ i Saveza rezervnih vojnih starješina! On je brzo napredovao kao i njegovi prijatelji Rudan i Bertoša!! Nikad se nije uspjelo saznati jesu li odgovorni u “Narodnoj armiji” i reviji Front ikada saznali za suradnju Milana Rakovca u crkvenom kalendaru. I ako jesu, nema dvojbe, da su ga pustili u božjem miru (čitaj zabranjeni kalendar), jer ne dira se sin Joakima Rakovca…!
Umjesto otkaza postao glavni urednik Glasa Istre
Iz Fronta u Glas Istre – postavljen za glavnog i odgovornog urednika. Nakon zabrane Istarske Danice, Rakovac se iznenadno vraća u rodnu Istru, točnije u Pulu u kojoj je 1973. imenovan glavnim i odgovornim urednikom Glasa Istre. Nevjerojatno, ali istinito, i to u gradu u kome je tiskan i zabranjen kalendar. Očito da su u Općinskom komitetu SKH, Općinskoj organizaciji SRSJ i Općinskoj organizaciji Socijalističkog saveza radnog naroda, podržali dolazak bivšeg suradnika zabranjenog kalendara. To su bila takova vremena. Direktor NIP-a Glasa Istre bio je političar Ive Siljani koji ga je primio širom otvorenih vrata u prostorijama koju su se tada nalazila na Obali maršala Tita 10, koji je poslije promijenjen u Riva 10. I to u vrijeme vlasti IDS-a u Gradu Pule i Istarske županije koji su se smatrali antifašistima. Na toj dužnosti glavnog i odgovornog urednika Glasa Istre M.R. ostao je dvije godine, a zatim je postavljen za podpredsjednika Izvršnog vijeća općine Pula. Tu se nije zaustavio jer je dobio nova radna mjesta u Rijeci i Zagrebu, da bi na kraju (ne)očekivano završio na Radioteleviziji Zagreb kao novinar i urednik dokumentarnog programa (nota bene: nikad nije radio za televiziju! – op. A.Č.). Tako je bilo i s nagradama i priznanjima, pa je 1995. dobio nagradu Grada Pule u visini 30.000,00 kuna, ali protuzakonito. Naime, ne znamo točno tko ga je, prije Komisije za dodjelu nagrada, predložio (kao da je vojna tajna) za nagradu, ali je ispalo da ga je baš Komisija predložila i većinom glasova “da”, a samo jedan je bio protiv. Glasovao je “ne” Bruno Langer, šef rock banda “Atomsko sklonište”. Na Gradskom vijeću predsjednica Komisije je dala obrazloženje da je većina glasovala za Milana Rakovca. No, progovorio je i član Komisije i vijećnik Gradskog vijeća Langer, koji je rekao da spomenuti Rakovac po Pravilniku o dodjeli nagrada nema uvjete, jer mjesto prebivališta nema u Puli, već u Zagrebu. Langer nam je izjavio da, pored ostalog, Rakovac mu se za vrijeme boravka u Zagrebu žalio na neke ljude u Puli i da stoga rijetko posjećuje grad. Zar da takva osoba dobije nagradu? Nažalost, nagrada mu je uručena i to je velika sramota., jer ponavljam on sve može jer iza njega stoje IDS-ovi i SDP-ovi političari. Ionako porezni obveznici plaćaju sve i svašta!
Mirko Drek u Hrvatskom generalnom konzulatu u Trstu
Godinama su prof. dr. Miroslav Bertoša i Milan Rakovac, bivši novinar i urednik dokumentarnog programa HTV-a, smatrani uglednim ličnostima u Istri i RH. Bertoša je dugo godina bio profesor Filozofskog fakulteta, a na veliko iznenađenje postavljen je za generalnog konzula RH u Trstu i konzularnim područjima pokrajine Veneto, Trentino – Alto Adige i autonomnu pokrajinu Furlaniju – Julijansku krajinu. Na tu je dužnost došao bez jednog dana radnog staža u vanjskoj politici! Nije to jedini slučaj, jer su veleposlanici i konzuli postavljeni ne prema sposobnosti, već po podobnosti i drugoj vezi. Međutim, prof. dr. Bertoša nije ni u Trstu imao mira, pa su u konzulatu, prije dolaska novog generalnog konzula, organizirane kulturne priredbe. Generalni konzul je nastavio organizirati predstavljanje knjiga na poznatom 3. katu, koji je bio određen za te i druge aktivnosti. Osim hrvatskih književnika i pjesnika, predstavljeni su talijanski pisci i novinari. Kao što je činio greške u Jugoslaviji, nastavio je u Hrvatskoj, ovoga puta u svojstvu generalnog konzula u Trstu. To što je učinio generalni konzul prof. dr. Bertoša je njegov najveći kiks u cjelokupnoj karijeri i dr. Franjo Tuđman trebao ga je odmah “potjerati” kući u Pulu…! On je, naime, 16. travnja 1998. pozvao u goste poznate tršćanske humoriste i satiričare Mariana Faraguna i Lina Carpinterija, koji se održao u Generalnom konzulatu u središtu Trsta. Budući da je tršćanski dnevni list Il Piccolo najavio nastup dvojice Tršćana, znao sam da je na pomolu nesvakidašnji skandal. Nazvao sam Branka Tuđena, glavnog i odgovornog urednika Večernjeg lista i objasnio o čemu se radi i zatražio da istražim cijeli slučaj i pošaljem kritički izvještaj. Bio sam jedini hrvatski novinar koji je pisao o tom skandalu. Generalni konzul Bertoša vro dobro je znao da pisci Faraguna i Carpintieri više od pet desetljeća ismijavaju Hrvate i Slovence u neoiredentističkom listu Il Piccolo, ali što je bilo u njegovoj glavi kad je pozvao dvojicu neoiredentista samo on to zna. Gosti su govorili i o Mirku Dreku koji je bio prisutan u humorističko-satiričnom prilogu “La Citadella”. Nije mi poznato je li generalni konzul opozvan od svojih nadležnih rukovoditelja u Veleposlanstvu u Rimu i Ministarstvu vanjskih poslova u Zagrebu. No, odluka o njegovu razrješenju s dužnosti generalnog konzula u Trstu donijeta je 28. kolovoza 1998., a potpisao ju je dr. Franjo Tuđman, predsjednik Republike Hrvatske. Od toga dana Bertoša više nikada nije radio u veleposlanstvima i konzulatima, a niti u Ministarstvu vanjskih poslova u Zagrebu. Brojni veleposlanici i konzuli mijenjali su po dvije, čak tri države. Za njega je bio – stop!
Miroslav Bertoša dobitnik nagrade Grada Pule
Miroslav Bertoša, povjesničar objavio je više znanstvenih radova i knjiga koje su hvalili pojedini novinari i kritičari, a bilo je onih rijetkih koji su napadali njegove članke i knjige. Dobitnik je nagrade Pule za doprinos unapređivanja znanosti u domeni povijesti. Kazne su ga mimoišle kao i njegova suradnika i prijatelja Milana Rakovca.
Kako je došlo do zabrane raspačavanja kalendara Istarska Danica?
Okružni sud u Puli, na prijedlog okružnog javnog tužitelja, pokrenuo je sudski postupak protiv nakladnika Istarskog književnog društva sv. Ćirila i Metoda iz Pazina i nakladnika Kršćanska sadašnjost iz Zagreba zbog dvaju objavljenih članaka u kalendaru Istarska Danica za 1972. godinu. Jedan je članak “Istra i Hrvatska jedno su”, autora književnika Ive Frangeša iz Zagreba, a drugi je “Mladi u crkvi”, autora Miroslava Akmadže, koji je izvrijeđao i oklevetao Savez socijalističke omladine, nazivajući ga čvrstim, krutim i netolerantnim, prožetim mržnjom i nehumanošću. Dok u Frangešovom članku nema ništa sporno i nije mi jasno zbog čega je Okružni sud donio presudu o zabrani raspačavanja kalendara koji je tiskan u pulskoj tiskari “Otokar Keršovani”. Pogotovo što je to dio govora prof. Frangeša koji je održao u Zagrebu i prije toga je objavljen u riječkom Novom listu. I u Zagrebu i Rijeci nije bilo nikakvih problema, ali jest u Puli.
Kako je Istarska Danica tiskana potkraj 1971. u doba “hrvatskog proljeća”, a Općinski komitet SKH Pula prvi je osudio kalendar, pa je to najvjerojatnije bio naputak okružnom tužitelju da pokrene tužbu. Iako je zabranjeno raspačavanje kalendara, pojedini suradnici i Nada Lakoseljac, direktorica nakladnika “Josip Turčinović” d.o.o. u Pazinu, izdavača ovogodišnje Istarske Danice, izjavila mi je da su jedan dio naklade prodali prije donijete sudske presude.
Akmadža okleveta omladinsku organizaciju i nije osuđen
Međutim, treba naznačiti da je spomenuti člankopisac Akmadža uvrijedio i oklevetao omladinsku organizaciju, pa ga je zbog toga trebao tužiti Savez socijalističke omladine u Puli ili Pazinu. Ili je “hrabri” tužitelj mogao tužiti tog autora. Što se, pak, tiče presude Okružnog suda o zabrani raspačavanja Istarske Danice, presuda nije bila utemeljena, što potvrđuje presuda drugostupanjskog suda u Zagrebu koji je poništio presudu pulskog suda. Kako mnogi građani Istarske županije ne znaju ništa ili premalo o toj presudi, pogotovo u krajevima Hrvatske, obratio sam se Državnom arhivu u Pazinu s zamolbom da mi daju faksimil presude. No, dobio sam odgovor da oni nemaju rješenja o sudskim presudama od 1972. svih sudova u Istri, jer nemaju slobodnog prostora za pohraniti navedena dokumenta. Rečeno je da se obratim Županijskom sudu u Puli s napomenom da oni sigurno imaju rješenje presude koje tražim. Tako sam 24. studenog 2021. poslao dopis Uredu v.d. predsjednika suda Iztoka Krbeca i zamolio da mi pošalju navedenu presudu. Dobio sam kratki odgovor, 29. studenog, u kome je stajalo: “Postupajući po upućenom izvješćujemo da nažalost nismo u mogućnosti udovoljiti sadržaju, jer je pretekao rok čuvanja spis Kr-I-3/72 uništen”. U potpisu je sudac ovlašten za obavljanje sudske uprave Iztok Krbec. Što da čovjek kaže na taj odgovor? Da su na taj način postupali Državni arhivi i sudovi prošlih stoljeća mi danas ne bismo imali dragocjene dokumente. Međutim, moram kazati da mi je taj sud prije više godina poslao rješenje, ali nažalost uništeno je od velikog nevremena koje zahvatilo zgradu u kojoj je stan u kome je bio taj dragocjeni sudski dokument.
Mr. Rudolf Frančula, bivši državni tužitelj RH, skriva imena tužitelja i suca
Obratio sam se nakladniku Kršćanska sadašnjost u Zagrebu, jednom od izdavača, ali rekli su mi da će pogledali arhiv, ali nisu našli rješenje presude Okružnog suda i rješenje Vrhovnog suda o poništenju presude. No, zanimljiv je još jedan slučaj hrvatskog kalendara u Istri… Primjerice, što je mr. Rudolfu Frančuli, bivšem sucu Vrhovnog suda i državnom tužitelju SR Hrvatske, smiješno o “slučaju Istarska Danica”? Evo, Puljanina koji je bio predsjednik Općinskog suda i Okružnog suda u Puli, sudac Vrhovnog suda i državni tužitelj SR Hrvatske u Zagrebu. On je, nakon osamostaljenja Republike Hrvatske smijenjen, najvjerojatnije zbog toga što je bio član SKJ-SKH i naposljetku vratio se u Pulu i posvetio se odvjetništvu, odnosno advokaturi. U sudskim sporovima zastupao je Glas Istre i nakladnika, te direktora Željka Žmaka i u svojim opširnim člancima u tom listu uvijek je najavljivan – ugledni pulski odvjetnik i bivši državni tužitelj. Na taj je način najavljen 2. listopada 2021. godine, kada je objavio članak na nevjerojatnih četiri stranice i isto toliko vlastitih fotoportreta kao da piše o sebi. Pod naslovom “U pravosuđu sam bio 52. godine. Danas je stanje, prije svega u sudstvu, zabrinjavajuće”, a s nadnaslovom “Jedini koji smatraju da sudbeno-pravosudna vlast dobro funkcionira je predsjednik Andrej Plenković, odnosno HDZ”. Premda mr. Frančula ima pravo kritizirati sudbenu vlast i Vladu te premijera Plenkovića, i u tome ima dosta istine, on koji je obnašao mnoge dužnosti u pravosuđu morao bi biti pošten i odgovoran. On nema pravo skrivati imena svojih nekadašnjih kolega Puli. Nažalost, skriva imena tužitelja i suca koji su presudili Istarskoj Danici, jer su mrtvi. I Željko Žmak i Đani Bažon, koje spominje u svom opširnom članku, također su mrtvi. Osim toga, kako gleda danas, poslije pedeset godina, na onu simptomatičnu presudu, nepotrebno se obrušio na zabranjenu Istarsku Danicu. Ali najbolje da ga citiramo: “Sjećam se, bio sam mlad, sudac Općinskog suda u Puli, da je sudac okružnog (županijskog) suda (koji sud je bio nadležan) na prijedlog okružnog javnog tužilaštva zabranio raspačavanje (čini mi se) “Danice” brošure-knjige, koju je štampala Istarska biskupija ili neka crkvena naklada. U idućem izdanju “Danice” krupnim je slovima, po mom sjećanju pisalo:”… Danica je bila zabranjena dva puta za vrijeme fašističke Italije i prošle godine u Socijalističkoj Jugoslaviji, zbog teksta koji štampamo u nastavku…”. Iako je bila riječ o provokaciji, javni tužitelj ovaj put nije reagirao, a mi smo sa strane samo to popratili sa smiješkom i šalama. Ime tužitelja koji je predložio zabranu i suca koji je donio odluku ne navodim jer su mrtvi”.
Satisfakcija akademika dr. Ive Frangeša
Ivo Frangeš (1920.-2003.), akademik, sveučilišni profesor, književnik, povjesničar, esejist i prevoditelj, rođen 1920. u Trstu, odličan je poznavatelj povijesti tršćanskih i istarskih Hrvata, koji su pod fašističkom vlašću bili mučeni i zatvarani. Znao je da je fašistički tribunal iz Rima preselio u Pulu za suđenje Vladimiru Gortanu i prijateljima iz tajne organizacije TIGR, što znači Trst, Istra, Gorica i Rijeka. Gortan, zemljoradnik i antifašist, prvi je istarski Hrvat u fašističkoj Italiji osuđen na smrt, a njegovi prijatelji na visoke zatvorske kazne 16. listopada 1929. godine. Sutradan je odvezen u pulski predio Lungomare, danas Uvala Vladimira Gortana, strijeljan je s dvadeset pet metaka u leđa. Stoga je domoljub Ivo Frangeš odavno znao – Hrvatska i Istra jedno su! Uostalom, akademik Frangeš dobio je sudsku satisfakciju, jer nakon što su se nakladnici žalili Vrhovnom sudu u Zagrebu, isti je poništio presudu prvostupanjskog suda glede teksta “Hrvatska i Istra jedno su”.
Armando Černjul
