„Tito je naš brend, naš Kumrovčan, mi to  nećemo zaboraviti i nećemo dopustiti, da ga ljudi zaborave“, poručio je ROBERT  ŠPLAJT, načelnik  Općine Kumrovec na tradicionalnom skupu Dan mladosti  –  radosti u povodu 130. godišnjice rođenja Josipa Broza Tita. Bila je to dostojanstvena  manifestacija u čast antifašizma i vrijednosti suvremene Europe, bez patetike i veličanja Titove ličnosti i djela. Okupilo se nekoliko tisuća  posjetitelja, među njima i mnogo mladih iz svih republika bivše Jugoslavije

       „Imali ste lijep život“ rekao mu je jednom prigodom ALBERTO MORAVIA. „Lijep, ali težak“, odgovorio je TITO. Bila  je to, ipak biografija koja uzbuđuje i koja i danas raspaljuje našu maštu. Revolucionar, vojnik, državnik, heroj. Njegovo ime na kineskom znači – čelik

     Podsjećanje na Tita i njegovo djelo nikako ne znači vraćanje u prošlost. Dakako, u  četrdesetak  godina od Titove smrti, a žalili su tada za njim vrlo javno i vrlo glasno i oni koji bi danas da mu sude kao zločincu, mnogo se toga promijenilo  –  i na našim prostorima i u svijetu. Na mnoge se stvari danas gleda drugačije nego prije četiri desetljeća. I zna se ono, što se tad nije ni moglo znati  –  i o ljudima, i o događajima, pa i o Titu. Objektivnu ocjenu s povijesne distance zato neće moći  izbjeći ni Tito, ni njegovo vrijeme. Niti od takve objektivne ocjene treba bježati. A godine prolaze, neminovno. Naraštaji koji dolaze imaju prava na pitanja oštra kao sječiva i na odluke koje im pripadaju. Na odgovornost koju moraju preuzeti i za sve prije njih i iza njih. Upravo zbog toga neizbježna su i kritična promišljanja za sada već dovoljne historijske distance i o Josipu Brozu Titu, njegovom vremenu, njegovoj vladavini i sjaju i bijedi vremena 1980., kada su mu na sprovod došli gotovo svi državnici svijeta. Od kritičnog promišljanja treba, jamačno, razlikovati iskrivljavanje historijskih čijenjenica i okolnosti i neargumentirane podvale.

     Kao da nas ošamućuju lažni proroci i sebičnjaci, lovci u mutnome željni vlasti i slave. Negira se sve što se događalo u Titovo vrijeme, a  –  naravno  – u prvom red Tita samoga. Ne štedi se ni truda, ni prostora, ni riječi ne bi li se upravo njega predstavilo kao krivca za sve ono što danas nije u redu, za sve što nije bilo u redu za vrijeme njegova života. Sam Tito je isticao da postoji sud historije, koja će o svakome nemilosrdno izreći svoju ocjenu. A povijest će morati, svi mi to znamo, konstatirati bar nekoliko činjenica, koje su nama danas veoma dobro poznate: prvo, da je Josip Broz na čelu KPJ, predvodeći sve poštene rodoljube, krenuo gotovo goloruk u ustanak, u oslobodilački rat, u vrijeme kada su bili na koljenima i sva Europa i sve tadašnje velike sile; drugo, da su ujedinjeni mali narodi, koje je on predvodio, bili stvorili svoju zajednicu, kojom su se dugo ipak svi ponosili: treće, da se prvi suprotstavio staljinističkoj hegemoniji, kojoj su se bile stavile u službu i sve tadašnje komunističke partije u svijetu; četvrto, da je jugoslavenskim (ili južnoslavenskim) narodima osigurao tridesetpetogodišnji život u miru, pa i relativno visok životni standard; peto, da je stvorio originalnu ratnu koncepciju, koja se i danas proučava na gotovo svim vojnim školama u svijetu.

        Kao potomak buntovnog Zagorja Matije Gupca  –  seljanče iz Kumrovca, šegrt i metalski radnik, organizator štrajkova i radničkih buna, komunistički ilegalac i sužanj  carskih i kraljevskih tamnica, vođa revolucije i legendarni partizanski komandant, državnik, koji je snagom narodne volje dobivao pritiske i branio neovisnost svoje zemlje, revolucionar marksist koji je ideje tvoraca naučnog socijalizma pretvarao u praksu i radnicima predao tvornice na upravljanje  –  ušao je u svjetsku povijest na velika vrata i valjda nije i neće iz nje biti izbrisan. Od 88 godina života, bio je sedamdeset u radničkom pokretu, više od četrdeset na čelu Komunističke partije, odnosno Saveza komunista Jugoslavije i tri i pol desetljeća na čelu države koja se u svijetu poštovala i kao socijalistička, i kao nesvrstana, pa i kao  zajednica ravnopravnih naroda i narodnosti.

    Nije tajna  –  u današnjoj Hrvatskoj četrdesetogodišnjaci i svi mlađi od njih nemaju pojma o tome tko je bio maršal Josip Breoz Tito, a ako nešto „znaju“, onda je to da je bio jedan od  „najvećih svjetskih zločinaca u 20. stoljeću“ i da je odgovoran za smrt tisuća Hrvata čiji je jedini grijeh bio to što su bili Hrvati. Činjenicama se treba suprotstaviti plimi laži i povijesnom revizionizmu. Povijesna istina na kraju pobjeđuje. Kako je onomad istaknuo BUDIMIR LONČAR, posljednji jugoslavenski ministar vanjskih poslova, partizanski borac, čovjek koji je praktički cijeli radni vijek proveo u diplomaciji  i nerijetko bio u radnom dodiru s doživotnim jugoslavenskim predsjednikom, Tito će kao povijesna ličnost kad tad dočekati ono što i zaslužuje. Od priznavanja činjenica o pogrebu, kakvoga svijet  do danas nije vidio, preko toga da se zna da Vatikan nikada, osim nakon Titove smrti, nije dao nalog da za bilo kojega državnika zvone crkvena zvona u cijelome svijetu, pa do toga da se prizna i prihvati činjenica da u šesnaest zemalja svijeta najvažniji bulevari, odnosno trgovi u njihovim glavnim gradovima nose Titovo ime. O 20. stoljeću naprosto se ne može govoriti a da se preskoči Tita.

    Nakon skupa u Kumrovcu, nameće se zaključak da danas narodi koji su nekad činili  SFRJ gledaju na Tita s više simpatija nego prije nekoliko godina. Protivnici antifašizma i Titova djela nude budućnost vraćanja u prošlost vječnih sukoba, ratova, logora, progona… Ali, jedno je sigurno: pravo na konačni sud nikada i nigdje ne pripada onim snagama i akterima koji vrše restauraciju povijesti. Sve to  uopće ne evocira toliko na Tita, koliko govori o današnjem vremenu. Htjeli ili ne htjeli priznati, postali smo simbolom nesreće među nacijama i državama, na Balkanu i u Europi. Možemo se tješiti da to nisu svi u istoj mjeri ili da tako neće ostati. Ali i sam nastavak postavlja uvjete koje valja ispuniti.  A povratka nazad nema. Navikli smo gubiti. Rijetko se, međutim, izgubi zemlja. Ne mislimo pritom na državu ni na režim, nego upravo na zemlju u kojoj smo se mi stariji rodili, koja je do jučer bila naša. Onaj tko je nešto izgubio, znat će bolje što traži. Bolje ćemo vidjeti nego prije „u mraku“.

Bojan Mirosavljev