Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

TITI O SVOM RANJAVANJU NA SUTJESCI

Josip Broz Tito je jedini vrhovni komandant u Drugom svjetskom ratu, koji je ranjen rukovodeći neposrednom bitkom. Bilo je to 9. lipnja 1943. godine za vrijeme bitke na Sutjesci. Na dan 23. prosinca 1947. godine, Tito je pričao jednoj  grupi svojih suboraca o tome kako je bio ranjen, Donosimo stenografsku bilješku tog kazivanja.

      Operacija „Schwartz“ –  bitka na Sutjesci vodila se od 15. svibnja do 15. lipnja 1943. godine, poznata kao peta neprijateljska ofenziva. Tih  mjesec dana doba je  najtežih i najkrvavijih borbi koje su jedinice Narodnooslobodilačke vojske uopće vodile. Završni bojevi trajali su neprekidno 730 sati. Od ukupno 16 brigada NOVJ koje su sudjelovale u ovoj bitki  – šest brigada je iz NOV Hrvatske (u njima je bilo 6.708 boraca  –  najviše iz Dalmacije i Banije). I najviše poginulih boraca (od ukupno 7.543 poginula u bitki na Sutjesci) je iz Hrvatske  –  715 u 2. dalmatinskoj brigadi, 685 u 1. dalmatinskoj brigadi,  506 u 7. banijskoj, 473 u 8. banijskoj brigadi…). Poginulo je 300 komandira, političkih komesara četa u njihovih zamjenika. Među poginulima je i više od 600 žena-partizanki (oko 300 bolničarki). Na obalama Sutjeske zauvijek je ostala jedna generacija djevojaka i mladića jer je više od dvije trećine poginulih bilo mlađe od dvadeset pet godina. JOSIP BROZ TITO je jedini vrhovni komandant u Drugom svjetskom ratu koji je ranjen rukovodeći neposredno bitkom. Bilo je to 9. lipnja 1943. godine za vrijeme bitke na Sutjesci. Na dan 22. prosinca 1947. godine Tito je pričao jednoj grupi svojih suboraca o tome kako je ranjen. Donosimo stenografsku zabilješku tog kazivanja:

      „A najteže nam je bilo u Petoj ofenzivi, drugovi. Na Milinkladama mislim da je bilo najteže. Kad su Nijemci bili iznad  Suhe gore, i kad je ceo drugi dalmatinski bataljon izginuo, onda ja nisam bio siguran da ćemo se izvući. Situacija je bila vrlo teška i sjećam se da sam tada rekao: „Ovdje ćemo ili svi izginuti, ili ćemo se izvući“. Nijemci su od Italijana koji su uspjeli da nam pobjegnu, doznali gdje se ja nalazim, pa su tu šumu stalno tukli. Rekao sam tada Nazoru: „Eto, šta uradiše ovi Italijani“, a on je na to procijedio: „Eh, oni, prokleti“…

    Ja tada nisam ni znao da sam ranjen u ruku. Nešto je udarilo kod srca i ja sam mislio da je udar u samo srce. Kada je bomba eksplodirala,  digao sam glavu i pitao jesu li živi ostali, pa sam ustao da uzmem mašinku. Ali, osjetio sam da mi je ruka utrnula. Pa ipak nisam na to obraćao pažnju. Poletjeli smo dalje, niže. I tamo Nijemci, a strmina velika. Pomislio sam da će biti bolje da idemo brže pravom linijom, jer je tako manje opasno.

    Izašli smo na čistinu, u kamenjar, gdje smo ćutali čitav dan. Poslije dužeg vremena osjetio sam da mi je ruka sasvim utrnula i rekao sam to Marku. Međutim, kako mi je  džemper bio stegnut oko ruke, krv se unutra usirila. Pogledao sam i vidio rupu na bluzi – rekao sam: „Dobro je, samo vi zavežite“. I tek drugog ili trećeg dana sjetila se Olga (dr. Mikošević) da treba pregledati šta je s mojom rukom. A  ruka već bila pocrnjela. Došli i drugi ljekari i prepali se: pipaju mi ruku i misle da je gangrena. „Ne  –  rekao sam im   –  jer bi onda trnulo gore, a ne dolje“. I tako ih utješim. Ali kad sam poslije gledao vidio sam da je i na drugom mjestu rupa.

     Dr. Boera Božović: Tada smo vam izvadili jedno parče granate.

       Tito: A gdje je ono?

        Dr. Božović: čuvamo ga, tu je.

        Tito: A to se desilo na potpuno golom terenu, u šumi. Kako sam legao i pokrio glavu rukama, bomba je pala u neposrednoj blizini i jedno parče me je udarilo. Tukli su nas strahovito, intenzivno, neprekidno su tukli ista mjesta. Bacali su bombe od hiljadu kilograma. A odjedanput poslije toga počela su da pršte mitraljeska zrna oko nas. Pucali su Nijemci sa jednog brda udaljenog ko 500 metara od nas. Tada sam naredio komandantu Četvrte brigade (i on je poginuo), da  povuče ljude i zauzme ono novo brdo, da bi zadržao Nijemce, jer inače brigada neće moći da prođe. On je pošao i poginuo. Englezi su bili s nama gledali su ga sa strahopoštovanjem.

       Ristanović: Sjećate li se, druže Maršale, one babe kojoj ste kazali da se skloni s puta?

       Tito (smijući se): Kako da ne. Bilo je to kad mi je ruka bila ranjena. Nosio sam je zavijenu, a u drugoj sam imao štap, jer mašinku nisam mogao nositi. Išli smo i sreli jednu babu. Ja joj rekoh: „Skloni se, babo, da prođe vojska“, da ona stade, pogleda me: „A kakvi si mi ti vojnik, kad nemaš ni puške“.

B. Mirosavljev

Facebook
E-mail

Kategorije

Najave