Sudbina dvaju križeva, onog dodijeljenog jugoslavenskom diktatoru Josipu Brozu Titu i onog ukradenog iz samostana sv. Frane u Zadru, odredila je ovo ljeto odnose Hrvatske i Italije. Pozlaćeni križ koji je nestao jedne olujne noći u Zadru vraćen je Hrvatskoj, ali odlikovanje “Vitez Velikog križa”, Cavaliere di Gran Croce, koji je dobio Tito, otvara Pandorinu kutiju iz koje iskaču talijanski neofašisti iz aktualne talijanske vlasti, koji se nikada nisu pomirili s činjenicom da Istra, Primorje i dio Dalmacije nisu talijanski.

Nije trebalo dugo čekati da nova, desna talijanska vlast pokaže apetite prema hrvatskom teritoriju. Jedan od visokorangiranih u vladajućoj stranci “Braća Italije”, kojoj pripada i premijerka Giorgia Meloni, Roberto Menia, pokrenuo je inicijativu da se oduzme odlikovanje “Vitez Velikog križa” bivšem jugoslavenskom predsjedniku Josipu Brozu Titu.

I ne bi bilo ništa neobično da Tito zbog brojnih zločina ostane bez časti, da u obrazloženju tog zahtjeva ne piše kako je “oteo povijesne talijanske zemlje” i kako je to razlog da mu se oduzme čast koju je dobio za života.

Puna usta hvale

Da nije samo stvar političkog folklora koji se s vremena na vrijeme javlja u Italiji, inicijativa je došla preko Odbora za kulturu Senata Republike Italije do parlamenta, a senator Menia, stari neofašist, likuje, dok se hrvatska diplomacija ne izjašnjava. Nekako istodobno kako je u postupak ušao zahtjev za oduzimanje odličja Titu zbog “krađe talijanskog teritorija”, u Hrvatskoj je na velika zvona objavljena vijest da su Talijani vratili ophodni ili procesijski pozlaćeni križ iz 14. stoljeća koji se čuvao u samostanu sv. Frane u Zadru.

Naš veleposlanik Jasen Mesić ovih je dana zbog toga došao i u Zagreb, gdje se hvalio kako je zaslužan za povratak križa, a o tome da Talijani službeno vode postupak s nevjerojatnim objašnjenjem da su Dalmacija, Primorje i Istra talijanske povijesne zemlje – ni riječi. Sve je gurnuto pod tepih, šuti se kao i uvijek, kao što je naša diplomacija šutjela kada je nedavno prekinut i Sanremo zbog dugog priloga o zločinima Hrvata nad Talijanima.

Povratak križa zanimljiva je priča koja bi trebala pokazati skladne odnose između dvije obale Jadrana, da postoji suradnja na obostranu korist. Istodobno Hrvatska uporno izbjegava priznati da se u Italiji širi neraspoloženje prema povijesnim činjenicama koje su bolne, ali imaju dugu pretpovijest. Prije svega onu da su Talijani prije fojbi i komunističkih zločina počinili strašne zločine na drugoj strani Jadrana, hrvatskoj, pod izlikom da je to talijanska zemlja. A sada je krenula lavina koju će biti teško zaustaviti jer očito talijanska aktualna vlast želi reviziju povijesti i neće prezati od svih mogućih manevara da to i ostvari.

Ali, prije novog susreta s poviješću koji Talijani žele opet režirati s redateljima iz najviše vlasti u Rimu, od kojih mnogi imaju profašističku prošlost, priča o križu je svakako mnogo benignija. Ukraden je jedne olujne noći 1974., dakle prije gotovo pedeset godina, i pojavio se na dražbi u Londonu u Sotheby’su, gdje ga kupuje talijanski kolekcionar Amadeo Lia i drži kod sebe do sredine devedesetih godina kada ga poklanja gradu La Speziji kako bi se ondje oformio muzej koji nosi njegove ime. Bio je izložen u jednoj vitrini u tom muzeju, a 2009. ga je prepoznao profesor s Cambridgea Donal Cooper. Otad su trajali pregovori da se vrati oteti križ, što je na kraju i uspjelo. Navodno, ne uz oduševljenje talijanske diplomacije.

Suradnja s Miloševićem

Ova priča s križem završila je dobro, no puno je problematičnija ona druga, pomno režirana, s “Viteškim redom Velikog križa”, oko kojeg se provodi gruba i agresivna revizija povijesti koja bi mogla uzdrmati odnose Hrvatske i Italije i dovesti do nesagledivih posljedica na relaciji Zagreb – Rim. Senator Menia ima snažnu podršku da inicijativu dogura do kraja, što bi značilo da bi Talijani i službeno mogli iskazati aspiracije prema hrvatskom teritoriju. Tvrdi hrvatski komunisti koje je predvodio Tito počinili su brojne zločine nad Talijanima, a dokaz su fojbe i žrtve koje su u njima završile. Menia obrazlaže da je cijelu inicijativu pokrenuo u ime obitelji žrtava, koje i danas, nakon toliko godina, traže da se zločinci kazne i posmrtno.

Tko je zapravo Menia? Jedan od brojnih neofašista koji su prividno skinuli kaput pun krvi iz vremena Mussolinija. Bio je u prvim redovima svih mogućih bitaka za “talijansku Istru i Dalmaciju”, a oduševljeno ga je primao Slobodan Milošević kada su obojica sanjala o komadanju Hrvatske. Bio je plan da podijele Zadar i okolicu nakon što Srbi okupiraju taj prostor, pa su dobrodošli za stolom bili i Beli orlovi i Vojislav Šešelj. Tako se maštalo i o talijanskoj brigadi koja će se boriti protiv Hrvata i Franje Tuđmana, koji je na te inicijative gledao s prezirom. Menia je tvrdio da je u stalnim kontaktima s Talijanima koji su prije rata živjeli u Istri i Dalmaciji i da se samo čeka trenutak kada će se organizirati kako bi “vratili svoje”. Čak je i zloglasni Milan Martić trabunjao kako Talijani samo čekaju da se pridruže četničkom zapovjedniku Draganu Vasiljkoviću i napadnu Hrvate s ciljem povratka “svoje zemlje”. Spominjao se fantomski “bataljun Garibaldi” koji bi bio na strani Srba, a imao je navodno podršku 300.000 protjeranih Talijana. Tada, u jeku ratnih napora da se oslobodi Hrvatska, Franjo Tuđman javno je progovorio o buđenju talijanskog imperijalizma, a danas u Hrvatskoj vlada šutnja.

Tito nije bitan

I takav tip, Menia, sada je postao senator, a o njemu i njegovim suludim i opasnim aktivnostima  hrvatska se diplomacija javno ne izjašnjava, valjda da se ne zamjeri vladajućima u Rimu. Meloni nastoji uvjeriti međunarodnu javnost da njezina stranka nije neofašistička, a ispod stola se priprema akcija koja bi udarila temelje baš takvoj politici. I to prema Hrvatskoj. Iskorišten je Tito, koji je zaista uprljan krvlju i ima na duši brutalne zločine koje su počinile njegove snage na kraju i poslije rata, ali u svemu ovome nije najvažniji bivši jugoslavenski predsjednik kojeg je Italija odlikovala 1969. godine. U ovom slučaju nitko ne bi imao ništa protiv da mu se oduzme odlikovanje, ali ne s obrazloženjem koje je dano i koje otvara eksplozivnu namjeru sadašnjeg talijanskog vodstva. Na Menijinoj strani su i brojni uglednici iz talijanskog javnog života, gradonačelnik Trsta Roberto Dipiazzi koji smatra da je odlikovanje Tita bila sramota talijanske države. Menia s druge strane ima iskustvo rada u talijanskom parlamentu jer je u njemu sjedio i za vrijeme Silvija Berlusconija. Danas je u vlastitoj stranci zadužen za Talijane u inozemstvu i stalno trubi o njihovoj neravnopravnosti i potlačenosti, što, naravno, ne odgovara istini.

Menia ima na leđima i teret fašističke prošlosti, kao član Talijanskog socijalnog pokreta, u kojem je bila i Meloni, a divio im se i Gianfranco Fini koji se pozdravljajući fašističkim pozdravom, slikao u društvu novog senatora. Koji je imao obitelj u Bujama, pa iz prve ruke zna kakvu su sudbinu doživjeli Talijani. Tražio je u talijanskom parlamentu da se oda počast volonterima iz bataljuna “Benito Mussolini” i pripadnicima talijanske X. flotile MAS, odgovorne za brojne zločine nad stanovništvom Dalmacije. I u udžbenicima je zavladao trend da se zločinci prikazuju kao osloboditelji, a stanovništvo Dalmacije i Istre kao prisilno “pokoreni” Hrvati koji samo čekaju da ih Talijani oslobode. Moglo bi se takvih primjera nabrajati unedogled, ali nakon dolaska “Braće Italije” na vlast sve je to počelo biti mnogo ozbiljnije.

Iskorišteni orden

Sada Vlada, službeno, pokreće inicijativu za opoziv “Viteškog reda Velikog križa” dodijeljenog Titu s obrazloženjem kakvo je već dano, a očito jedan dio vladajuće stranke u Italiji smatra da je to dobar izgovor da se progura “činjenica” o talijanskom vlasništvu hrvatskog prostora. Ili, kako oni to tumače, o talijanskom prostoru koji su uzurpirali Hrvati. Talijanski su se mediji raspisali kako je Vlada, napokon, prihvatila inicijativu da je Tito nedostojan odlikovanja, ali samo usput ili nikako ne navode koje je obrazloženje tog zahtjeva. “Tito je odgovoran za istrebljenje tisuća Talijana i egzodus 350.000 Istrijana i Dalmatinaca. Nedvojbeno je dokazano da je u masovnim grobnicama samo u Sloveniji završilo 100.000 ljudi”, pišu talijanski mediji, ujedno podsjećajući da je sličnu sudbinu – oduzimanje odlikovanja – doživio i bivši rumunjski diktator Ceausescu i zairski Mobutu Sese Seko. “Zahvaljujem u ime Dalmatinske nacionalne udruge senatoru Robertu Meniji na ovom povijesnom koraku”, izjavila je predsjednica te udruge Carla Isabella Elena Cace.

Kakav će biti epilog s križem za Tita, teško je predvidjeti, dok će onaj iz Zadra biti vraćen odakle je ukraden. Dva križa, dvije sudbine i dva potpuno dijametralna pogleda na povijest. I na sadašnjost. Za onaj zadarski Hrvatska se s pravom borila da bude vraćen, a ovaj drugi, talijanski, traži Italija da joj bude vraćen. Pod jako sumnjivim obrazloženjem.

(dnevno.hr/Tomislav Fumić)