Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

SUICID OPOZICIJE

Neuspjeh referenduma u Puli treba shvatiti kao fijasko opozicije. Jer ako se ona nije u stanju suglasiti ni oko betonizacije jadranske obale, oko čega će drugog. Ali najgore tek slijedi. Opozicija nije trznula ni na evropsko odustajanje od neoliberalizma, mada bi to trebala biti njena matična tema

Foto: Wikipedija

Propao je pokušaj da se referendumom zabrani gradnja hotela uz pulsku šetnicu Lungomare, a za to su nesumnjivo najodgovorniji SDP i opozicija, iako nema znakova da oni to prihvaćaju, pa ni shvaćaju. Dobro, lista krivaca je šira i ne može se svesti samo na jednu adresu. Na prvom mjestu, tu je invalidni zakon koji deprivilegira lokalne referendume namećući im drakonski visok izborni cenzus, a istodobno favorizira referendume na nacionalnoj razini, koji mogu proći lako kao kroz mekani kravlji sir. Drugo, tu su sami stanovnici koji su pokazali visoku komunalnu samosvijest u fazi iniciranja referenduma, ali su se na njega odazvali u daleko manjem broju od potrebnog. Napokon, tu je i pulski Možemo! koji se jedini zdušno i iskreno založio za referendum, ali je, prema jednom uvjerljivom mišljenju, ignorirao glad stanovnika Pule za novim radnim mjestima kojih je s propašću Uljanika i time pokrenutim valom deindustrijalizacije sve manje i mogu se pronaći jedino u turističkom sektoru. Pa ipak, ostajem kod stava da su najodgovorniji SDP i ostatak opozicije. Oni su nedugo prije referenduma isključili iz gradske koalicije Možemo! što je u najmanju ruku poslalo nejasnu i zbunjujuću poruku. Istodobno je, naime, Peđa Grbin branio rukama i nogama koaliciju s Možemo! u Zagrebu, čak i po cijenu novih čistki u SDP-u, uključujući isključenje iz stranke potencijalno perspektivnih lokalnih čelnika (Viktor Gotovac).

Ukratko, SDP i ostatak opozicije suicidalno se ponašaju kao da ne znaju tko im glavu nosi, a ako i znaju tko je nosi, ne znaju kamo je nosi i zašto. Zato ne iznenađuje da se prvi čovjek HSS-a Krešo Beljak ovih dana oglasio da njegova stranka izlazi samostalno na iduće parlamentarne izbore, a on osobno želi postati budući hrvatski premijer. Naravno da je to nerealno, pa i djetinjasto, jer HSS ima anketni rejting oko 1,5 posto i mogu biti sretni ako pređu prag za ulazak u Sabor, a kamoli u Banske dvore. Ali Beljakovo obrazloženje nije deplasirano i smiješno. On navodi da su u oba dolaska opozicije na vlast za to obavljene dvogodišnje pripreme, a sada toga nema, štoviše dojma je da opozicija i ne želi doći na vlast, a on, eto, ispunjava barem taj uvjet.

Ovih dana objavljen je podatak da u Hrvatskoj i dalje rastu bolničke liste čekanja, iako ona ima oko 400.000 stanovnika manje nego 2011. godine. To višeslojno pokazuje neuspjeh hrvatske tranzicije, koja još nije u fazi recesije, ali sve govori da bi u tu fazu u dogledno vrijeme mogla ući. Zato bi spomenuti podatak trebalo ponavljati kada god Plenković uđe u jedan od svojih izleta u euforične hvalospjeve o tome kako je u Hrvatskoj sve dobro i kako njegova vlada čini sve da tako i ostane. Time pokazuje da ni on ne zna tko mu glavu nosi, pa ni kamo je nosi i zašto. Ovih je dana to melodramatski podvukao sumnjičeći opoziciju da svojim kritikama na račun plinske pljačke u Ini pokazuje ne samo ambicije da sruši sadašnju vlast, nego i da su u to upleteni i neki vanjski interesi. Naravno, po njemu ti interesi mogu biti vezani samo uz Rusiju, jer se to ne bi usudio adresirati na svoje zapadne saveznike. Plenković to gura iako opozicija ničim nije dala povoda da je se sumnjiči za proruske stavove, ali nije pripremila teren ni za neki afirmativni stav. Ograničila se na obranaštvo da njena uloga i jeste u tome da ruši vlast, ali bez ikakvih preciziranja s kojih idejnih i programskih pozicija. Time su SDP i opozicija pokazali da žive samo od HDZ-ovih afera i na njihovim greškama. To nije dovoljno, nego treba afirmirati vlastiti program i stav, naravno, ako ih imaju. No opozicija ih nema, pa bi se barem mogla ugledati na nekoga tko ih ima.

Evo, Evropska unija u posljednje vrijeme mijenja stav prema neoliberalizmu, po kojem “društvo ne postoji” i svatko se mora sam pobrinuti za svoju egzistenciju. Sada iz Bruxellesa dolaze drukčiji stavovi, između ostalog to da treba nanovo afirmirati kolektivne ugovore koji su bili jedan od temelja zapadnog modela kapitalističke države blagostanja od prije nekoliko desetljeća. Pa ako SDP i opozicija nemaju vlastiti stav, mogu se prihvatiti barem toga, bez rizika da će ih Plenković optužiti za služenje stranim interesima. Zato ako Plenković i HDZ preuzimaju najgore od Evropske unije – fiksacija na skuplji američki plin i, posebno, uvjerenje da je u ukrajinskom ratu Rusija isključivo negativna, a Ukrajina pozitivna strana – SDP i Grbin trebali bi učiniti obratno, preuzeti najbolje od EU-a. To podrazumijeva upravo spomenute kolektivne ugovore. Oni simboliziraju najbolje, cvjetno razdoblje evropskog kapitalizma koji je bio puno socijalno skrupulozniji i obazriviji nego danas, a usto je bio ekonomski i razvojno superioran. Nije nikakva sramota preuzimati bolje razvojne agende ako negdje drugdje postoje, pa to vrijedi i za hrvatsku opoziciju. Ali ona treba te modele pounutriti, tj. učiniti ih dijelom vlastite stečevine, jer se razvojne agende ne mogu unajmljivati kao rent-a-car ili skije u zimovalištima. Zadatak je opozicije, pa tako i hrvatske, da proizvodi nove ideje, jer to jedino opravdava smisao njenog postojanja. U suprotnom ulazi u zonu suicida koji će se jednog dana sigurno dogoditi ili se već dogodio.

Ukratko, Hrvatska je na prijelomnici. S jedne strane, ispunjeni su objektivni razlozi da HDZ zbilja nakon dugog vremena izgubi vlast, što je najbolje izraženo u spomenutom podatku o duljini bolničkih lista čekanja i broju stanovnika zemlje, a ima ih, naravno, još. Ispunjeni su i subjektivni razlozi oličeni u paranoji Plenkovića i HDZ-a da po svaku cijenu pronađu unutrašnje i vanjske neprijatelje koji im rade o glavi iako ih nitko drugi ne vidi. Sve to nije dovoljno za nezrela očekivanja opozicije da će joj vlast sama od sebe pasti pred noge, jer se to naprosto nikada ne događa. Ona naprosto mora postati vidljivi planet u planetariju hrvatskog političkog života, što sigurno ne može biti slučaj sada kada se u napadima na HDZ oslanja isključivo ili gotovo isključivo na afere koje osvanu u dnevnoj štampi. Eto, zato neuspjeh referenduma u Puli treba shvatiti kao fijasko opozicije. Jer ako se ona nije u stanju suglasiti ni oko betonizacije jadranske obale, oko čega će drugog, tim prije što je čak i HDZ usvajajući sintagmu “održivog turizma” pokazao da tu postoji neki problem. Ali najgore tek slijedi. Opozicija nije trznula ni na spomenuto odustajanje od neoliberalizma, mada bi to trebala biti njena matična tema (isto vrijedi i za Vidovićeve Socijaldemokrate). Utoliko prije što je Hrvatska u evropskom vrhu po prekarnom radu koji je došao s neoliberalnim kapitalizmom, a najbolje ga je opisati kao masovno bacanje na ulicu radnika i drugih zaposlenika da bi ih se zatim vraćalo na posao pod lošijim, ponižavajućim uvjetima. Da, zbilja, suicid je možda već obavljen.

(Portalnovosti.com / Marinko Čulić)

Facebook
E-mail

Kategorije

Najave