Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

ŠTO SE ZAPRAVO DOGODILO / Tko je, zašto i protiv koga ustao na današnji dan u Srbu? Nakon brutalnog terora, kreće pobuna iz jednog jedinog razloga

Hrvoje Klasić: Ustanak tamošnjih ljudi kreće iz jednog jedinog razloga – kako bi izbjegli smrt

U poplavi revizionističkih iskrivljavanja prošlosti jedna od najčešćih tema proteklih trideset godina bila je početak antifašističkog ustanka 1941. u Hrvatskoj (i Jugoslaviji), odnosno početak oružanog otpora jugoslavenskim okupatorima i njihovim domaćim pomagačima, u prvom redu ustašama. Obračun s povijesnim revizionizmom u ovom je slučaju vrlo složen i obuhvaća različite aspekte sagledavanja cijele problematike. Nema spora da je narativ o spomenutim događajima koji se smatrao službenim za vrijeme postojanja socijalističke Jugoslavije trebalo revidirati. A tu je reviziju trebalo provesti nepristranom, neselektivnom i netendencioznom analizom svih dostupnih izvora, osobnih svjedočanstava, relevantnih znanstvenih članaka i literature. Tako bi to izgledalo u historiografiji kojoj je cilj multiperspektivnim pristupom što preciznije objasniti događaje iz prošlosti.

Nažalost, dobar dio hrvatskih povjesničara imao je potpuno drugačiju agendu. Umjesto u službu znanosti (ponovo) su se stavili u službu ideologije. Ovaj put ne jugoslavenske komunističke nego hrvatske nacionalističke. Cilj proučavanja i podučavanja povijesti nije postala izgradnja otvorenog, demokratskog društva u kome se toleriraju različitosti, uključujući i različite poglede na prošlost (i budućnost), već prije svega poticanje hrvatskog domoljublja, jačanje hrvatskog nacionalnog identiteta i promoviranje hrvatske državnosti kao glavne svrhe i ishoda cjelokupnog povijesnog razvoja.

Crno-bijela optika

Na revizionistički pristup prošlosti velikim je djelom utjecalo i ono što se događalo u “sadašnjosti” odnosno potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih. Oružana pobuna dijela srpskog stanovništva potaknuta i podržana od strane političara u Beogradu protiv demokratski izabranih hrvatskih vlasti, sudjelovanje građana Srbije u ratnim djelovanjima na teritoriju Hrvatske, te svrstavanje Jugoslavenske narodne armije na stranu samo jednog jugoslavenskog naroda, poslužili su kao argument da se Srbe i Jugoslaviju prikaže kao najdugovječnije i najopasnije hrvatske neprijatelje. A hrvatske nacionaliste kao one koji su oduvijek najbolje znali prepoznati odakle dolazi prijetnja, i na tu prijetnju najadekvatnije odgovoriti. Kako 1941. tako i 1991. godine.

U tom smislu, partizanski pokret koji se borio za Jugoslaviju kao zajednicu ravnopravnih naroda dobiva etiketu antihrvatskog, dok ustaše postaju borci za hrvatsku stvar, a NDH dugo očekivani rezultat vjekovne težnje Hrvata za vlastitom državom. Svi partizanski uspjesi poput hrabre, požrtvovne i višegodišnje borbe protiv talijanske i njemačke vojske ili spašavanje stanovništva od masovnih zločina se prešućuju, relativiziraju ili u potpunosti negiraju, da bi se u fokus stavili isključivo zločini, posebno oni počinjeni nad Hrvatima, točnije političarima i vojnicima NDH. S druge strane, ustaški se zločini prešućuju, relativiziraju, negiraju ili čak opravdavaju, uz argumentaciju kako je pravi cilj njihove borbe, unatoč počinjenim “greškama”, ipak bila obrana hrvatskih nacionalnih interesa.

Nijanse u sagledavanju prošlosti, sadašnjosti i budućnosti potpuno su nestale. Sve se počelo promatrati kroz crno-bijelu optiku. Prevedeno, svaka hrvatska država bolja je od bilo koje jugoslavenske, a svaki borac za hrvatsku državu vrjedniji je od bilo kojeg borca za Jugoslaviju.

Što se zapravo dogodilo u Srbu?

Ovaj uvod trebao bi omogućiti lakše razumijevanje ne onoga što se 27. srpnja 1941. događalo u Srbu i okolici, nego načina na koji se već trideset godina odnosimo prema tim događajima. Imajući sve navedeno u vidu postaje jasnije zašto se oružani ustanak srpskog stanovništva, podignut tog 27. srpnja, u dijelu javnosti danas doživljava kao pobuna protiv hrvatskih vlasti i hrvatske države. Onima koji tako misle potpuno su nebitni razlozi pobune. A razlozi su jednostavni i više nego razumljivi. Od uspostave NDH u travnju 1941. nove vlasti počinju provoditi sustavan teror nad srpskim stanovništvom. To je uključivalo etničko čišćenje pojedinih krajeva, progone i masovna ubojstva. Srbe, uključujući žene i djecu, ubija se na kućnom pragu ili na posebno organiziranim stratištima koja postaju mjesta masovnih likvidacija. Poput brojnih jama po Velebitu nedaleko od Gospića.

Od krajeva koji su pretrpjeli najveća stradanja ističu se upravo naselja oko Srba. Stotine nedužnih srpskih seljaka ubijeno je u svega nekoliko tjedana, a njihove su kuće spaljene. Kada su lički Srbi izgubili svaku iluziju da će ustaše prestati s terorom odlučili su se pobuniti. I to iz jednog jedinog razloga – kako bi izbjegli smrt. Njihov nagon za preživljavanjem iskoristit će komunisti koji su bili spremni na antifašističku borbu, ali im je nedostajala masovnost. Pokušali su to učiniti i zapovjednici bivše kraljevske vojske i četničkih odreda, ali nisu uspjeli. Dijelom i zato što su u vrijeme ustanka pobjegli svojim saveznicima, talijanskim fašistima, u Dalmaciju.

Ustanak započet u Srbu 27. srpnja 1941., a koji se proširio na dobar dio Like i zapadne Bosne je uspio. Nad gotovo tri tisuće kvadratnih kilometara teritorija ustaške su vlasti izgubile kontrolu, a time i mogućnost daljnjeg genocida. Osim toga, upravo taj prostor Hrvatske i Bosne postat će najveći bazen za regrutaciju novih članova sve masovnijeg i sve bolje organiziranog partizanskog pokreta. Nažalost, ustanak nije prošao i bez tragičnih posljedica. Osvetnički bijes ustanika osjetili su ne samo zarobljeni ustaše i domobrani nego i dobar dio lokalnog hrvatskog stanovništva koji s terorom prema Srbima nije imao nikakve veze.

Egzistencijalni razlozi ustanka

Da zaključim, ustanak u Srbu bio je doslovno narodnooslobodilački, a pokrenut je iz čisto egzistencijalnih razloga. On nije bio četnički, iako su u njemu sudjelovali i pojedinci koji će se kasnije priključiti četničkim jedinicama. Nije bio ni komunistički, iako su na njegovo čelo stali i ustanike organizirali članovi Komunističke partije Hrvatske. Većinu ustanika činili su lokalni Srbi, ali to ne znači da je ustanak bio antihrvatski. On je bio prije svega antiustaški. Stradanje nevinih hrvatskih civila rezultat je isključivo osvete, a ne dobro promišljenog i dugo pripremanog zločinačkog projekta. To potvrđuje ne samo kronologija događaja nego i jednostavna logika.

Jer, zašto bi Srbi iz čista mira krenuli ubijati svoje susjede Hrvate nakon što je nastala NDH, a nisu to poželjeli učiniti za vrijeme Kraljevine Jugoslavije kada bi im to bilo daleko lakše uz većinu žandarmerijskog i vojničkog kadra srpske nacionalnosti.

Dan 27. srpnja već trideset godina nije državni praznik. I ne mora ni biti. Bilo bi dovoljno da (p)ostane jedan u nizu podsjetnika na tragične posljedice hrvatskog nacionalizma. I ne samo hrvatskog.

(Net.hr)

Share on facebook
Facebook
Share on email
E-mail

Kategorije

Najave

Dan partizanske mornarice

Savez antifašističkih boraca i antifašista Makarskog primorja i Općina Podgora organiziraju, pod pokroviteljstvom Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH, obilježavanje Dana partizanske mornarice 10. rujna

Pročitaj više »