Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

SPOMENIK U NOVOM ČIČU

(Foto: Marija Ajša Peuc) Spomenik u Novom Čiču

Tekst na spomeniku, koji je najstariji u velikogoričkom kraju i nalazi se u Novom Čiču od 1949. godine, u parku u centru mjesta glasi:

       Ovaj spomen podiže Odbor Saveza boraca u čast i za dugo sjećanje svojim drugovima.

Cvetković Antun, Drobnjak Mato, Hlopec Vjekoslav, Petrina Franjo, Drobnjak Franjo, Grgar Gjuro, Grgar Josip, Mikulčić Ivan, Cvetković Anđela, Božić Josip, Babić Mirko, Mikulin Franjo, Drobnjak Ivan, Stepančić Florijan, Zubek Stjepan, Čačić Mato, Drobnjak Franjo, Pugelnik Terezija,  Pugelnik Ivan, Petrina josip, Petrina Vera, Petrina Jelka, Suhodoski Kosta, Kalanj Rudolf, Kalanj Vjekoslav, Kajić Mijo, Mišerić Gjuro, Anić Franjo, Berković Jakob, Rupić Marko, Božić Stjepan, Katarinčić Filip, Hlopec Stjepan, Drobnjak Šimun, Drobnjak Bolto, Drobnjak Mato, Drobnjak Joso, Perenski Ruža, Drobnjak Slava, Gmižić Mara, Drobnjak Ljuba , Brhanić Franjo

          Spomenik dakle sadrži 42 imena uglavnom civilnih žrtava fašista, upisanih na obje strane i na dva razna načina prikazana. U gornjem redu su fotografije u emajlu, a u donjem redu reljefno uklesana imena s godinama rođenja i pogibije. Prosječna je starost žitelja tog kraja umorenih tijekom rata, najviše na samom kraju rata, približno 30 godina. Većini je navedena godina smrti 1945. godine jer se za dio žrtava ubijenih u Jasenovcu ne zna točna godina smrti, a i zato što se stvarno na kraju rata, te 1945. godine naveliko obračunavalo s protivnicima na obje strane. Veliki je broj stradalih žrtava od strane vojske u povlačenju kada se nije gledalo više ni na povode, reklo bi se bez razloga, osim bijesne agresije i osvete za izgubljeni rat. Ženskih imena na spomeniku je osam  i jedno dijete: Pugelnik, Ivan, 5 godina, koji je nestao u Jasenovcu zajedno s majkom Terezijom, te nekolicina jedva punoljetnih mladića.

(Foto: Marija Ajša Peuc) Vjekoslav Hlopec, čija je fotografija nažalost otpala sa spomenika

          Situacija u selu je tijekom rata bila iznimno složena, obzirom da je bilo granica između područja u kojem su prevlast imali partizani (Čička Poljana i posavska sela) i nazočnosti brojnih ustaških i njemačkih (gestapovskih). a kasnije i kozačkih posada u samome mjestu, u objektima na Farofu i u školi. Stoga se više ilegalnih ustaničkih aktivnosti i sastanaka odvija izvan samog mjesta, dok su u samom mjestu mnogi mještani, uključujući i mjesnog župnika, učitelja, gostioničara i drugih mještana, svoje naklonosti prema oslobodilačkom partizanskom pokretu morali vrlo oprezno iskazivati pružanjem raznih vrsta pomoći u hrani, medicinskom materijalu, oružju i obavještajnim podacima. Zanimljivo je da je su sjećanju mještana ostao seoski župnik  Busija J. kao tajni pristalica partizana, a što je bilo bjelodano nakon rata u činjenici da je isti taj župnik nastavio predavati vjeronauk u školi, a legenda kaže i da je vodio zapisnike na Partijskim sastancima.

                  U tako ispremiješanoj sredini – ideološki i politički, iako jednonacionalnoj – svatko je svakog uhodio i bio mu prijetnja, a ponekada i put za smrt, puno puta bezrazložnu, samo na temelju sumnje ili na temelju pripadnosti obitelji u kojoj je jedan član već bio u partizanskim jedinicama. Biti članom  „partizanske porodice“ iz koje je netko bio u TPO ili Seljinoj brigadi ili drugim partizanskim jedinicama, bilo je u Novom Čiču, a i drugim selima uokolo, razlogom za progon i utamničenje pa i  smrt članova obitelji partizana… Tako se u ratnim uvjetima vrtio rulet smrti i života svakodnevno, što se pamtilo dugo nakon rata i danas, iako su uvjeti zajedničkog života, a osobito politika pomirbe koju je itekako zastupala bivša jugoslavenska i hrvatska komunistička vlast, doprinijeli da se zaborave strašni i okrutni zločini među susjedima. Zaborave, ali ne sasvim, barem dok su još živi potomci ili čak i izravni svjedoci tih dana (oni preko 80 godina)!!! Pri tome se taj zaborav ili potiskivanje sjećanja temelji na ljudskoj potrebi da ne obnavlja sjećanja na grozote rata i slike smrti na ulicama sela, nestanke ljudi, zločine i razne brutalne oblike likvidacije bez ikakva suđenja, naravno, sve te godine rata. Ljudi su godinama nakon rata nalazili razne racionalizacije i opravdanja za zlo koje ljude snalazi u ratu, kao npr. da nisu ni svi ustaše bili krvnici, a ni svi partizani anđeli i u konačnici živjeli u zajednici bez trzavica jer je to bilo u interesu novih generacija i novog života i dobrobiti zajednice.

           Ali, u nekoliko primjera opisat ćemo događaje u kojima je stradalo nevino stanovništvo Novog Čiča, Ribnice i drugih naselja u blizini, a gdje je jasno tko su bili agresori, pljačkaši, ubojice i nasilnici sve godine rata, tko je bio na strani nacizma, bilo zbog koristi, bilo zbog utjecaja  kukavičkih političkih opcija koje je predstavljala politika dijela HSS i djelomice utjecaj klera.

Primjer 1:

         Obitelj Kalanj iz Novog Čiča imala je u vrijeme rata jednog člana u TPO, dakle u partizanima. Bio je to Vladimir Kalanj koji je preživio rat i umro 1988. godine. Njegova dva brata su likvidirana iako nisu u borbi sudjelovali u vojnom smislu. Brat Rudolf je uhićen na putu iz škole u kojoj se svratio učitelju Majsecu popraviti bicikl. Na jednom mjestu u blizini njegove kuće su ga uhvatili Čerkezi na dojavu jednog susjeda. Rudolfa su uhitili i objesili na murvu, inače dobro poznatu po tome da je služila kao stablo za vješanje mnogim nepoćudnim i sumnjivim, pa i potpuno nedužnim seljacima Turopolja i Posavine zbog suradnje s partizanima. Murva se nalazila u blizini vaktarne u Kurilovcu, a ista je srušena u novije doba. Tko bi ga znao zašto??? Drugi brat Vjekoslav je ubijen na licu mjesta, što bi se reklo. Gestapo je provodio raciju i naletio na Vjekoslava. Čovjeka su uhitili i tražili da se izjasni, tj., da oda svojeg brata i što zna još o partizanima, navodno i da vikne „Živio Ante Pavelić“. Naravno da su to bili samo izgovori i povod za likvidaciju. Ubijen je iz oružja i tijelo je ostavljeno u grmlju nedaleko kuće. (podaci prema svjedočenju obitelji)

Primjer 2:

              Dana 7. siječnja 1943. godine u Mjesni odbor Novo Čiče je poslana lažna obavijest da u selo dolazi 4. bataljon kordunaške brigade. Došlo je međutim oko 200 preobučenih pljačkaša koji su najprije upali u gostionicu Čede Mihelića i potpuno ispraznili dućan i gostionicu. Sa sobom su ti lažni partizani poveli Miju Kajića, aktivnog suradnika NOP-a  i ubili ga na najbrutalniji način komadanjem živog tijela. Isto su tako na prevaru uhvatili dvojicu partizanskih kurira i zaklali, prerezali vratove i pod kožu ugurali motorističke naočale. Na isti način, preobučeni i s lažnim predstavljanjem, ustaše su u selu Lazinama uhvatile i ubile dvojicu braće Fištrića, Josipa i Stjepana. (podaci iz knjige Mije Kos Zorka, Velika Gorica u NOB)

          Ovakve bande pljačkaša i ubojica često nisu bile dio regularne ustaške vojnice. Među njima je bilo došljaka iz BiH koji su hranom snabdijevali svoje obitelji u siromašnim mjestima BiH. Međutim je sigurno da su ih u prepoznavanju i identificiranju suradnika partizana i njihovih tajnih mjesta i šumskih puteva, vodili domaći izdajnici dobro upućeni u opredijeljenost stanovništva za jednu ili drugu stranu.

Primjer 3:

            Noću 6. siječnja 1944. godine održan je u selu Ribnici veći skup minera, partizana, simpatizera i članova porodice Drobnjak. Sastanak je sazvao Bolto Drobnjak, predsjednik NOO Ribnice, a nekoliko članova te porodice je sudjelovalo u ratnim zbivanjima od početka rata. Mato Drobnjak Spašinčak je bio predratni član KPJ i KK KPH i njegovim djelovanjem se Ribnica uključila vrlo rano u NOP. Ostali Drobnjaki-Kundeki su bili članovi mjesnog NOO. Skup je bio u kući Ruže Perenski, sestre braće Drobnjak: Bolto, Mato, Franjo i Josip Kundeki. Tu je bila i kćer Mate: Slavica i Ljuba Drobnjak. Ukupno je bio veći broj osoba neosiguranih od opkoljavanja i izdaje, koja se međutim dogodila, tj., dvojica mještana čije se ime zna i dan danas su i pozvali ustaške vojnike. Oni su pred jutro uhvatili sve članove toga skupa, osim nekoliko koji su  uspjeli pobjeći, i odveli u Zagreb u zatvor na ispitivanje.  Vraćeni su iz zatvora roditelji braće Drobnjak, a u Jasenovac upućeni njih sedmero: 4 brata i 3 žene iz te porodice, odakle se nisu vratili. Osim njih u Jasenovcu su nestali i Josip i Vera Petrina te Mara Gmižić, predsjednica AFŽ i član KPH/ KPJ. Ovdje se, ako prebrojimo članove jedne porodice, radilo o temeljitom iskorjenjivanju te porodice za koju nije samo činjenica da su pomagali partizanski pokret bila presudna, nego i to da su bili imućni seljaci kojima je te noći, 6. siječnja 1944. godine oteta i popaljena nepokretna imovina, stoka odvedena, urod  od prethodne godine opljačkan, gospodarstvo uništeno, a oni samo likvidirani u Jasenovcu. Očito se taj zločin može povezati s izdajstvom i likvidacijom porodice zbog koristoljublja najprije.

          Ipak selo Ribnica se nije predalo te je u ratu dalo više desetaka hrabrih partizana, a neki od njih su dali svoje živote u bitkama protiv fašista i domaćih izdajnika. U bitki kod Žažine je poginuo borac Seljine brigade Stjepan Zubek, kojem je još uvijek sjećanje sačuvano u imenu ulice u Ribnici. Također se učitelji škole u Novom Čiču sjećaju da su u bivšoj državi  svake godine zajedno s djecom posjećivali majku braće Drobnjak, četiri brata i sestre, koji su dali živote za slobodu svoga naroda. Zaključak o  tome koliko je bila ta sloboda nominalna, a koliko pusti san, pustimo povijesti da prosudi, znanosti i neutralnim sucima, ali na temelju svakog dijela hrvatske povijesti, a ne nekog selektivnog ili pristranog nakaznog pristupa kojem su danas otvorena vrata medija i zapušteni i srušeni spomenici NOB-a.

(Foto: Marija Ajša Peuc)

             U slikovnom prilogu se vidi kako se današnja vlast odnosi prema spomenicima žrtvama fašizma. Upoznati smo sa željom mještana, osobito onih kojima se preci na popisu istih, da se spomenik obnovi. Te su obitelji godinama održavale spomenik, međutim je uslijed atmosferilija, pa čak i nestručnog čišćenja kemikalijama, posve oštećen, slike su poispadale, a okvir oko spomenika nestao. Udruga antifašista Velike Gorice i Orla simbolički obilazi spomenik i polaže cvijeće bar jednom godišnje i to je sve, spomenik propada što se vidi na fotografijama. U zaštiti toga spomenika sa strane države nema dogovora i postoji opravdan strah da će spomenik biti uklonjen u skorašnje vrijeme, jer je to valjda jeftinije nego ga održavati.

Marija Ajša Peuc

Facebook
E-mail

Kategorije

Najave