SANJA HORVATINČIĆ, povjesničarka umjetnosti:
Rješenjem Konzervatorskog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu, 1963. godine je utvrđeno da područje Petrove gore ima svojstvo spomenika kulture. Registrirana su i mapirana ukupno 74 pojedinačna lokaliteta. Popis lokaliteta je dopunjen početkom 70-ih godina prilikom osnivanja radne organizacije Spomen-područje Petrova gora: radi se o lokalitetima vezanim uz ranija povijesna razdoblja, primjerice „Kraljev grob“ (mjesto gdje je navodno sahranjen posljednji hrvatski kralj PETAR SVAČIĆ, op.a), te „Pavlinski samostan“, tako da ih je u Generalnom prostornom planu iz 1971. navedeno ukupno 88. Ta zahtjevna terenska istraživanja 60-ih provodio je povjesničar umjetnosti-konzervator RASTKO SCHWALBA, tadašnji referent za spomenike NOB-a pri Zavodu za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu. Ti su objekti i mjesta vezani uz aktivnosti iz vremena Drugog svjetskog rata, kao punktovi organizacije NOV-a, odnosno mjesta formiranja partizanskih jedinica, lokacije partizanskih bolnica, tiskara i apoteka te kao mjesta borbi, stradanja i masovnih pokolja.
Među 74 lokaliteta zabilježenih 1963., više od dvadeset odnosi se na mjesta zločina i masovnih gubitaka, s utvrđenim ili procijenjenim brojem stradalih u rasponu od 6 do 450, uglavnom iz 1942. godine. Neka od tih mjesta obilježena su skromnim spomenicima, no mnoga su ostala neobilježena i zaboravljena budući da nisu napravljena sustavna istraživanja. Kada se od početka 1970-ih spomen-područje formiralo kao radna organizacija, fokus je bio na izgradnji infrastrukture – cesta, ugostiteljskih objekata i drugog za razvoj memorijalnog turizma, te na izgradnji monumentalnog spomenika na Petrovcu. Bakićev spomenik u čijem je postavljanju sudjelovao i arhitekt BERISALV ŠERBETIĆ, i danas dominiraju raspravama o Petrovoj gori, dok su brojni manji spomenici ili autentični vojni objekti visoko povijesne i memorijalne vrijednosti i razasuti po obroncima Petrove gore u lošem stanju ili su devastirani , iako su upravo oni kao autentični lokaliteti činili osnovu zaštite tog područja. Posljednjih se godina više govori o Centralnoj partizanskoj bolnici, no ni taj lokalitet nije cjelovito prezentiran bez mreže drugih mjesta s kojima je bio suštinski povezan, a to su partizanska apoteka, štabovi, tiskara i lokaliteti zbjegova. Smatram da obnova Petrove gore mora ići u smjeru pokretanja dodatnih terenskih istraživanja revitaliziranja ideje memorijalnog parka kao zaštićene cjeline. Unutar takvog projekta, brojna spomenuta mjesta stradanja morala bi dobiti poseban status, stručnu obradu te adekvatnu zaštitu i memorijalizaciju.
RADE KOSANOVIĆ, predsjednik županijske organizacije antifašista Karlovca:
Što se tiče stradanja na području Karlovačke županije, mnoga mjesta nisu obilježena ili su obilježena skromno. Velik broj ljudi pobijen je u crkvi u Kolariću, u Sadilovcu ili u Mehinom stanju u BiH, a na lokacijama Galovo, šuma Oskunja, Mlakovac i Lipje ubijenio je po pet, deset ili 20 ljudi čije su kosti ostale na mjestu stradanja, a sama mjesta skromno su obilježena. O stradanjima Roma – čuo sam da je u Ivanović jarku, gdje su ljudi ubijani krajem srpnja 1941., Roma bilo od 15 do 30. U knjigama piše da su ustaše od Gline počele trpati ljude na kamione i dovoziti ih tu, pa su Rome vjerojatno pokupili kod Šatornje ili negdje oko Gline. Brojni istraživači nisu uspjeli doći do imena svih 380 žrtava. Preživjeli su davali iskaze, prije svega NIKOLA BIŽIĆ koji je pobjegao sa stratišta i skrivao se u šumi. U periodu od „Oluje“ do masovnijeg povratka došlo je do značajne devastacije spomenika na ovom području.
Završili smo spomenik na Debeloj kosi, kao i pod Čukurom, gdje su Talijani pobili nekoliko ljudi. SNV je zajedno s GORANOM ŠTROKOM u Perjasici obnovio i uredio spomenik (ne i kosturnicu). U Sadilovcu, u suradnji sa SPS-om te donacijama AP Vojvodine i samih građana, obnovili smo spomen ploču na zidu crkve i kosturnicu u samoj crkvi. Nažalost, u Kosijerskom selu u općini Barilović, spomenik oštećen dinamitom i dan danas je neobnovljen i zarastao, dok općina Vojnić koja ima novca za uređenje centralnog trga u mjestu, za spomenike nije dala ni jednu lipu, osim nešto malo u Krstinji. Pozdravljam ideju o pravljenju popisa lokacija stradanja i spomenika uz zahvalu udruzi Roma jer se uključila u to.
DUNJA JAKOPOVIĆ, povjesničarka iz romske udruge „Kali Sare“:
Nužno je ustanovljavanje mjesta zločina i broja romskih žrtava na Kordunu. Ustaše su 28. prosinca 1941. ubili i 11 Roma u Donjoj Bučici, da bi početkom siječnja 1942., 74 Roma iz sela Desno Sreičko, Štipan i Lasinja bilo odvedeno u Rakov Potok, ustaško stratište kod Zagreba. Ubijeno je i 105 Roma u Banskom Kovačevcu, 24 Roma iz sela Pištac i Glavica kod Skakavca, kao i 31 Rom iz sela Popović u šumi Domaći Lug. Od svibnja do kraja srpnja 1942. mnogi Romi su uhvaćeni i deportirani u logor smrti Jasenovac gdje su pobijeni. Romi su ubijani i u Gornjoj Trebinji.
Bojan Mirosavljev
