Masovno paljenje kuća okupator je počinio početkom lipnja 1942. godine nakon napada partizana na Kozjem vrhu na fašističku kolonu. Čabar je jedna od rijetkih sredina gdje tijekom Domovinskog rata nije uništen niti jedan spomenik iz NOR-a.
U znak sjećanja na poginule borce i civilne žrtve u NOR-u, narod i Udruga antifašističkih boraca i antifašista, te druge institucije s područja Općine Čabar podigli su brojne spomenike i spomen-obilježja. Čabarski kraj uspio je sačuvati ali i razvijati danas tekovine NOB-a i skrb za spomen baštinu. Tijekom Domovinskog rata nije uništen niti jedan spomenik žrtvama NOR-a (sva spomen-obilježja i danas primjereno održavaju, jednako kao i Spomenik poginulim braniteljima Domovinskog rata). Da je tome tako, može se uvjeriti svatko tko posjeti „otok na suhom“, kako mještani nazivaju ovo područje Gorskog kotara.
SLAVKO MALNAR, autor desetak monografija i knjiga, prava je „enciklopedija“ čabarskog kraja bilježio je o vremenu kad je talijanski fašizam potpuno opustošio i uništio područje tadašnjeg kotara Čabar. Zapisao je kako je ustaški poglavnik Ante Pavelić, da bi se održao na vlasti ustupio Kraljevini Italiji veći dio priobalja te kotara Sušak, Kastav i Čabar kao i dio kotara Delnice. To je učinio na temelju Rimskih ugovora. Talijani su cijeli taj kraj nazivali Dalmacija. Vjerojatno se zato u Hrvatskoj opetovano ponavlja da je Pavelić Mussoliniju ustupio Dalmaciju, a vrlo rijetko ili gotovo nikada se ne spominju kotari Kastav i Čabar, kao ni dio kotara Delnice. Dakako, ustaški pokret ovdje nije djelovao. Uskoro se počelo s općom talijanizacijom. Promijenjena su imena naselja. Za Čabar je usvojeno ime Concanera. Zabranjeno je tiskanje listova i knjiga na hrvatskom jeziku, a u urede i škole uveden je talijanski jezik. U veljači 1942. fašisti su izvršili prvo hapšenje. Uhićena je VERA KNAFELJ, aktivistica NOP-a i odvedena u internaciju, a na dan partizanskog napada na fašiste u Tratinoj dragi, 19. travnja 1942. uhapšeni su i članovi odbora Jedinstvene fronte, te također odvedeni u internaciju. Prvi partizani iz Čabra otišli su toga dana u šumu.
Masovna paljenja kuća okupator je počinio lipnja 1942. nakon napada partizana na Kozjem vrhu na fašističku kolonu. Najviše naselja je zapaljeno između 25. srpnja i 2. kolovoza pa i nakon prestanka operacije Risnjak i Roške ofenzive. Pošteđena su samo općinska središta u kojima je okupator imao svoje garnizone, te nekoliko naselja uz glavnu cestu ili u čijoj blizini nije bilo partizanskih aktivnosti. Prije potpunog uništenja naselja i zaselaka u okolici župnih središta, fašisti su formirali sabirne centre. Koliko je konvoja i logoraša odvedeno na Rab, u Lovran, Gonars, Treviso i druge logore teško je točno ustvrditi. Kako piše Malnar, najtočnija će biti brojka od 3.650.
Do kraja rujna 1943. vratili su se uglavnom svi preživjeli logoraši osim onih koje je iz talijanskih logora njemačka vojska otjerala u Dachau. Povratnici iz logora bili su potpuno iscrpljeni i nisu odmah bili sposobni za odlazak na bojište. Najviše ih je uključeno, kasnije u 13. primorsko-goransku brigadu.
Nakon kapitulacije Italije, čabarski je kraj bio oslobođen, ali je u njemu u nekoliko navrata njemačka fašistička vojska ostavila vidne tragove. Obranu Gorskog kotara tada je preuzela 43. istarska divizija formirana u Čabru 29. kolovoza 1944. godine. Na mjestu osnutka proslavljene partizanske jedinice, 1964. godine izgrađeno je zdanje – Dom 43. istarske divizije koji danas nije u funkciji. Inače, istarski antifašisti su na čabarskom području djelovali već u ljeto 1942., 25. kolovoza formirana je iznad mjesta Sokoli 1. istarska četa. Nakon toga prešla je u Istru. U završnim operacijama 4. armije, 43. divizija je bila u pozadini neprijatelja, u Gorskom kotaru. Kasnije je prebačena u Istru.
B. Mirosavljev
