Bilo je pitanje vremena kada će se to dogoditi, a dogodilo se ovog tjedna. Kao u onoj priči o golom caru, čekalo se samo tko će prvi naglas izgovoriti te skaredne riječi koje otkrivaju neugodnu istinu. I izbor je pao na NATO-ova aparatčika Stiana Jenssena, šefa ureda glavnog tajnika NATO-a Jensa Stoltenberga.

Jenssen je prvi kukuriknuo da je car gol, odnosno da bi se Ukrajina mogla priključiti NATO savezu ako pristane ustupiti Rusiji okupirane dijelove svog teritorija.

– Mislim da bi za Ukrajinu moglo biti rješenje da se odrekne teritorija, a zauzvrat dobije članstvo u NATO-u – kazao je Jenssen u utorak, 15. kolovoza, za vrijeme debate u norveškom gradu Arendalu.

Šef Stoltenbergova ureda pojasnio je da se o poslijeratnom statusu Ukrajine „već pregovara” i da je pitanje teritorijalnih ustupaka Rusiji „već pokrenuto”. 

– Ne kažem da bi se to trebalo dogoditi. Ali to bi moglo biti moguće rješenje – zaključio je visoki dužnosnik NATO-a, izazvavši bijes u Ukrajini i konsternaciju u zapadnoj javnosti.

Ta konsternacija je razumljiva: ako te mainstream mediji od početka rata, punih 18 mjeseci, uvjeravaju da je ruska vojska pred kolapsom, Putin na samrti, a Rusija pred raspadom – odnosno da je moguće pobijediti nuklearnu silu na njenom kućnom pragu – onda nije lako prihvatiti da se radilo o iluziji, a da je stvarnost na terenu ipak drugačija.

I zato je nesretni Stian Jenssen izabran da prvi javno kaže narodu da je car gol, kako bi bijes javnosti bio usmjeren na njega, a ne na njegove šefove koji su suodgovorni za ukrajinsku tragediju.

‘PROBNI BALON‘

Jenssenove izjave objavio je norveški list Verdens Gang, a prenijela ih je ruska agencija TASS, nakon čega su obišle svijet. Brojni su analitičari odmah ustvrdili da se radi o „probnom balonu” kojim NATO i Zapad šalju poruku Kijevu, a ujedno počinju pripremati građane svojih zemalja na neugodnu istinu o ukrajinskom ratu.

Pronicljiviji eksperti također su odmah prognozirali da će visoki američki i NATO službenici ubrzo energično demantirati Jenssenove riječi i ustvrditi da se radi o „grešci”, „omašci” ili „gafu” (jer u tome i jest suština „probnih balona”, zato se i zovu „probni”), što se doista i dogodilo.

Očekivano, prvi se posuo pepelom sâm Jenssen, koji se već sutradan u istom norveškom listu ispričao zbog jučerašnjih komentara:

– Moja izjava bila je dio veće rasprave o mogućim budućim scenarijima u Ukrajini i nisam to trebao tako reći. Bila je to pogreška – rekao je „pokajnički” NATO-ov službenik.

Dan kasnije, u četvrtak, oglasio se i njegov neposredni šef, glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg, koji je poručio da „samo Ukrajina može odlučiti o uvjetima za mirovne pregovore” s Rusijom.

– Njegova (Jenssenova) poruka ista je kao moja poruka, koja je i glavna poruka NATO-a, a to je da se politika NATO-a nije promijenila: mi podržavamo Ukrajinu – rekao je Stoltenberg.

U operaciju „saniranja štete” uključila se i Bijela kuća, pa je glasnogovornik Vijeća za nacionalnu sigurnost John Kirby zanijekao da se ikada raspravljalo o opciji da Kijev članstvo u NATO-u plati teritorijalnim ustupcima Moskvi.

– To je pogrešno. To nije točno – rekao je Kirby na medijskoj konferenciji za strane novinare.

KOSTI UKRAJINSKIH MUŽIKA

U normalna vremena ova NATO-ova strategija s „probnim balonima” i hitnim demantijima bila bi toliko očita da bi svakome bilo jasno o čemu se tu radi. Ali u propagandnim vremenima prosječan čovjek je toliko izložen jednostranim narativima da više ni sâm ne zna u kojem je času uplovio u alternativnu stvarnost, niti više može razumjeti tko ga informira, a tko manipulira.

Stoga valja ocrtati razloge koji su Stiana Jenssena nagnali da kaže to što je rekao, a njegove šefove da to demantiraju.

Odavno nije tajna da se u Ukrajini vodi rat između Amerike (Zapada) i Rusije, preko kostiju ukrajinskih mužika. Nije tajna ni da je Zapad u taj rat uložio ne samo brdo oružja i milijarde dolara, nego i sav svoj vojno-politički ugled i snagu. Otuda nije nimalo svejedno kakvim će se ishodom rat okončati.

U vojnom smislu, ako ukrajinska vojska ni uz oružanu, obavještajnu, logističku i drugu pomoć NATO-a ne uspije istisnuti ruskog okupatora – a terenski izvještaji ne ostavljaju puno nade u taj rasplet – NATO će u očima svijeta ispasti „tigar od papira”, koji može efikasno razoriti i uništiti vojske i društva Trećeg svijeta (Afganistan, Irak, Libija, Sirija), ali je nemoćan ako je s druge strane Rusija.

A takva bi se percepcija odmah odrazila i na političku moć Zapada: sadašnji unipolarni svijet američke hegemonije zaljuljao bi se u temeljima, a ojačale bi akcije multipolarnog svijeta kojeg već 25 godina promoviraju Rusija i Kina, a u njemu svoju nadu za uzlet i prosperitet vide i mnoge države izvan Zapada – kako u Africi i Latinskoj Americi, tako i u najvećem dijelu Azije.

A to se, jasno, ne smije dopustiti.

USPON DESNICE

U takvim okolnostima treba vrlo pažljivo i nijansirano prići problemu okončanja ukrajinskog rata, pogotovo što je taj rat izazvao i niz drugih štetnih nuspojava po zapadne interese. 

Prije svega, kao što se ruska vojska pokazala otpornija na zapadno oružje nego što je to NATO očekivao, tako se i ruska ekonomija pokazala otpornija na zapadne sankcije nego što su to tvorci sankcija mislili. Štoviše, povratni efekt sankcija zahvatio je i europske zemlje, u vidu podivljale inflacije i pada životnog standarda. Nakon Njemačke, ovog tjedna u recesiju je ušla i druga visoko razvijena zemlja Zapadne Europe – Nizozemska.

A ekonomski pad neumitno vodi u politički radikalizam: gotovo svi lokalni i državni izbori u posljednjih 18 mjeseci završili su pobjedom desnice – nerijetko i krajnje desnice – čak i u skandinavskim državama koje su donedavno slovile kao bastion liberalizma i tolerancije. 

A u Njemačkoj je AfD toliko ojačao – postavši druga stranka po snazi – da u Berlinu najozbiljnije razmišljaju o zakonskoj zabrani te partije (što bi tek izazvalo nevolje).

Paralelno s time, podrška građana slanju vojne i materijalne pomoći Kijevu anketno opada ne samo u Europi, nego i u SAD-u, gdje je nedavno prvi put od početka rata pala ispod 50 posto, što je u predizbornoj godini upalilo alarme u Demokratskoj stranci i aktiviralo strahove od jačanja desnog krila Republikanske stranke – predvođenog bivšim, a možda i budućim predsjednikom SAD-a Donaldom Trumpom – koje prijeti da će ukinuti ili barem bitno smanjiti američku pomoć Ukrajini.

MOŽE LI NERIJEŠENO?

Sve su to varijable koje utječu na zapadne stratege. Oni bi intimno možda i željeli održati obećanje da će pomagati Ukrajini „koliko god bilo potrebno” – pogotovo što je očito da se time ostvaruje i glavni cilj slabljenja ruske vojske – ali sveukupna geopolitička tablica pluseva i minusa ukrajinskog rata im sugerira da valja promisliti i o alternativnim rješenjima.

A kakvo god to rješenje bilo, ono mora zadovoljiti uvjet da se može prikazati ako već ne kao pobjedu, onda barem kao neku vrstu neriješenog ishoda, u kojem će Ukrajina možda izgubiti dio teritorija, ali će zauzvrat dobiti grandioznu nagradu koja će usput poniziti Putina – ulazak u NATO.

U tu svrhu u zapadnim se medijima već pomalo plasiraju utješni narativi o tome da na okupiranim dijelovima Ukrajine ionako žive Rusi ili rusofoni Ukrajinci skloni Moskvi, dakle „nelojalni građani”, pa je i za Kijev bolje da se riješi tog „balasta”. A s druge strane će ulaskom u NATO dobiti „vječnu sigurnost” od ruskog agresora po sili Članka 5 Povelje NATO saveza.

I zato nad Kijevom lete „probni baloni” zapadne psihologije, s ciljem da senzibiliziraju javnost na neugodne istine koje se možda neće moći još dugo skrivati.

(slobodnadalmacija.hr/Damir Pilić)