Oslobađanjem Suhora prije 80 godina zadat je snažan udarac Beloj gardi u Beloj krajini. Zajednička borbena djelovanja hrvatskih i slovenskih partizana doprinijela su učvršćivanju međusobnog povjerenja u borbi protiv okupatora i kvislinga
Druge ratne godine, u ljeto 1942., nakon završene roške ofenzive, Bela garda uz pomoć talijanskog okupatora uspostavila je niz uporišta u Dolenjskom i Notranskom. Radi osiguranja komunikacije između Bele krajine i Novog Mesta, belogardejska Legija smrti okružila je u studenom 1942. godine planinu Gorjanci sa 16 uporišta, među kojima je bilo najjače u Suhoru (selu u Sloveniji, 5 km sz. od Metlike).
Tu su bili Štab 3. belogardijskog bataljuna sa 3. četom i vod iz 23. puka talijanske diviziije Isonzo (ukupno 139 belogardista i 35 Talijana), utvrđeni u školi i u župnom dvoru. Radi uništenja nerijateljevog uporišta u Suhoru, formiran je 24. studenog zajednički hrvatsko-slovenski Operativni štab, koji je odlučio da u toj akciji angažira snage 13. hrvatske brigade „Josip Kraš“ (kasnije preimenovane „Rade Končar“), slovenske udarne brigade „Ivan Cankar“ i Istočnodolenjski (Vashodnodolenjski) NO odred. Napad na Suhor, koji je počeo 26. studenoga u 19 sati, izveli su 3. bataljun i 2. četa 2. bataljuna 13. brigade, dok su ostale jedinice te brigade zatvarale pravac prema Metliki i Radatovićima. Brigada „Ivan Cankar“, osiguravala je pravac od Novog Mesta, Semiča i Črnomelja, a Istočnodolenjski NOP odred izvršio je demonstrativni napad na Metliku. Ogorčene borbe trajale su cijelu noć 26./27. studenoga. Poslije nekoliko juriša bombaške grupe su, noću, uz pomoć minera, zapalile i uništile uporište u školi, a u zoru 27. studenoga i župni dvor.
Komandant Štaba odreda bio je VEĆESLAV HOLJEVAC (komandant 2. operativne zone Hrvatske), politički komesar dr. JOŽE BRILEJ BOLKO (pomoćnik političkog komesara Glavnog štaba Slovenije), zamjenika komandanta JAKA AVŠIČ (zamjenik komandanta GŠ Slovenije), zamjenik komesara MARKO BELINIĆ (politički komesar 2. oprativne zone) i operativni oficir VOJO IVETIĆ IZ 13. hrvatske brigade.
Neprijateljska posada u Suhoru, na glavnoj cesti Metlika-Novo Mesto, u podnožju Gorjanca, bila je, prema zajedničkoj procjeni četničkog rukovodstva DRAŽE MIHAILOVIĆA i bjelogardijskog rukovodstva, jedna od najznačajnijih na sektoru Gorjanci-Bela Krajina. Tom jakom posadom su nastojali da s dominantnih položaja onemoguće povezivanje slovenskih i hrvatskih partizanskih jedinica.
U dvodnevnim borbama u Suhoru i oko Suhora, neprijatej je pretrpio velike gubitke. Samo u Suihoru Bela garda i Talijani imali su 57 mrtvih,11 ranjenih i 81 zarobljenog vojnika. Zaplijenjeno je i 119 pušaka, 6 puškomitraljeza 7 tisuća puščanog streljiva i 50 bombi. Nakon oslobođenja Suhora, ubrzo je okupator napustio i Radatoviće. Zapadni dio Žumberka, bio je oslobođen. RADE BULAT, ratni komandant 13. proleterske brigade, prisjeća se u svojim zapisima, kako je oslobođenjem Suhora i Radatovića zadan najteži udarac 3. bataljunu Bele garde zvanom Legija smrti. Bataljunom je zapovijedao kapetan bivše Jugoslavenske vojske i oficir Draže Mihailovića DOBRIVOJE VASILJEVIĆ. (U Suhoru su zarobljeni Dobrivoje Vasiljević i dvojica belogardijskih aktivista, sudac MIHA JERMAN i fratar KLEMEN NORBERT). Oslobođenjem Suhora uspostavljeno je i borbeno povjerenje i operativna suradnja između 13. proleterske brigade i Cankarjeve brigade, koje će se ponovno potvrditi u napadu na Krašić 14. prosinca 1944. godine u borbi sa ustašama.
Trećeg dana od oslobađanja talijanski okupator se povukao iz Radatovića. Teritorij Bele Krajine i zapadnog dijela Žumberka najvećim dijelom postali su slobodni. Talijanski se okupator povukao u svoje uporište u Metliku i tamo utvrdio. Bela garda čiji je štab u Suhoru zarobljen, ostala je obezglavljena bez svojeg rukovodstva. Uspješna borba hrvatskih i slovenskih partizana tih dana imala je širokog odjeka.
B. Mirosavljev
