Prije 77 godina – 12. travnja 1945. – probijen je Srijemski front, zadnje uporište fašističke koalicije u ovom dijelu Europe i oslobođen Vukovar s okolnim naseljima. U proboju su sudjelovali i borci iz Hrvatske i to u sastavu 6. ličke proleterske divizije „Nikola Tesla“ i 13. proleterske NOU brigade „Rade Končar“. Tim povodom, pred Spomen-kosturnicom na Trgu žrtava fašizma u Vukovaru upriličena komemorativna svečanost
Operacije za oslobođenje Vukovara i proboj Srijemskog fronta započele su još u prosincu 1944. godine desantom na Dunavu, uz sudjelovanje jedinica 5. vojvođanske brigade, 36. divizije NOV i 8. pješadijskog bataljuna Crvene armije. Zadatak je bio stvoriti mostobran i omogućiti spajanje s jedinicama koje su borbeno djelovale na crti Berak-Oriolik. Vođene su teške borbe na mostobranu, na potezu Vukovar-Borovo naselje u širini od tri kilometra. Budući da se do 9. prosinca iz pravca Sotina nisu uspjele spojiti s mostobranom, a zbog jače koncentracije neprijateljskih formacija, 5. vojvođanska brigada i jedinice Crvene armije morale su se tijekom noći povući na lijevu obalu Dunava. Na mostobranu su ostali mnogi poginuli i ranjeni na obje strane, njih oko 1400, što govori o silini i značaju operacije – istaknuo je, među inim LAZO ĐOKIĆ, predsjednik ZUABA Vukovarsko-srijemske županije i član Predsjedništva SABA RH na komemorativnoj svečanosti u povodu 77. obljetnice oslobođenja Vukovara i proboj Srijemskog fronta.
Pred Spomen-kosturnicom (djelom vukovarskih arhitekata Slavka Marušića i Miodraga Jandrića na Trgu žrtava fašizma položeni su vijenci brojnih izaslanstava te odana počast za 388 žrtava fašističkog terora, čiji su posmrtni ostaci preseljeni iz Dudika, 155 boraca 5. vojvođanske udarne brigade i 62 pripadnika Crvene armije, poginulih 8. i 9. prosinca 1944. u desantu preko Dunava i u borbama za oslobođenje Vukovara.
Na Srijemskom frontu nalazio se kompletan njemački 34. armijski korpus sa šest divizija, oko 90 tisuća vojnika, a pod njim su bile 3. i 14. ustaško-domobranska divizija na sektoru Vinkovci-Županja-Slavonski Brod. U proboju Srijemskog fronta, u sastavu 1. Armije od preko sto tisuća boraca, iz Hrvatske je bila ¼ snaga ili oko dvadesetak tisuća boraca i to u sastavu 6. ličke proleterske divizije „Nikola Tesla“ i 13. proleterske NOU brigade „Rade Končar“ i drugim formacijama partizanskih jedinica koje su od ranije popunjavane borcima iz Hrvatske i kao popuna u nastupanju od Tovarnika do Zagreba.
Srijemski je front formiran poslije oslobođenja Beograda u nizu teških borbi vođenih u istočnom Srijemu između jedinica 1. proletrskog korpusa NOVJ, odnosno 1. Armije JA i 34. njemačkog korpusa. Stabiliziran je u drugoj polovici siječnja 1945. godine. Jedinice 1. Armije JA otpočele su proboj Srijemskog fronta 12. travnja uz istovremeno forsiranje Save kod Brčkog i Županje, Dunavom kod Opatovca i Dalja i Drave uzvodno od Osijeka. Divizije 1. Armije su za kratko vrijeme zauzele glavni obrambeni pojas i brzim prodorom slomile otpore neprijatelja po dubini obrane i do kraja dana oslobodile Vukovar, Borovo, Negoslavce i Županju. Prvog dana je na taj način probijen neprijateljski obrambeni pojas u dubini od 30 kilometara. Sljedećeg dana jedinice 1. Armije nastavile su napredovanje. Nakon teških uličnih borbi do 18 sati oslobodile su Vinkovce, te nastupajući od Vukovara, približile se Osijeku. Oslobođenjem Vinkovaca i Županje, 1. Armija je probila Srijemski front na cijeloj dubini i otvorila put za prodor prema Zagrebu.
Na mjestu proboja Srijemskog fronta, na 106. kilometru autoceste od Beograda prema Zagrebu, uz lijevu obalu rijeke Bosut pokraj sela Adaševci podignuto je veličanstveno Spomen-obilježje „Sremski front“ čiji sadržaj trajno podsjeća sve naraštaje na jednu od najvećih i najtežih odlučujućih bitaka u NOR-u u kojoj je od 28. listopada 1944. do 13. travnja 1945 godine poginulo 14.947 partizanskih boraca i saveznika. Na svom putu od Srijema do Zagreba, 1. Armija je imala velike gubitke: 34.407 boraca i starješina, od toga je poginulo 7.433, ranjeno 24.554. Nestlih ili pobjeglih boraca u 1. Armiiji bilo je 3.420 – znači oko jedne partizanske divizije! (Ovi podaci su zvanično objavljeni 1986. godine na znanstvenom skupu kojeg je organizirao SSNO i GŠ JNA).
Mnogi kvazipovjesničari sami sebe unapređuju u stručnjake za vojnu strategiju i ulaze u misterij „Srijemski front“ s besmislenim ocjenama te vojne operacije, s ciljem da pokažu kako je Tito namjerno slao srpsku omladinu slabo naoružanu da u što većem broju izgine. Također, neupućene ljude uvjeravaju da su na Srijemskom frontu bili samo srpski mladići. Konačno, ti novopečeni „stratezi“ zaključuju da se sve to moglo mnogo bolje riješiti tako što bi samo saveznici ratovali i poslije sve to predali jugoslavenskoj kraljevskoj vladi u Londonu. Srijemski front nije bio opcija koja se mogla birati. To je bila nametnuta činjenica privremenoj vladi avnojevske Jugoslavije. U tom smislu je i proboj Srijemskog fronta bila nametnuta nužnost, koja jednostavno nije imala alternativu. Na najteže juriše prilikom proboja slane su najiskusnije borbene jedinice – 6. lička i druge. Iz svega ovoga može se vidjeti da je tvrdnja, kako je kod proboja Srijemskog fronta ginula samo srpska mladež, samo prljava laž. Također je neistina da su iz Beograda i Šumadije uglavnom nasilno unovačeni mladići bili osnova za proboj Srijemskog fronta. Apsurdna je ideja da je proboj Srijemskog fronta, zajedno sa završetkom ratnih operacija trebalo prepustiti saveznicima. Jedini saveznici koji su postojali, bili su Crvena armija i bugarska vojska. Zapadni saveznici su bili upravo u to vrijeme angažirani u borbama u Normandiji i zatim u proboju u Njemačku.
Bojan Miroslavljev
