Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Sjećanje na istarsku heroinu Mariju Marečić

Marija Marečić

Marija Marečić rođena je 1927. godine u Marečićima pokraj Pazina, od majke Natalije i oca Viktora.

Potječe iz zemljoradničke obitelji koja je bila vrlo aktivna u društveno političkim događanjima na širem području Pazin. Otac Viktor, kao član Komunističke partije bio je vrlo aktivan a zajedno sa braćom 1942. godine bio je osuđen na specijalnom sudu u Rimu na 15 godina robije.

Prilikom pada Italije, Marija je bila angažirana u antifašističkom pokretu, a sa 16 godina radila je kao medicinska sestra u Pazinu. Kada su došli Nijemci i zauzeli Istru, Marija je sa ostalim članovima SKOJ-a nastavila održavati vezu sa partizanima.

Prilikom sakupljanja hrane za partizane, uhapšena je i sprovedena u Pazinski zatvor, a kasnije u Tršćanski “Coroneo”, gdje je susrela više svojih rođaka. Nakon dva mjeseca deportirana je u Auschwitz u koji dolazi 30.6.1944. godine u noćnim satima, gdje dobiva tetovirani broj 81660 na ruci. U logoru se razboljela radeći u neljudskim okolnostima, a bilo joj je strah zatražiti pomoć jer se uvjerila da u tom logoru pomoći nema. Znala je što se događa onima koji nisu sposobni za rad, a i često je gledala kako odvode na spaljivanje polumrtve logorašice. U logoru je bila sa rođakinjom Milkom Pikot, a obije su za sudbinu svojih obitelji saznale tek kada su se vratile kući.

Marija, kraj rata dočekuje na “maršu smrti”, a sjeća se ogromne vatre u daljini i tutnjave topova koji su rušili silu njenih mučitelja.

Po povratku kući, osjećala je trajne posljedice teških logoraških dana.

Nastanila se u Rovinju gdje je radila i živjela te dočekala duboku starost.

U svjedočanstvu koje je dala za “Istarske sudbine” istaknula je da je još dugi niz godina osjećala posljedice teškog zatočeništva… kao to, da nije mogla nikada podnijeti zvukove vatrometa jer su ju podsjećali na zvukove bombardiranja.

Kako je radila u Turizmu, često je doživljavala neugodnosti radi tetoviranog broja na podlaktici, kao „trajni suvenir Auschwitza“. Ljeti je morala skrivati tu tetovažu kako ne bi došlo do neugodnosti s Njemačkim gostima.

Poštovana drugarice, krasile su je mnoge lijepe vrline gdje se najviše isticala humanost i nesebičnost. Rado je pomagala potrebite ne mareći koliko će sebe u sve to ugraditi.

To je jednostavno bila njena veličina i svijetla vrlina, čiji sjaj se neće nikada ugasiti.

Ostavila nam je u naslijeđe veliku zadaću  u očuvanju Antifašističke vrijednosti naše prelijepe Istre za koju  se tako zdušno borila.

Lovro Sangaletti

Facebook
E-mail