Piše: Z. Pusić
Danas, 16. lipnja, godišnjica je smrti Juraja Hrženjaka, našeg Đuke.
Za par dana obilježit ćemo 80 godina od antifašističkog ustanka u Hrvatskoj, događaja koji je presudno utjecao i na životni put Đuke Hrženjaka. Jer kad bi se taj dug životni put trebao sažeti u jednoj rečenici, ona bi mogla glasiti: Bio je partizan od ’41. do ’45., a antifašist od tridesetih godina 20. stoljeća do dvadesete godine 21. stoljeća.
Kao mladić suprotstavio se zlu fašizma s puškom u ruci, u času kad je taj fašizam izgledao nepobjediv, a izgledi u borbi protiv njega gotovo nikakvi. U dubokoj starosti, kao mudar čovjek s izuzetnim životnim iskustvom, upozoravao je na neke tendencije u modernom hrvatskom društvu koje je već vidio u mladosti; kako lako političari uvjere mnoge građane da su apstraktna prava nacije važnija od konkretnih ljudskih prava građana, kako je lako mitove nametnuti na mjesto istine, a nacionalističku netrpeljivost tamo gdje bi trebalo pokazat toleranciju i razumjevanje. Svoju zabrinutost Đuka iznosi u knjizi Stoljeće života, koju je objavio u svojoj 99. godini, u poglavlju znakovita naslova Hrvatska se vraća u prošlost. Ali sa svojim nemirnim duhom i organizacionim sposobnostima Đuka nije samo pisao i upozoravao na razloge svoje zabrinutosti, on se angažirao oko pokretanja Antifašističke lige. Sa sviješću i dugim životnim iskustvom da osim ideja koje su njega privukle u mladosti i oblikovale njegov život, u društvu postoje predrasude, strahovi, sebičnosti i netrpeljivosti koje utječu na to kakvo će društvo biti.
U tom smislu sjećanje na Đuku Hrženjaka nije samo sjećanje na prijatelja, na čovjeka kojeg smo poštovali. To je i podsjećanje da zalaganje za pravednije i humanije društvo daje smisao ljudskom životu.
