Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Sjećanje na 1943.. Punih je osam desetljeća od trenutaka koji su sudbinski odredili današnji primorsko-goranski prostor

(Foto: V. Karuza)

Velik doprinos konačnom oslobađanju riječkog područja dala je 13. Primorsko-goranska udarna divizija, ističu Dinko Tamarut i Vojko Obersnel

Za stanovništvo Kvarnera, Istre, otoka, cijelog Primorja, Gorskog kotara i Like, one koji su na ovim područjima živjeli prije 80 godina, svakodnevni život sličio je sudbini koja kao da je proizašla iz Danteovih opisa pakla, mučnom, bolnom, bremenitom, sveprožimajućem i neizbježnom prokletstvu, onom kojim je ljudsko zlo fašizma osudilo sve nesretnike pred svojim putem. Trajan, neizbrisiv i konstitutivan trag utkan je u sve generacije koje su, barem posredno, spoznale patnju svojih predaka pod još uvijek teško shvatljivim fašističkim terorom, zaklevši se da ništa slično više nikada neće dozvoliti, niti zaboraviti to što je kotač povijesti na ovaj kraj sručio.

Godina preokreta

Prisjetivši se u spomen 26 partizana koje je 19. veljače 1944. godine na Matić poljani nedaleko Mrkoplja u bijegu od sigurne smrti pod neprijateljskom rukom vječno zaustavila ona jednako kobna, snježno bijela, Savez antifašističkih boraca i antifašista Primorsko-goranske županije započeo je svoj godišnji edukativni i komemorativni program, ove godine s posebnim naglaskom na obilježavanju 80. obljetnice važnih događanja koji su tijek Drugog svjetskog rata nepovratno izokrenuli. Dok će se u travnju obilježiti okrugla obljetnica od osnivanja 13. Primorsko-goranske udarne divizije, u rujnu će se navršiti 80 godina od zatvaranja fašističkih logora, Kampora na Rabu i talijanskog Gonarsa, u kojima su zatvarane tisuće ljudi sa spomenutih područja. Također, SABA PGŽ-a u rujnu će se prisjetiti Rujanskih odluka i Proglasa ZAVNOH-a iz 1943. godine, kojima je odlučeno da će se hrvatski krajevi koje je marionetska NDH prepustila Italiji vratiti u sastav matice zemlje Hrvatske.

Prema riječima predsjednika Saveza antifašističkih boraca i antifašista PGŽ-a Dinka Tamaruta i čelnika Saveza pridružene Udruge antifašističkih boraca i antifašista grada Rijeke Vojka Obersnela, ta 1943. godina doživljava se godinom ratnog preokreta, budući da antifašističke jedinice u cijelom svijetu počinju nizati pobjede, Italija potpisuje kapitulaciju, a Hitlerova Njemačka gubi pojedine teritorijalne pozicije. U tom se kontekstu smješta povijest oko nastajanja 13. Primorsko-goranske udarne divizije, vojne formacije koja je uspješno djelovala i sudjelovala u konačnom oslobađanju područja današnje zapadne Hrvatske.

– Priča o 13. diviziji mora početi još ranije, od legendarnog Tuhobića, kada je u kolovozu 1941. godine formiran prvi ovdašnji partizanski odred. Njega su činili Trsaćani, Riječani, Sušačani, Hreljani, Grobničani, Kraljevičani koji su počeli oružani otpor protiv talijanskih okupatora, dok su se borci iz borci iz Novljanskog kraja, Bribira, Grižana, Novog Vinodolskog okupljali ispod Viševice, uz okupljanja boraca i na području Drežnice. Kako se rat dalje razvijao, kako se razvijao narodno-oslobodilački pokret, tako je stasala potreba za većim formacijama. Najprije su formirane brigade, a 1943. godine od više brigada nastala je jaka divizija koju su činili Primorci, Gorani i otočani, navode Tamarut i Obersnel, dodajući da je zbog svojih zasluga divizija kasnije dobila naziv »udarna«.

Zajedništvo snaga

Nastala od malih odreda formiranih početkom okupacije, Primorsko-goranska divizija na kraju rata stigla je do brojke od oko 6 tisuća, priključivši i neke od istarskih boraca te je kao sastavnica Četvrte Jugoslavenske Armije dala neizmjeran doprinos pobjedi nad fašizmom, nacizmom i ustaštvom.

– Ono što je resilo tu diviziju je zajedništvo, u njoj su bili Hrvati, Srbi, Slovenci koji su živjeli u ovom kraju. Kad govorimo u nacionalnom aspektu, ondje se nije gledala nacionalna pripadnost, nego to da se područje oslobodi, govori Tamarut, spominjući da je njezin prvi komandant bio Veljko Kovačević, istaknuti borac u Španjolskom građanskom ratu i član Komunističke partije koja je organizirala i pozivala na oružani otpor.

– Zanimljivo je istaknuti da je po njegovoj knjizi »Kapelski kresovi« snimljena domaća TV serija, oni govore o početku partizanskog pokreta i formiranju divizije koja u tom vremenu provodi akcije na području Gorskog kotara i Like. Bilo bi prikladno da HRT u povodu 80. obljetnice formiranja divizije reprizira seriju »Kapelski kresovi«, nadam se da ovim putem možemo pokrenuti inicijativu za njeno prikazivanje, kaže Obersnel.

Tih ranijih godina rat je posebno nemilosrdan, događaju se neopisive strahote. Osim stradavanja boraca na ratištu, fašizam je u nastojanju da oduzme hrvatsko i slovensko Primorje u ove krajeve donio odmazdu nad stanovništvom, pokolj, logore, kompletna iseljavanja ljudi. Za kolektivnu memoriju i identitet posebno je bolan okupatorski zločin u Podhumu kad je 12. srpnja 1942. godine zapaljeno selo, a smrtno stradala 91 žrtva. Ostavljeni bez izbora nego da se odupru vlastitom istrebljenju, narod se u šumama okuplja i organizira pod vodstvom Komunističke partije, a padom Mussolinijevog režima 8. rujna 1943. dobiva dodatnu hrabrost i vjerovanje u pobjedu.

Žestoke borbe

– Trinaesta divizija počela je zauzimati prostor koji su Talijani napuštali, a kako su oni odlazili, to je bio veliki impuls za priljev novih boraca. Tada se počelo s formiranjem narodnih odbora vlasti koje su vodile brigu o stanovništvu, govori Tamarut, ističući da su tadašnji odbori predstavljali početke buduće države.

Nakon bitaka protiv Nijemaca koji su s ostacima talijanskih fašista prodrli sa sjevera – izvršivši nezapamćeni zločin u Lipi 30. travnja 1944. gdje je ubijeno 269 ljudi, a cijelo selo do temelja spaljeno – 13. divizija aktivno djeluje u završnim operacijama i borbama u proljeće 1945. godine. Ratu se polako nazire kraj, sovjetska Crvena armija probija se do Berlina, a Primorci, Gorani, otočani zajedno s dalmatinskim jedinicama dobivaju zadatak da oslobode Rijeku, Primorje i sve ono što su Talijani anektirali Rimskim ugovorima.

– Koliko su to bile žestoke borbe, govori činjenica da je Sušak oslobođen 21. travnja, a Rijeka tek 3. svibnja. Prije toga oslobođeni su Rab, Krk, Gorski kotar, Lošinj, Grobinština, partizani se 25. travnja iskrcavaju u Mošćeničkoj Dragi pa oslobađaju Lovran i Opatiju. Završne borbe na našem području vode se u Klani i Rupi, da bi 8. svibnja Nijemci kapitulirali, navodi Tamarut. Podsjetivši na važnost vojne pobjede nad fašizmom kao pitanja od egzistencijalne važnosti, Obersnel navodi da je doprinos Narodnooslobodilačkog pokreta nemjerljiv i u političkom smislu jer upitno je što bi u suprotnom bilo s našim krajevima i kome bi naposljetku pripali.

– Ne smijemo zaboraviti da je Rijeka još 1920. godine prepuštena Italiji, a nakon rata su se još dugo vodili pregovori jugoslavenskih vlasti i Saveznika o definiranju granice između Italije i Jugoslavije. Činjenica je da bi naša pregovaračka pozicija bila puno slabija i da bi se Pariški mirovni sporazumi teško ostvarili da nije bilo mudrog poteza Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske na čelu s Titom da inzistira na što bržem prodoru i oslobađanju Istre, Rijeke, pa čak i Trsta, zaključuje bivši gradonačelnik Rijeke.

Logorski teror

Vraćajući se na događaje od prije 80 godina, ne može se zaobići taktika koju su fašisti upotrebljavali da bi suzbili narodni otpor na okupiranom području. Jaki razvoj narodnooslobodilačke vojske rezultira pokušajem uništenja potpore u stanovništvu koje je opskrbljivalo, pomagalo i podržavalo članove svoje obitelji i sumještane, partizane koji su se nalazili u šumi. Talijani smatraju da će terorom nad civilima, spaljivanjem imovine, ubojstvom ljudi i stoke, odvođenjem u logore lakše slomiti funkcioniranje partizanskih formacija i uništiti njihovu, modernim rječnikom rečeno, logistiku. Logori poput onih u Lovranu, Bakru i Kraljevici funkcionirali su kao stacionari, odnosno prihvatni logori u koje su ljudi sakupljani prije nego bi završili u zloglasnom Kamporu na Rabu. Tamošnji logor napravljen je u polju koje je redovito poplavljalo, ljudi su bili smještani u ništa više nego šatore, trpeći grozne uvjete, umirući od gladi, bolesti, neimaštine, a najveći broj među 15.000 logoraša činili su Slovenci, Gorani i Primorci. Budući da su logori Kampor i Gonars bili pupčano povezani, dio ljudi s Raba, priča Tamarut, kasnije je završavao u tom mjestu pedeset kilometara sjeverozapadno od Trsta, a neki i u njemačkim logorima ili čak Auschwitzu.

– Nepoznati su razlozi zašto su Talijani iz Kampora slali ljude u Gonars. Možda je to bilo zbog nedostatka kapaciteta na Rabu, a možda su imali trunku ljudskosti pa su mislili da će se neki od zarobljenika od smrti spasiti u Gonarsu jer su tamo bili nešto bolji uvjeti. Tamo se nalazilo oko 6.000 ljudi, u Gonars su najprije poslani ljudi iz Gorskog kotara, Čabra, Mrzle Vodice, Crnog Luga, ali i okolice Rijeke, pripovijeda Tamarut, dok Obersnel dodaje da je cilj fašista bio očistiti područje od lokalnog stanovništva, a sve one koje nisu pobili protjerati u logore.

Gonars je oslobođen netom nakon talijanske kapitulacije, a u tamošnjoj se kosturnici nalazi više od 450 tijela osoba koje su stradale u logoru. Godišnja komemoracija u spomen na njegove žrtve, na kojoj redovito sudjeluju predstavnici primorsko-goranskog Saveza antifašističkih boraca i antifašista, održava se na Sve svete, a na inicijativu Grada Rijeke u 90-ima je u sklopu spomenika podignuta spomen-ploča.

Protiv zaborava

Važnost prisjećanja na dane antifašističke borbe ne ogleda se samo u pijetetu prema žrtvama, borcima i nevinim stradalnicima, već i u nužnosti prepoznavanja kako antifašizam tvori temelje društva u kojem želimo živjeti. Prema riječima Vojka Obersnela, danas iza antifašizma stoje sloboda, ravnopravnost, demokracija, borba protiv ugnjetavanja, vrijednosti koje su proizašle iz otpora naroda napadnutog od kolonijalne sile i domaćih izdajnika.

– O antifašizmu kao narodnoj vrijednosti govore i podaci. Premda je Komunistička partija Hrvatske, odnosno Jugoslavije, bila inicijator oružanog otpora i borbe protiv okupatora, broj članova partije bio je mnogo manji u odnosu na broj ljudi koji su prihvatili taj poziv. Izuzetno je velik broj sudionika, bilo u borbama, bilo onih koji su partizane pomagali i podržavali, koji su antifašizam doživjeli kao borbu za slobodu, borbu protiv stranaca koji ih ubijaju i vode u logore. Jedna od glavnih zadaća naše udruge je da njegujemo tradiciju proizašlu iz Narodnooslobodilačkog rata, ali i da radimo na edukaciji mladih jer je unatrag trideset godina taj dio povijesti ostavljen po strani, iako nema nikakvog razloga za to i svi bi se u Hrvatskoj trebali tim naslijeđem ponositi, kaže Obersnel, navodeći da odnos prema antifašističkim spomenicima u Hrvatskoj pokazuje odnos društva prema antifašizmu.

Osvrnuvši se na oblike fašizma koji se javljaju danas, predsjednik riječke udruge ističe da današnje ekstremno desne snage možda nemaju toliko eksplicitan stav kao u nacističkoj Njemačkoj ili Italiji, no da ih i danas karakterizira radikalni nacionalizam.

– Nažalost, još se uvijek susrećemo s takvim promišljanjima u cijelom svijetu, on se prije svega očituje o odnosu prema manjinama, ne samo nacionalnima, već i vjerskim zajednicama, LGBT zajednici ili pripadnicima drugih rasa. Danas je dominantan ksenofoban stav prema izbjeglicama, većina desnih stranaka u Europi svoju agendu bazira na mržnji i neprihvaćanju izbjeglica i to je problem za koji će Europa morati naći neki konstruktivniji način rješavanja. Jednako je neprihvatljiv i progon i prokazivanje ljudi koji su usvojili djecu iz Afrike, čemu svjedočimo ovih dana, upozorava Obersnel.

Škola mira

Upravo s ciljem da se od zaborava spasi povijest u kojoj su stanovnici riječkog, primorskog i goranskog kraja oslobodili sami sebe i svoju rodnu grudu, Savez antifašističkih boraca i antifašista udarnički kreće s aktivnostima. Uz spomenute 80. obljetnice osnivanja 13. divizije i oslobođenja Kampora i Gonarsa, Dinko Tamarut posebno je zadovoljan bogatim komemorativnim programom kojim će se od 12. travnja do 6. svibnja obilježiti dani oslobođenja pojedinih mjesta, uz tradicionalni susret kojeg primorsko-goranske udruge obilježavaju 22. lipnja na Dan antifašističke borbe na mjestu gdje je partizanski pokret na ovim prostorima i započeo – Tuhobiću.

– Također, već nekoliko godina u osnovnim školama provodimo projekt »Škola mira – putevima mira« čiji je cilj da se na temelju antifašističke borbe i pobjede mladim naraštajima prenese tradicija suživota, zajedništva i ljubavi prema domovini na antifašističkim tradicijama. U sklopu projekta raspisujemo i literarni natječaj u osnovnim školama »Domovina se brani ljepotom«, a autore najboljih radova na temu antifašizma vodimo na izlet u Gorski kotar, u Memorijalni muzej Ivana Gorana Kovačića u Lukovdolu, Lokve i Matić poljanu, kaže čelnik Saveza čija riječka udruga ne zaostaje s edukacijskim sadržajem.

– Krenuli smo s projektom u kojem učenike završnih razreda osnovnih škola vodimo u Lipu uz stručno vodstvo i posjet muzeju. Ove godine imamo namjeru povećati broj škola koje su uključene u taj program, naravno uz uvjet da osiguramo potrebna sredstva. Mislim da s takvim programima i aktivnostima svakako treba nastaviti, uz uključivanje mlađih sugrađana u udrugu antifašista, zaključio je Obersnel.

Osamdeseta obljetnica povijesne odluke ZAVNOH-a

Ove se godine obilježava 80. obljetnica za riječko područje i Istru vrlo važnih političkih događaja, onih koji su odlučili ispraviti povijesnu nepravdu koju su nanesli talijanski okupatori i njihovi ustaški kompradori. Prvi od njih dogodio se 13. rujna 1943. godine, kada Narodnooslobodilački odbor Istre izdaje proglas znan kao Rujanske ili Pazinske odluke u kojem se Istrani pozivaju na oružani otpor.

– Tim se proglasom nepobitno utvrđuje da je Istra oduvijek bila hrvatska i da se mora vratiti u sastav matice Hrvatske nakon konačne pobjede nad fašizmom. Paralelno s time, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske, tada predstavničko i izvršno tijelo narodne vlasti formirano u lipnju, održava svoje 2. zasjedanje u Plaškom 20. rujna. Pod vodstvom prvog predsjednika ZAVNOH-a Vladimira Nazora ta je odluka prihvaćena i proširena na Rijeku, Primorje, Gorski kotar, otoke, Zadar, Dalmaciju, sve ono što je Pavelić prepustio Talijanima. Već se tada razmišljalo o Hrvatskoj kao državi, to su bili počeci formiranja republike. Tek su kasnije donesene odluke o priključenju Hrvatske u jugoslavensku državu federativnog tipa, naveo je Vojko Obersnel.

(novilist.hr/Filip Brnelić)

Facebook
E-mail