Dječji logor u Sisku bio je najveći te vrste u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu. „U pola godine koliko je postojao kroz logor je prošlo oko 6500 djece a 1152 je umrlo, uglavnom od gladi, bolesti i hladnoće“, ističe povjesničarka NATAŠA MATAUŠIĆ. Kod spomen obilježja na Dječjem groblju na Viktorovcu, koje nosi ime PARK DIJANE BUDISAVLJEVIĆ, na kojem su pokopana djeca žrtve ustaškog logora održana komemoracija i položene bijele ruže i zapaljene voštanice posvećene najmlađim nevinim stradalnicima
Kroz Dječji logor u Sisku, jedini takav u Europi, koji se nalazio na nekoliko lokacija, gdje su djeca, od novorođenčadi do mladih tinejdžera, ležala na hladnom i bez kreveta i pokrivača, uz slabe obroke, od kolovoza 1942. do siječnja 1943. godine bilo je zatočeno, kako ističe povjesničarka NATAŠA MATAUŠIĆ, oko 6500 djece a 1152 je umrlo, uglavnom od gladi, bolesti i hladnoće. Riječ je o djevojčicama i dječacima s Kozare, Banije, Korduna i iz Slavonije. Nekima su roditelji završili u Jasenovcu gdje su ubijeni, a nekima na prisilnom radu u Njemačkoj.
U spomen na stradanje srpske ratne siročadi, kod spomen obilježja koje krasi skulptura kiparice MILENE LAH na dječjem groblju, koje nosi ime PARK DIJANE BUDISAVLJEVIĆ, održana je komemoracija i položene bijele ruže i zapaljene voštanice posvećene najmlađim nevinim stradalnicima. Spomenik kojeg su Siščani podignuli još 1961. godine na mjestu zloglasnog ustaškog dječjeg logora na obali rijeke Save, kao znak sjećanja na strahote mališana – zatočenika tog logora, devastiran je i oštećen tijekom 90- ih godina. Koncem 2013., na poticaj Udruge antifašističkih boraca i antifašista „Brezovica“ i uz financijsku potporu Sisačko-moslavačke županije, spomenik je obnovljen (otkrio ga je FRANJO HABULIN, predsjednik SABA RH). Također, spomen-ploče na Dječjem groblju Viktorovac na kojem su pokopana stradala djeca, obnovljene su. Okoliš je uređen i počivalište najmlađih nevinih stradalnika primjereno se održava.
Kako je istaknuo na skupu MILORAD PUPOVAC, saborski zastupnik i predsjednik SNV-a, u periodu od 3. kolovoza 1942. do 8. siječnja 1943. godine, kroz sisački dječji logor, prvi na području tadašnje NDH, u njemu je od gladi, bolesti i nebrige umrlo oko 1200 djece, u dobi od nekoliko mjeseci do 10 godina. Sigurno bi ih bilo i više da nije bilo ljudi koji su bili veći od zla, koje je u to vrijeme vladalo ljudima, kao što je bila DIJANA BUDISAVLJEVIĆ, kao što su bile žene i muškarci okupljeni oko nje: medicinske sestre, članovi Crvenog križa, ljudi iz Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, a koji su pokušali umanjiti tu strahotu razdvajanja djece od majki i žena od muževa. Oni su zločin učinili manjim. Kazao je da je potrebno iskazati zahvalnost i mnogim Siščanima i Zagrepčanima koji su primili djecu kod sebe te im time spasili život, jer su se time i sami izložili velikom riziku, ne samo prezira i pokude, nego i opasnosti za svoje živote. Oni su učinili ono što drugi, koji su to trebali, nisu htjeli.
Po riječima IVANA FUMIĆA, dugogodišnjeg bivšeg predsjednika SABA RH (inače i sam dijete logoraš) i autora knjige „Djeca – žrtve ustaškog režima“, Dječji logor u Sisku, čiji je upravitelj bio dr ANTUN NAJŽAR, formiran je kao „prihvatilište za djecu izbjeglica“, a ustvari za djecu Srba. Logor je bio lociran u nekoliko objekata u gradu: zgradi bivšeg Jugoslavenskog sokola, tzv. Sokolani, dvorani ženskog samostana sestara sv. Vinka, magazinu solane Rediss, zgradi Gruči, osnovnoj školi u Novom Sisku i tzv. Karanteni, odnosno jednoj od šest baraka sabirnog logora. Svi objekti bili su krajnje nepripremljeni za djecu. U zgradi Sokola nije bilo ni vrata, a budući da je služila kao prostorija za sušenje soli, u dvorani Reissa je stalno vladao propuh. Djeca su ovdje, pa i ona najmlađa, stara svega nekoliko mjeseci, bez odjeće i pokrivača morala ležati na podu kojeg je pokrivao tek tanki sloj slame. Prva skupina od ukupno 906 djece u Sisak je stigla 3. kolovoza 1943. Sljedeći dan stiglo je još 650 njih, a u trećoj grupi, koja je u Sisak dopremljena 6. kolovoza bilo je 1272 djece. U staklari i u novopodignutim barakama, tzv. Karanteni, nalazio se opći sabirni logor za muškarce, žene i djecu. Ovdje je tijekom kolovoza 1942. od roditelja, koji su „odabrani“ za prisilni rad u Njemačkoj, oduzeto 3971 dijete.
Uvjeti i način života bili su jednaki kao i u ostalim ustaškim logorima, iako se ovdje radilo o veoma maloj djeci. Neadekvatan smještaj, glad, nedostatak higijenskih uvjeta, krajnje oskudna ishrana, doveli su do teških oboljenja, a naravno i brojnih smrti. Mora se imati u vidu da su u logoru bila djeca od svega par mjeseci, pa do deset godina starosti i zato nije čudno da su u takvim okolnostima masovno umirala. Preživjela djeca upućena su u zagrebačke logore, posljednja grupa 8. svibnja 1943. godine, i time je prestao postojati najveći i najokrutniji dječji logor u NDH.
Unatoč akciji spašavanja djece koju su provodili humanitarci, prije svih DIJANA BUDISAVLJEVIĆ, ANTE DUMBOVIĆ, KAMIL BERFESLER, DRAGICA HABAZIN, JANA KOH i sestara Crvenog križa i brojnih drugih znanih i neznanih koji su „djecu iz logora vodili svojoj kući i svojoj djeci“ – djeca su u logoru svakodnevno umirala. Siščani i Zagrepčani spasili su više od tisuću djece. Kako su neka djeca prilikom odvođenja u logor bila premalena da zapamte svoja imena, mnoga su nakon rata teško saznavala svoj pravi identitet, obitelji su godinama spajane, a neka djeca su nastavila živjeti u obiteljima koje su ih udomile.
B. Mirosavljev
