Kako ukrajinska kriza postaje sve akutnija, raste opasnost od ruske invazije na Ukrajinu, što uključuje značajnu mogućnost eskalacije u rat punog razmjera između Rusije i NATO-a. Srž krize je kako postići sporazum o trajnom geopolitičkom poretku u kojem je Ukrajina središnja kao ključni strateški tampon između Europe i Euroazije, ili između poluotoka i kopna. Stoga je propisivanje geopolitičkog rješenja potrebnije nego ikad.
- Ukrajinsko pitanje
U posthladnoratovskom kontekstu značajnog proširenja NATO-a na sve istočne Europe i sovjetske baltičke republike nekada pod sovjetskom dominacijom, politički krugovi SAD-a neprestano su raspravljali o sudjelovanju Ukrajine u NATO-u. To će Rusiji u potpunosti oduzeti vrijedan strateški tampon koji ostaje uporno bitan, sve dok postoje različite i, često, sukobljene političke kulture i nacionalni interesi između zemlje i Zapada. Već u kasnim 1990-ima pitanje Ukrajine bilo je očito jer uključuje definiranje o čemu se radi u Europi i gdje leži njezina vanjska granica[2]. Retrospektivno, u pregovorima o ujedinjenju Zapadne i Istočne Njemačke 1990. godine, Sovjetski Savez je to prihvatio zajedno s daljnjim članstvom ujedinjene Njemačke u NATO-u, u zamjenu za izostanak širenja NATO-a prema Istoku. Ipak, na summitu NATO-a u Bukureštu 2008. godine priznata je kandidatura Ukrajine za članstvo u NATO-u, iako se Rusija tome protivila.
Pristup SAD-a Ukrajini varirao je u odnosu na G.W. Administracije Busha (2001-2009), Obame (2009-2017), Trumpa (2017-2021) i Bidena (2021-danas). Dobro je poznato da je Busheva administracija revno slijedila liberalno demokratsko proširenje iskorištavajući unipolarni trenutak SAD-a nakon Hladnog rata. Godine 2004. prozapadna Narančasta revolucija zbacila je prorusku ukrajinsku administraciju, u kontekstu niza Revolucija u boji iza kojih su američki obavještajni krugovi, kako se vjeruje, izvršili značajne manevriranje, i otvoreno i prikriveno[3]. Ukrajinski predsjednički izbori 2014. rezultirali su proturuskom promjenom vlasti, na što je Rusija odgovorila aneksijom Krima na kojemu pretežno žive etnički Rusi s jakim povijesnim vezama barem od 1783. Nakon toga, usred ideološke inercije, opadajući američki hegemon pod Obamom, u koordinaciji s drugim velikim zapadnim silama, uveo značajne ekonomske sankcije Rusiji. Zatim je Trumpova administracija, dok je nastavila sa sankcijama, zanemarila uporni američki antagonizam prema Rusiji kako bi dala prioritet suočavanju s rastućim kineskim izazovom protiv pada hegemonije SAD-a. Ipak, Bidenova administracija obnovila je Obaminu antirusku liniju, čak i pod kontinuiranim padom hegemonije.
- Geopolitička perspektiva
Strateški tampon koji se nalazi između kopnenih i morskih sila neprestano je podvrgnut ne samo njihovom političkom, gospodarskom i kulturnom utjecaju nego i vojnom pritisku, invaziji, pa čak i okupaciji. S obzirom na uspon i pad tih ovlasti, tampon može biti kontroliran od strane jednog od njih u određenoj fazi povijesti ili biti na njegovoj strani, ali, sveukupno, polovica ima otvoreni i decentralizirani domaći politički poredak, dok druga polovica zatvoreno i centralizirani. U moderno doba, oni imaju blisku srodnost s liberalnom demokracijom ili autoritarnim režimom.
Stoga je stanovništvo u takvom tamponu sklono unutarnjim društveno-političkim sukobima, dodatno otežanim postojanjem etničkih manjina ako je povezano ili s morskom ili kopnenom silom. Često posjeduje snažan, ali dvosmislen nacionalni identitet i, uvjerljivo, težnju za ujedinjenjem i strateškom neovisnošću. Međutim, ceteris paribus, otprilike prepolovljenje tampon predstavlja stabilnu ravnotežu u regionalnoj konkurenciji između dviju jednakih morskih i kopnenih sila. Ako bi izvanregionalni čimbenik, poput intervencije ili povlačenja globalnog hegemona, došao u igru kako bi narušio ravnotežu, postalo bi moguće ujedinjenje podijeljenog tampon-a. Ovo istraživanje će istražiti može li se dinamika primijeniti kako bi se objasnilo sve nestabilnije stanje Ukrajine.
- Domaća dinamika etničke politike
Neuhvatljivi nacionalni identitet u strateškom tamponu često je istaknut na velikoj šahovskoj ploči morskih i kopnenih sila, jer im može pružiti dobar prostor za uplitanje, intervenciju i, moguće, invaziju kako bi utjecali ili kontrolirali lokalno stanovništvo u svoju korist. S druge strane, lokalno stanovništvo nastoji razviti dvije izrazito različite političke kulture koje su slične ili barem pod velikim utjecajem bilo bliske morske ili kopnene sile. Između toga, postoji značajan dio populacije s hibridnim karakteristikama, dok se njihova geografska gradacija i distribucija razlikuju od slučaja do slučaja.
Ukrajinski slučaj opterećen je kompliciranim etničkim uvjetima koji uključuju neuhvatljive nacionalne identitete. Povijesno gledano, trojedinstveni ruski narod – Bijeli, Mali i Velikorusi (odnosno Bjelorusi, Ukrajinci, Rusi) – dijelio je svoje jezično podrijetlo u staroistočnom slavenskom, Ruskoj pravoslavnoj crkvi i cjelokupnoj političkoj kulturi utemeljenoj na njima, s značajna iznimka istočnokatoličkog stanovništva u Galiciji koja je nekada bila dio Austro-Ugarske. S makropovijesne perspektive, tri Rusa imaju dobre šanse za reintegraciju usporedivu s europskom integracijom, iako se tek treba vidjeti njezin specifičan oblik, jedinstvena država, federacija ili konfederacija.
Ipak, izgledi za reintegraciju mogu se zabavljati tek u dalekoj budućnosti jer se stanje stvari uvelike pogoršalo tijekom moderne i sadašnje povijesti. Donjecka i Luganska oblast (od sada Donbas), istočni dio Ukrajine koji graniči s Rusijom gdje živi značajno etničko rusko stanovništvo, povijesno je ruska zemlja koju je Njemačka nasilno uključila u Ukrajinu putem Brest-Litovskog sporazuma iz 1918. opsežnom migracijom u Donbas tijekom sovjetskog doba. Osim toga, sovjetski premijer Nikita Hruščov (1953.-1964.), koji je i sam bio Ukrajinac, htio-ne htio je uključio poluotok Krim u Ukrajinu unatoč značajnim modernim i sadašnjim povijesnim vezama s Rusijom i etničkim Rusima kao ogromnom većinom lokalnog stanovništva, na više nije održiva pretpostavka da će Sovjetski Savez postojati zauvijek. Ti Rusi na oba “legalno” ukrajinska teritorija posjeduju rusku domaću putovnicu koja im kao ruskim državljanima daje pravo glasati na nacionalnim izborima. Ruska vlada ih je zakonski obvezna zaštititi od mogućih zločina treće zemlje, posebice Ukrajine[4]. Imperativ je ići dalje od naglašavanja formalističke važnosti teritorijalnog integriteta i političke neovisnosti postsovjetske Ukrajine.
- Protokoli iz Minska
U pravilu, uspostavljeni pristup nerješivim etničkim sukobima je davanje pune autonomije i samouprave manjinskom stanovništvu u okviru dotične suverene nacionalne države, zajedno sa sporazumom sa susjednom državom u kojoj isti etnički stanovništvo ima ogromnu većinu. Pristup je izvediv samo ako dvije države poštuju očuvanje mira i sigurnosti pod statusom quo uz snažnu volju da depolitiziraju etničko pitanje, pogotovo ako nema značajnijeg geopolitičkog utjecaja na konkurenciju moći. Talijanska autonomna pokrajina Južni Tirol koja graniči s Austrijom je slučaj. Stoga je ključno utvrditi koja strana odbija pristup trenutačnoj ukrajinskoj krizi, Rusija, Ukrajina ili Donbas u kojem dominiraju Rusi.
Istina, i Rusija i Ukrajina načelno se slažu s pristupom samouprave, ali se ne slažu oko toga što čini istinsku samoupravu Donbasa ili de facto rusku okupaciju[5]. U lipnju 2014. izbio je rat između separatističkih snaga samoproglašenih Narodne Republike Donjeck i Lugansk i ukrajinske vlade kao dio posljedica antiruske ukrajinske (tzv., narančaste) revolucije i pokreta Euromajdan. Kako bi okončali rat, predstavnici Ukrajine, Ruske Federacije i Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) formirali su Trilateralnu kontakt skupinu, uz posredovanje čelnika Francuske i Njemačke u takozvanom Normandijskom formatu. Grupa je u Minsku, Bjelorusija, sklopila dva protokola (Protokol I i II iz Minska), odnosno iz srpnja 2014. i veljače 2015., u vezi s prekidom vatre, mjerama za izgradnju povjerenja i prijevremenim provedbom lokalnih izbora za samoupravu Donbasa u skladu s postojećim ukrajinskim zakonom. Ipak, obojica su propala zbog općeg nedostatka međusobnog povjerenja kao posljedica niza bitaka, dok je jedna ili druga strana bila nedvojbeno kriva u određenoj fazi[6]. Primjetno je da čak i pod tekućom akutnom krizom, pristup samouprave u Protokolu iz Minska II ostaje temelj za svako buduće rješenje sukoba u Donbasu, posebno sada[7]. Postavlja se pitanje zašto sukob u Donbasu više nije dugotrajan rat niskog intenziteta s kontinuiranim diplomatskim nastojanjima za rješenje.
- Spor SAD-a i Rusije oko statusa Quoa
Sadašnja akutna kriza stoga ukazuje da se SAD i Rusija natječu za promjenu ili održavanje regionalnog statusa quo, umjesto da ga očuvaju obuzdavanjem etičkog sukoba u Donbasu kroz pristup samouprave. Točnije, sukob je epifenomenalan za rivalstvo SAD-a i Rusije oko proširenja NATO-a na Ukrajinu, a ne primarni fenomen sam po sebi koji bi mogao eskalirati u NATO-ov rat s Rusijom pod vodstvom SAD-a. Ruski predsjednik Putin u biti zahtijeva da SAD ne pristupi članstvu Ukrajine u NATO-u. Nakon što Ukrajina bude primljena u članstvo NATO-a, organizacija mora osigurati kolektivnu samoobranu za zemlju, što ruski napad čini vrlo rizičnim i, moguće, debaklom. Zatim, ako Rusija želi anektirati Donbas, morala bi djelovati sada nego kasnije. S druge strane, ako Rusija anektira Donbas, NATO ne bi trebao moći priznati članstvo Ukrajine bez pripreme za rat s Rusijom.
Naravno, i SAD i Rusija sudjeluju u intenzivnoj borbi međusobne osude i zveckanja sabljama. Na razini ponašanja ruski djeluje vrlo agresivno jer se sve više oslanja na vojne instrumente, posebice vojne vježbe više od 150 tisuća vojnika s velikim brojem kopnenih, zračnih i pomorskih platformi na onim područjima u Rusiji i Bjelorusiji koja su vrlo blizu Ukrajini kao i u Crnom moru. S druge strane, američki i europski saveznici u NATO-u oštro osuđuju Rusiju dok u zemlje bliske Ukrajini šalju daleko manju veličinu pješačkih snaga, uključujući devet tisuća američkih vojnika, i daju Ukrajini oružje, uključujući prijenosne protutenkovske projektile. Na razini strateške namjere, SAD je agresivan u promjeni statusa quo, dok je Rusija obrambena u njegovom očuvanju. Ipak, međunarodno pravo zabranjuje agresivno ponašanje, a ne namjeru. U slučaju njenog oružanog napada na Ukrajinu, Rusija bi zasigurno bila označena kao odmetnička država prema međunarodnom pravu i na sudu za svjetsko mnijenje koje je pod velikim utjecajem zapadnih međunarodnih medija.
- Rizici i rezultati
Postavlja se pitanje zašto Zapad predvođen SAD-om dovodi Rusiju u zaljev u propagandnom ratu dok s njom preuzima značajne rizike potpunog konvencionalnog rata. Rusija i dalje ima strateški nuklearni paritet protiv SAD-a, osiguravajući stratešku stabilnost između njih dvoje kroz obostrano sigurno uništenje. To prije legitimira autoritarnu Putinovu administraciju, barem na unutarnjem planu, kao jamac nacionalne sigurnosti, a ne liberalne demokracije i prosperiteta, posebice sada zbog mogućeg proširenja NATO-a na Ukrajinu. Osim toga, Rusija uživa veliku konvencionalnu vojnu prednost nad SAD-om na ukrajinskom kazalištu operacija, s obzirom na to da SAD uvelike trpi tiraniju udaljenosti. Vjerojatno je da bi Rusija vodila rat za aneksiju Donbasa kako bi spriječila širenje NATO-a, nakon što vlast separatista Donbasa zatraži njegovu aneksiju s Rusijom na temelju narodnog referenduma, posebice zato što je ruska Duma već donijela rezoluciju o takvom neovisnost[8] , od rastućeg ruskog nacionalizma u tandemu s Putinovim pojačanim legitimitetom.
Američka vlada i vojska objavile su stalan tok informacija o sve jačanju ukrajinske krize, dok su zapadni mediji hiperaktivno propagirali sliku da će Rusija napasti Ukrajinu, što uključuje snažan samoispunjavajući učinak proročanstva. Predsjednik Biden već je nedvojbeno izjavio da, čak i u slučaju ruske invazije na Ukrajinu, neće poslati američke snage u zemlju[9]. Umjesto toga, SAD će uvesti snažne ekonomske sankcije Rusiji. Ipak, sankcije teško da će biti učinkovite, s obzirom na to da je Rusija već razvila značajnu sposobnost otpora jer je preživjela one uvedene nakon njezine invazije na Krim 2014. Štoviše, Rusija vjerojatno neće moći utjecati na takve sankcije, jer je Kina spremna kupiti prekomjerna ponuda ruske nafte i plina. To će Rusiji omogućiti da smanji veliku ovisnost o ranjivosti o Zapadu predvođenom SAD-om radi stabilnog makroekonomskog učinka. Rusija je već osigurala značajan prostor za strateško manevriranje. S ruskog stajališta, stoga, američki pristup implicira da bi invazija na Donbas bila zanemarena prije nego Ukrajina postane članica NATO-a.
Prije bi bila Europa, posebice Njemačka, koja bi najviše patila jer bi bila nesposobna uvoziti ruski prirodni plin o kojem ovisi kao glavnom izvoru energije. Njemačka je nevoljko prihvatila čvrstu liniju SAD-a prema Rusiji da odgodi početak rada nedavno dovršenog plinovoda Sjeverni tok 2 koji je dizajniran da osigura stabilnu opskrbu prirodnim plinom iz Rusije. To znači da je njemačka politika podređena američkoj liniji koja će natjerati Europu u cjelini da se suoči s energetskom krizom
Stoga, nije teško vidjeti da će se tvrdokornost SAD-a prema ukrajinskoj krizi završiti sukobom između Zapada i Rusije u kojem bi potonja vjerojatno nadigrala prvu, i vojno i geoekonomski. To Njemačkoj jako otežava nastavak poslušnog usklađivanja svoje ruske politike s tvrdom linijom koja uključuje prekid opskrbe ruskim plinom i, kao rezultat, makroekonomske poteškoće. Stoga, uništavanje tvrdokorne linije učinkovito predstavlja prikriveni geoekonomski prijestup protiv Njemačke koja je pokušala povesti Europu u pomirenje s Rusijom, potaknuvši Njemačku da postane strateški neovisna o američkom hegemonu prema multipolarnosti.
S druge strane svijeta, Japan kao najveći svjetski uvoznik ukapljenog prirodnog plina (LNG) pozvan je osigurati Europi rezervnu rezervu istog[10] za opskrbu. Ipak, to će funkcionirati samo kao kratkoročno upravljanje krizom, jer zemlja ima samo ograničen rezervni plin i jer je LNG znatno skuplji od plina iz plinovoda. Da stvar bude gora, Japan bi morao prestati uvoziti ruski plin, koji trenutno zauzima oko 10% ukupnog uvoza, ako bi sudjelovao u ekonomskim sankcijama Zapada predvođenim SAD-om Rusiji u slučaju njezine invazije na Ukrajinu. Japan bi također doživio ekonomske poteškoće tako što bi se pridružio tvrdoj liniji SAD-a.
Ekonomska sankcija ima smisla samo ako kažnjenik snosi znatno veće troškove od kažnjenika. Očito je da je plaćanje ekonomskih sankcija Rusiji i dalje vrlo problematično, što može oslabiti solidarnost između američkog hegemona i glavnih saveznika i oslabiti hegemoniju SAD-a.
- Prijedlog
Očigledno je da će svim stranama uključenim u ukrajinsku krizu bolje proći diplomatsko rješenje, nego rusko-ukrajinski rat, ekonomske sankcije Zapada Rusiji i dugotrajna konfrontacija između Zapada i Rusije.
Naravno, Rus će moći preživjeti takvu konfrontaciju oslanjajući se na Kinu, ali bi također mogao izbjeći isključivo oslanjanje na Kinu, kopnenu silu s hegemonističkim aspirantom, koja je izrazila teritorijalni zahtjev na ruski Pomorski teritorij i, potencijalno, ambiciju zauzeti rijetko naseljen istočni Sibir. Zapravo, Rusija treba nastaviti značajne ekonomske odnose sa Zapadom kao glavnu protutežu Kini.
Stoga se svim stranama preporučuje da se vrate na Protokol iz Minska II i izgrade učinkovit sustav koji će omogućiti punu samoupravu Donbasa unutar Ukrajine. Istodobno, također se moraju dogovoriti o tome da Ukrajina ne uđe u NATO, te umjesto toga poduzeti potrebne aranžmane kako bi Ukrajina ostala kao strateški tampon između Zapada i Rusije, bilo u obliku neutralne zemlje ili finske države.
Međunarodni savez antifašizma (FIR)/Savez antifašističkih boraca i antifašista RH (SABA RH)
