Mikolajiv je jedan od tri najviše granatirana ukrajinska grada u ovome ratu. Ovo su ostaci nekadašnjeg studentskog doma, dijela sveučilišnog kompleksa. Iza ugla razoren i ulaz na fakultet… 

Od tri mikolajivska sveučilišta, ruski projektili pogodili su sva tri. Srećom, žrtava nije bilo. Neselektivno su gađane i sve škole.

– 44 tisuće mikolajivskih učenika ove godine nije krenulo u školu zato što je za njih ondje nesigurno. Neprestano dolijeću rakete, a i pola škola jednostavno je uništeno. Rusi su jednako tako izveli napade na logističku infrastrukturu. Na elektrane, vodovod, logističke centre, sve ono što prema njihovu mišljenju može utjecati na život u Mikolajivu, rekao je satnik Dmitro Pletenčuk, glasnogovornik vojne administracije Mikolajivske oblasti.

Zbog rata je s radom prestalo dvanaest najvećih tvornica u gradu. Većina radno aktivnog stanovništva nema posla, velik dio njih postao je socijalni problem. Od prijeratnih malo manje od pola milijuna stanovnika, u gradu je ostalo njih 250 tisuća. Ostali su evakuirani jedinom prometnicom prema Odesi.

– Mnogo je ljudi otišlo, ali neki su ipak ostali. Moji su rođaci također otišli. Unuk je sa snahom otišao u Poljsku. Ali stalno me naziva i govori mi: Bako, ja ću se vratiti. Ja tako želim u Ukrajinu. Tako želim u svoju zemlju. Ali, znate, on se treba školovati. Potrebno mu je znanje, on je sada u 9. razredu. A gdje se on tu može obrazovati? Škole su bombardirane. Školovanje nije moguće. Ovdje ne može. To je tako teško, rekla je Vira Ševčenko, stanovnica Mikolajiva.

Ovo je nekadašnje sjedište oblasne administracije, uništeno u ruskom raketnom napadu krajem ožujka, samo dva sata prije početka mirovnih pregovora u Istanbulu. Poginulo je tada 37-ero ljudi, uglavnom civila. Ranjeno njih 40-ak.

– To samo pokazuje da moskovska škola diplomacije ostaje nepromijenjena od svog osnutka. Tako je ubijen i Džohar Dudajev kada su se vodili pregovori s njim kao liderom Čečenske republike Ičkerije. Također, tako su zaoštravali situaciju i za vrijeme pregovora u Minsku, dodao je Pletenčuk.

Dosad je u napadima na Mikolajiv poginulo 135 osoba, od toga jedno dijete. Ranjeno je 665 njih. Strah i zebnja, s time su građani preko noći naučili živjeti.

– Vjerojatno mi je najteže bilo kada su Rusi granatirali stambene zgrade. Bilo je nekoliko situacija kada su uništili višekatnicu pa je bilo mnogo ranjenih i nekoliko poginulih. Puno je ljudi izgubilo svoj dom i imovinu, rekao je Pavlo Buznik, voditelj jedinice hitnih intervencija Crvenog križa.

Od početka rata prošlo je 217 dana, a samo 30 dana Mikolajiv nije bio izložen ruskim napadima. Najčešće se događaju poslije ponoći, ciljani je to udar na psihu civila.

– Veoma je teško živjeti ovdje, veoma teško. Srce me boli. Kad čujemo eksplozije, osjetim takav nemir u srcu. Boravimo u podrumu, u skloništu. Noću se u njega spuštamo i ondje spavamo. U njemu je hladno i sivo, ali moramo. Dok ležimo, slušamo detonacije, vidimo kako se vrata tresu. To je strašno!, dodala je Ševčenko.

Na samom početku invazije ruske snage doprle su i do središta grada, ali u manje od 24 sata istjerane su u njegova predgrađa, a sredinom ožujka potpuno odbačene. Mikolajiv, koji je smješten 65 kilometara od Crnog mora, uz estuarij rijeke Južni Bug, u stepskom području, nalazi se nedaleko ruskih snaga u Hersonu, koji je istočno. Uspiju li Rusi ipak u naumu da u dogledno vrijeme preko rijeke naprave pontonski most i okruže grad, Mikolajiv bi u blokadi mogao izdržati dva mjeseca, kaže oblasni guverner.

– Rijeka čak više štiti Odesu i cijelu oblast od neprijateljskog napredovanja nego nas. U određenom smislu mi sada imamo sreću jer uz trenutačni problem s opskrbom vodom iz rijeke Dnjepar, pri ruci nam je naša rijeka Južni Bug koja nas ipak donekle spašava. Zato što iz nje dobivamo barem tehnološku vodu, a ona čini 90% općih potreba, kaže Pletenčuk.

Nakon ruskog zauzimanja Hersona, Mikolajivu je, naime, sredinom travnja prekinuta opskrba pitkom vodom. Prvih mjesec dana rata u prosjeku je dnevno dolazilo 20-ak tona flaširane vode samo iz Odese, koja je slala i cisterne s tisućama litara pitke vode iz seoskih izvora, kao i stručnjake za iskopavanje novih izvora.

– Dovozili smo vodu iz drugih gradova autobusima. Slali smo autobuse s izbjeglicama u Odesu, a oni su se nama vraćali s vodom. Tu vodu mi smo onda prihvaćali i dijelili je ljudima, rekao je Buznik.

Raskrižja u gradu prepuna su rabljenih guma i skrivenih molotovljevih koktela, kako bi u slučaju urbanog ratovanja otežali vidljivost ruskim vojnicima. A oni su trenutačno samo 28 kilometara od Mikolajiva, koji je sada u dometu i lakog ruskog topništva. Ako bi Mikolajiv pao, Rusima bi praktički bio otvoren put prema Odesi. Stručnjaci predviđaju da će skora zima za ovaj grad heroj, kako ga nazivaju Odešani, biti identična zimama u Donbasu tijekom posljednjih osam godina.

– U našoj zemlji rat traje od 2014. Mi već imamo mnogo iskustva u izvođenju borbenih djelovanja tijekom proteklih zima. Za nas to neće donijeti ništa novo, osim nepotrebnih gubitaka. I zato je sve što nam treba pomoć, humanitarna i tehnička. Mi razumijemo da europski vojnici neće doći ovamo ratovati za nas i našu zemlju. Čak i sada kada je potpuno jasno da između civilizacije i barbara stoji upravo Ukrajina, smatra Pletenčuk.

Upravo je u Mikolajivu ruski knez Potemkin krajem 18. stoljeća osnovao brodogradilišta za popravak brodova ruskog carstva. U jednome od tri suvremena izgrađena je i većina sovjetskog ratnog brodovlja, uključujući i jedini ruski nosač aviona Kuznjecov. Kao i mitska Moskva, sačuvana na ovom muralu, a koju su Ukrajinci s dvama projektilima simbolično poslali na dno Crnog mora. Upravo s takvih brodova prema Mikolajivu se sve ovo vrijeme ispaljuju smrtonosni projektili Kalibr.

– Znate, mislim da je njima potpuno svejedno što gađaju. Glavno je da sruše grad. Da unište u Ukrajini sve što se može, da učine što više lošega. A sve zato da bi nas zastrašili. Ali neće nas zastrašiti! Mi smo Ukrajinci, nas nije moguće uplašiti. Mi smo Mikolajivci. Čuva nas sam grad Mikolajiv. Jer nas čuva Gospodin Bog, zbog Svetoga Mikolaja po kojemu je naš grad i nazvan, smatra Ševčenko.

Spomenik osloboditeljima Mikolajiva iz nekog drugog vremena ukazuje i na predratne sentimente ovdašnje populacije. Prema podacima od prije pet godina, 63 posto stanovništva kod kuće je govorilo ruski, 7 ukrajinski, a 28 posto njih oba jezika podjednako. Iako je 2014., u vrijeme ruske aneksije Krima, u gradu održan veliki proruski skup, nakon početka rata ove zime došlo je do promjene mikolajivskog mentaliteta. U prošlosti je većina ljudi htjela mir, po svaku cijenu. Sada samo žele – pobjedu.

– Mislim da nas sigurno čeka teško razdoblje. Pred nama je teška zima, ali sve će biti dobro i Ukrajina će pobijediti, smatra Buznik.

– Mi imamo vjeru, vjeru u naše ljude. Vjeru u našu ukrajinsku nepobjedivu snagu. Vjerujemo da će naši vojnici izdržati. Ovo je naša zemlja. Ovo je naša ukrajinska zemlja, poručuje Ševčenko.

Žilav je duh Mikolajiva. Grad živi, napadima usprkos. Voze trolejbusi, tramvaji i autobusi. Odvozi se smeće. Gradska uprava pruža građanima gotovo sve usluge. U Mikolajivu kažu da ovaj rat moraju dobiti čim prije. I da ga ne mogu i ne smiju ostaviti u nasljeđe svojoj djeci. Bez obzira na cijenu žrtve…

(HRT/Dragan Nikolić)