Šestog srpnja 1941. godine, zasjeda CK KPH u Zagrebu. Ilegalno je došao iz Beograda i Vladimir Popović, instruktor CK KPJ, koji je prenio odluku o dizanju ustanka. Osnovano je Operativno partijsko rukovodstvo kao vrhovno vojno zapovjedništvo partizanske vojske u Hrvatskoj i poduzeto je više aktivnosti za pokretanje ustanka
CK KPJ obrazovao je 27. lipnja 1941. godine Glavni štab narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije s Titom, generalnim sekretarom KPJ kao komandantom na čelu. Četvrtog srpnja, Politbiro CK KPJ, na sastanku u Beogradu donio je historijsku odluku da odmah otpočne opći narodni ustanak protiv okupatora i domaćih izdajnika, da udarne grupe formiraju partizanske odrede i da se od diverzija i sabotaža prijeđe na partizanki način ratovanja. Odlučeno je da članovi CK KPJ odu u pojedine krajeve Jugoslavije i da zajedno s nacionalnim partijskim rukovodstvima organiziraju partizanske odrede i rasplamsaju svenarodni rat protiv fašističkih osvajača i njihovih slugu. U vrijeme dizanja ustanka u Jugoslaviji su se nalazile 4 njemačke, 12 talijanskih, 2 bugarske divizije, 12 brigada mađarskih i bugarskih, 5 domobranskih divizija tzv. NDH i veći broj manjih jedinica. Ukupno 400 tisuća neprijateljskih vojnika.
Šestog srpnja 1941. godine, zasjeda CK KPH u Zagrebu. Ilegalno je došao iz Beograda i Vladimir Popović, instruktor CK KPJ, koji je prenio odluku o dizanju ustanka. Osnovano je Operativno partijsko rukovodstvo pri CK KPH (Rade Končar, Andrija Hebrang i Vlado Popović), kao vrhovno vojno zapovjedništvo partizanske vojske u Hrvatskoj, poduzeto je više aktivnosti za pokretanje ustanka i za osnivanje partizanskih jedinica. Hrvatski je bojišni teritorij podijeljen na tri zone – središnja: Kordun, Banija, Lika i Gorski kotar s Hrvatskim primorjem (još se ne sagledava pitanje Istre); južna: Dalmacija i dijelovi bosanskog teritorija oko Livna; sjeverna: Slavonija, Podravina, Hrvatsko zagorje.
Krajem srpnja odlučeno je da se raniji vojni komiteti pretvore u operativna partijska tijela za vojna pitanja. Također, da se svuda osnivaju partizanski odredi, stvara slobodni teritorij i upute na teren delegati CK KPH radi pomoći bržem razvoju ustanka i osnivanju partizanskih jedinica. Zašto je osnovano Operativno partijsko rukovodstvo pri CK KPH, a nije Glavni štab, kao što su osnivani u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i u Sloveniji – nije poznato. U svakom slučaju to bi bio bolji potez. Ovako imamo najviše vojno zapovjedništvo ustankom u Hrvatskoj, formirano od profesionalnih revolucionara, političara, a ne od vojnika. Takvih je kadrova CK KPH imao (Ivan Rukavina, Ivan Gošnjak…), koji su se poslije dokazali kao vrsni zapovjednici ključnih borbenih sastava. Nije ni dolazak Vladimira Popovića iz Beograda bio najracionalnije rješenje. Situacija je na toj dužnosti tražila kvalificiraniju osobu.
Partizanske jedinice različito su se osnivale, nazivale i organizirale, isto kao što je bilo različitosti i u ustanku. Oružanim ustankom u Lici rukovodio je Okružni komitet KPH za Liku. U općini Srb i Lapac prije ustanka osnovano je desetak manjih gerilskih odreda, tako da je u kolovozu postojalo 65 seoskih odreda, jačine 20-30 ustanika. Od njih nastaju čete. Na Kordunu ustankom rukovodi Operativno partijsko rukovodstvo pri CK KP Karlovac. Odluka o dizanju ustanka donijeta je 19. i 20. srpnja, u šumi Abez kod Vrginmosta. Prvi odredi nose naziv sela u kojem nastaju, manjeg su sastava, obrazuju vojničke logore. Izvode diverzantske akcije, politički djeluju među narodom koji bježi i sklanja se u zbjegove pred ustaškim zulumom. Tek 13. kolovoza osniva se zajednička komanda za partizanske odrede Korduna i Banije. U Gorskom kotaru i Hrvatskom primorju javljaju se prvi partizanski logori na Tuhobiću iznad Sušaka, blizu Crikvenice, Bribira, Drežnice i Delnica. Veliko je značenje ovih skupina ustanika bilo i u tome što su ih najvećim dijelom činili Hrvati, a to je pozitivno djelovalo na ustaničku situaciju.
Dalmacija je doživjela najgoru ustaničku traumu od svih hrvatskih teritorija. Početkom kolovoza ilegalno stižu iz Zagreba delegati CK KPH Pavle Pap i Mirko Kovačević „da ubrzaju prelazak s diverzantskih akcija na opći ustanak“. Odlučeno je da se „u roku od tri dana formira sedam partizanskih odreda“ i prebaci ih se u Liku i Bosnu, u zaleđe oko Dinare, i počne s oružanim akcijama. Povjesničari tog razdoblja samo konstatiraju da su „zbog nedovoljnih priprema i zbog slabe organizacije prebacivanja, skoro svi ovi odredi bili razbijeni ili su prestali da postoje, a neki se nisu ni potpuno oformili“. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Slavoniji osnivanje prvih partizanskih oružanih formacija počelo je kasnije nego u ostalim krajevima Hrvatske. Obično se to tumači čestim provalama, hapšenjima i uništavanjem čitavih partijskih organizacija, utjecajem Mačeka… Na području Hrvatskog zagorja, Moslavine, Kalnika, Bilogore formiraju se partizanske grupe koje vrše pripreme za početak oslobodilačke borbe i osnivanje partizanskih odreda.
Poseban je problem bila Kninska krajina. Nakon 555 od ustaša ubijenih Srba, od dobro započetog ustanka, došlo je do rasipanja, stagnacije i nastanka četničkog pokreta, osnivanje četničkih jedinica. Sredinom srpnja dolazi do kontakta Talijana i dijela ustanika koji su se ubrzo deklarirali kao četnici. Na to je dosta djelovao Oštrički sporazum Talijana i nekih ustaničkih kadrova u Lici. Okružni komitet KPH Like osudio je Oštrički sporazum ocijenivši ga „da se time upreglo u kola talijanskih fašista“.
Edvard Kardelj, koji se tada nalazio u Zagrebu, 2. kolovoza piše Titu da je „greška što je hrvatsko rukovodstvo predstavilo dvije etape oružane borbe: 1. sabotaže i 2. partizanska dejstva“. To isto zaključuje i Vladimir Bakarić, a kritiziraju i drugi. Bakarić o Titovoj odluci o općenarodnom ustanku navodi: „To je za nas bilo nešto novo. Jer, općenarodni ustanak to nisu diverzije, to nije mala grupa, to znači da treba voditi rat i da treba pobijediti“. Bakarić se vjerojatno očitovao na odluku Politbiroa CK KPJ od 4. srpnja 1941. o otpočinjanju oružane borbe u svim krajevima Jugoslavije. Tito je u svojstvu komandanta NOPOJ razradio koncepciju ustanka kojeg je trebalo, primjenom partizanske taktike i organizacije, pretvoriti u općenarodni rat. Originalnost Titove koncepcije partizanskog rata bila je u tome što je razvijao one čimbenike oružane borbe koji je uzdižu na razinu svenarodnog oslobodilačkog rata. Tito je istaknuo načelo: „stalan kurs na neprekidnu oružanu borbu i jačanje oružane sile“. Glavno poprište borbe postaje široko prostranstvo teritorija, što je zahtijevalo preorijentaciju i prilagodbu rada Partije tim novim uvjetima, upućivanje komunista iz gradskih centara u partizanske odrede… Ta preorijentacija ogledala se i u tome što je Tito, kao vrhovni komandant, u rujnu 1941. iz Beograda prešao na oslobođeni teritorij zapadne Srbije.
Ipak se kao pozitivna konotacija ustanka u Hrvatskoj može navesti da je oružana borba počela, da su osnovane prve partizanske jedinice i prva zapovjednička tijela. Nema neke teške vojnopolitičke krize. Dalmatinski se slučaj nije prelio na druga područja. Veliki gubici u kadrovima, najviše u gradovima, to je shvaćeno kao problem i polako se vrši disperzija kadrova na najpogodnija područja. U vrhu NOP-a Hrvatske bilo je nesuglasja, a i drugih pojava (slučaj Kopinič). U domeni vojne organiziranosti bilo je dosta šarolikosti. Negdje se dosta dugo ostalo na razini oružanih partizanskih grupa vezanih za jedan teritorij, jedno područje, što nije bilo svrsishodno postojećoj vojnoj situaciji velike nadmoćnosti neprijatelja. Postupno se ostvaruje koncepcija pokretnosti jedinica, što se vidi kasnije u formiranju prvih samostalnih bataljuna. Vojno zapovijedanje ustaničkim jedinicama bilo je također heterogeno, različito. Dominiraju statična zapovjedništva, strogo vezana za jedno područje. Nije slučajno bilo velikih teškoća u borbenoj angažiranosti ustaničke vojske izvan mjesta rođenja.
U domeni ratne vještine hrvatsko se rukovodstvo NOP-a oslobodilo početnih grešaka oko djelovanja ustanka putem diverzija, sabotaža i atentata. Postupno je težište borbe usmjereno na oružane aktivnosti izvan gradskih područja. Sada imamo više partizanskih napada na neprijateljske komunikacije, kolone, posade, zapovjedništva. U početku se radije ratovalo danju, sad se navikava na borbeno djelovanje noću, u slabijim uvjetima vremena. Sve je to davalo bolje rezultate. Ali je zato trebalo vremena, palo je dosta (nepotrebnih) žrtava.
Bojan Mirosavljev