Potkraj rujna 1941. godine u Preseki kraj Delnica na partijskom savjetovanju konstatirano je da se narodni ustanak na području Gorskog kotara i Hrvatskog primorja povoljno razvija. Većinu boraca partizanskih odreda sačinjavali su radnici Hrvati, a to je pozitivno djelovalo na ustaničku situaciju
Na proglas CK KPJ za vođenje oružane borbe protiv njemačkih i talijanskih porobljivača, partijska organizacija u Sušaku, kojoj je bio povjeren rad u Rijeci, vrši pripreme za dizanje ustanka. CK KPH u Sušaku održava sastanak na dan napada fašističke Njemačke na Sovjetski Savez i zaključuje da se ubrza prikupljanje oružja, pristupi osnivanju vojnog komiteta i formiranje jedinica. Početkom srpnja tiska i rastura letak „U borbu“ s pozivom na otpor protiv talijanskog okupatora i za oslobođenje Hrvatskog primorja i Rijeke.
Partijske organizacije u Hrvatskom primorju i Gorskom kotaru osnivaju u srpnju i kolovozu partizanske logore kod Delnica, na planini Viševici kod Crikvenice, na Tuhobiću kod Sušaka, zatim na Petehovcu u blizini Delnica, kod Ledenica, Jasenka, na Litaviću blizu Srpskih Moravica, na Bitoraju kod Liča, Fužina, Gomirja i Brinja. U njih pristužu borci, izvodi se vojna obuka i tiska propagandni materijal. Odatle su partizani odlazili u akcije i diverzantske napade na neprijateljske komunikacije. Tako je 1. srpnja porušena pruga Sušak-Ogulin kod Vrbovskog i Gomirja, a 13. srpnja između Vrbovskog i Srpskih Moravica. Okružni komitet KPH za Sušak razvio je snažnu političku aktivnost među radnicima u Sušaku u okolici, te proširio mrežu organizacija Partije, SKOJ-a i Narodne pomoći i tako stvorio snažno uporište NOP-a u Hrvatskom primorju i Gorskom kotaru.
Na sastanku u Delničkom partizanskom odredu na Vlaškim vodma 13. rujna razmatrna su pitanja u vezi formiranja partizanskih jedinica i akcija protiv okupatora. Tom prilikom određen je Štab za Hrvatsko primorje i Gorski kotar kojega su sačinjavali VELJKO KOVAČEVIĆ, komandant, IVOI VEJVODA, politički komesar (obojica su bili španjolski borci) i TOMO STRIŽIĆ, operativni oficir. U Hrvatskom primorju i Gorskom kotaru ubrzo se formiraju odredi u partizanskim logorima – tijekom rujna: Delnički, Bribirski, Drežnički i Brninski, a na planini Tuhobiću partizanska četa „Božo Vidas“ s više stotina boraca, većinom radnika iz Sušaka i okolice. Partizanske snage napadale su talijanske i ustaške jedinice i okupatoru vrlo važnu željezničku prugu Sušak-Zagreb. Potkraj rujna održano je u Preseki kraj Delnica partijsko savjetovanje na kojem je konstatirano da se narodni ustanak na području Gorskog kotara i Hrvatskog primorja povoljno razvija. Radnici su bili jezgra prvih partizanskih odreda, a većinu boraca sačinjavali su Hrvati, što je pozitivno djelovalo na ustaničku situaciju.
Stalne akcije diverzanata na pruzi Sušak-Karlovac, prisilile su talijanskog okupatora da angažira veće snage za zaštitu ove komunikacije. Narodnooslobodilačka borba u Hrvatskom primorju i Gorskm kotaru postajala je sve masovnija unatoč zvjerskim represalijama talijanskog okupatora. Samo u području kotara Čabar okupatori su odveli u internaciju a dijelom i pobili, gotovo polovinu stanovništva.
Još prilikom okupacije, primjerice u Drežnici, Talijani su uspostavili garnizon. Drežnica je ubrzo postala jedno od najjačih žarišta ustanka u Gorskom kotaru. U kolovozu i rujnu tu je organizirano nekoliko partizanskih logora jačine 25-40 boraca, a iz njih je sredinom rujna formiran Drežnički bataljun koji je u listopadu ušao u sastav Primorsko-goranskog NOP odreda. Pod pritiskom partizana, Talijani su 9. listopada napustili Drežnicu u kojoj je zatim izabran NOO. U međuvremenu, Talijani su često napadali Drežnicu. Dijelovi divizije Lombardio ovladali su drežničkim krajem u listopadu 1941., pohvatali 512 boraca i civila, te ih povezane tjerali prema Ogulinu. Usput su ih većinu pobili u Klečkoj jami, dio ih bacili u Đulin ponor, a dio otpremili preko Gospića na zloglasno gubilište u Jadovno.
Zločinci nisu mogli zaustaviti ustanak. On se proširio na Plaki, Ličke Jesenice, Gornje i Donje Dubrave, Josipdol… – na cijeli ogulinski kraj. U siječnju 1942. u Drežnicu je stigao Glavni štab NOPO Hrvatske, a kasnije i CK KP Hrvatske. U to vrijeme Drežnica je bila središte NOB-a Hrvatske, a ostala je središte Narodnooslobodilačkog pokreta ogulinskog područja sve do oslobođenja (studenog 1944.) Stoga je i nazvana „Partizanska Drežnica“.
B. Mirosavljev
