Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Ratna kronika – ODNOS PREMA RATNIM ZAROBLJENICIMA

 U Narodnooslobodilačkoj vojsci Hrvatske (i u NOVJ), odnos prema ratnim zarobljenicima reguliran je s dvije izričite zapovijedi vrhovnog komandanta Tita. Prva je zapovijed izišla 8.  studenog 1941., a druga na kraju rata, 14. svibnja 1945. godine. U međuvremenu je dano više drugih uputa, naređenja i zapovijedi kojima se regulira odnos prema ratnim zarobljenicima i kritizira razne pojave nepotpunog poštivanja Ženevskih i Haaških konvencija i drugih međunarodnih akata o odnosu prema ratnim zarobljenicima i civilima u doba rata

      Druga ratujuća strana, protivnica NOVJ, kao i u svim državama okupirane Europe, nije se pridržavala ratnih pravila vođenja rata, niti je poštivala Ženevske i Haaške konvencije i odnose prema civilima, što je proizlazilo iz nacifašističke ideologije i rasističkog odnosa prema Židovima, Romima i slavenskim narodima. Države sile Osovine, u Drugom svjetskom ratu, ubile su oko 30 milijuna civila. Logori smrti bili su posvuda. Njemačkim je postrojbama bilo dopušteno da ubijaju ratne zarobljenike, partizanske bolesnike i ranjenike, kao i civilno stanovništvo. To su isto radile i Vojske Kraljevine Italije i NDH, kao i četnici Draže Mihailovića. Sve do pod kraj rata okupatori i njihovi pomagači nisu rado prihvaćali razmjenu ratnih zarobljenika. Nešto malo, ali nikada u masovnom obimu. Sve su svodili pod nazivnik „terorist“, „bandit“, „zločinac“ i drugo. Razmjena zarobljenika bila je bolja s Talijanima nego s ostalima. Bilo je i kod NOVJ odmazdi i surovosti, oštrog kažnjavanja zarobljenika. Domobrani su se u početku puštali kućama, kasnije slali u partizanske jedinice ili u zarobljeničke logore. Kad je u rujnu 1943. godine kapitulirala Italija, najveći je broj zarobljenika, koliko se god moglo, transportiran u Italiju.

    Veći broj zarobljenika počeo je pristizati za vrijeme borbi za oslobođenje Hrvatske. Tako je u Kninskoj operaciji, završenoj 4. prosinca 1944. godine zarobljeno 4.285 njemačkih vojnika. U Mostarskoj operaciji zarobljeno je od 6. do 13. veljače 1945, godine 1.314 njemačkih vojnika i hrvatskih legionara. Četvrta armija je od 20. ožujka do 7. svibnja 1945. zarobila 52.458 vojnika i časnika među kojima i tri generala. Neki veliki broj zarobljenika nisu imale u ofenzivi 1., 2. i 3. armija od Srijema i Osijeka do Zagreba, Varaždina i Karlovca. Najveći je broj zarobljenika bio u posljednjim danima rata i nakon njega, od Zagreba prema Mariboru, Celju i Celovcu.

     Odnos prema ratnim zarobljenicima u NOVJ, pa i u NOVB Hrvatske reguliran je s dvije izričite zapovijedi vrhovnog komandanta TITA. Prva je zapovijed izišla 8. studenog 1941. godine, a druga na kraju rata, 14. svibnja 1945. U međuvremenu je dano više drugih uputa, naređenja i zapovijedi kojima se regulira odnos prema ratnim zarobljenicima i kritizira razne  pojave nepotpunog poštivanja Ženevskih  Haaških konvencija i drugih međunarodnih akata o odnosu prema ratnim zarobljenicima. U prvoj Titovoj zapovijedi od 8. studenog 1941., nastaloj u vrijeme borbi  u zapadnoj Srbiji, govori se o četničkim „mnogobrojnim zločinima, mučenjima, prebijanjima i ubijanju naših partizana i kurira od strane raznih okorjelih zločinaca“, pa se onda kaže: „Pod prijetnjom kazne smrti zabranjuje se odgovarati na te zločine sličnim protumjerama, koje nisu dozvoljene u partizanskim redovima…“ Zatim se „zabranjuje bilo kakvo ispoljavanje lične mržnje prema ratnim zarobljenicima koji padaju u naše ruke ili zlostavljanje stanovništva na ovim područjima gdje se vode borbe, iako ono nije naklonjeno nama“… Na kraju se zapovijedi kaže: „Da se strogo poštuju ratnička pravila“ i da se „visoko drži neokaljanu zastavu naših herojskih partizanskih odreda“… Druga je Titova zapovijed, o odnosu prema ratnim zarobljenicima izdana 14. svibnja 1945. godine i upućena štabovima Prve, Druge i Četvrte armije i glavnim štabovima Hrvatske i Slovenije. U njoj doslovce stoji: „Poduzmite najenergičnije mjere da se po svaku cijenu spriječi ubijanje ratnih zarobljenika i uhapšenih od strane jedinica, pojedinih organa i pojedinaca. Ukoliko postoje među zarobljenicima i uhapšenicima takva lica koja treba da odgovaraju za djela ratnih zločina, predavati ih vojnim sudovima radi daljnjeg postupka“… Istog dana poslana je radio-depeša Glavnom štabu Slovenije u kojoj se kaže: „Naređeno je Prvoj, Drugoj, Trećoj i Četvrtoj armiji da predaju sve ratne zarobljenike GŠ Slovenije i GŠ Hrvatske. Obezbjeđenje dati će armija. Naređenje za daljnje transportiranje i raspored zarobljenika slijedi… Javite koliko imate ratnih zarobljenika račnajući i na one zarobljenike koje ćete primati od armija, kao i u kojim se mjestima nalaze“…
     Generalštab JA je 9. travnja 1945. „formirao štab za prihvat ratnih zarobljenika, interniraca i drugih“. Ovaj je štab bio obvezan regulirati postupke prema zarobljenicima u zarobljeničkim logorima. Glavni štab Hrvatske dobio je 16. travnja 1945. zapovijed iz Generalštaba, upućen istovremeno svim armijama, da se sa „zarobljenicima postupa u duhu Ženevske konvencije“. Stigla je Titova zapovijed od 14. svibnja 1945. o postupku i prema ratnim zarobljenim vojnicima i odnosu prema uhićenim civilima koji su se povlačili s vojskom NDH i četnicima Draže Mihailovića. Najveći broj četnika i njihovih obitelji stradao je od ustaša u Lijevača polju u travnju i početkom svibnja 1945. godine (oko 7.000).

     Prema izvješću GŠ Hrvatske od 16. svibnja 1945. na teritoriju Hrvatske bilo je 77.047 zarobljenika i to najviše na području 4. korpusne oblasti, u logorima Karlovac, Čemernica, Glina, Munja, Sisak (i podatak da dolazi iz Celja 30.000  zarobljenika), ukupno 26.541 zarobljenik. U Dalmaciji ima 1.197 zarobljenika u logorima Knin, Split, Sinj, Korčula, Metković i Vis. Na teritoriju 10. korpusne vojne oblasti ima 20.033 logoraša u Zagrebu, Vrapču i Prečkom. Na području 11. korpusne vojne oblasti ima u logorima Gospić, Otočac, Senj, Sušak ukupno 21.195 zarobljenika.  Postoje još jedni podaci za 16. svibnja 1945., po kojima je u zarobljeničkim logorima u Zagrebu, Bjelovaru, Slavonskom Brodu, Sremskoj Mitrovici, Vinkovcima i Celju, što je držala Prva armija, bilo 42.690 ratnih zarobljenika, od čega su 17.864 njemački vojnici, 16.255 domobrani, 6.423 ustaše, 1.263 Talijani, 600 četnici, a ostalo su belogardejci, Poljaci, Česi. Najviše ih je bilo u Zagrebu 31.500,od čega 12.000 domobrana, 1.500 Nijemaca i 1.700 ustaša. Tvrdi se da je u Trećoj armiji bilo 120.000 zarobljenika, i Četvrtoj armiji, prema izvješću od 23. svibnja 1945. bilo je 90.800 zarobljenika. Ovi su zarobljenici, veći broj, upućivani u zarobljeničke logore po Jugoslaviji, najviše u Vojvodini.

      Maršal Josip Broz Tito izdao je 30. lipnja 1945. godine zapovijed da se pri svim štabovima armija formiraju Odjeli za ratne zarobljenike i da su odgovorni Odjeljenju za ratne zarobljenike Ministarstva narodne obrane. Preko tih organa išlo je sve, što je bilo u vezi s ratnim zarobljenicima  –   logori, gradilišta, radni bataljuni, odnosi, smještaj, ishrana, zdravstvena zaštita… Ubrzo, 8. rujna 1945., maršal Tito izdao je zapovijed, po kojoj se rasformiraju radni zarobljenički bataljuni (osnovani 1. srpnja 1945., od domobrana NDH, slovenskih domobrana i belogardejaca) i „svi se oni imaju“ otpustiti i uputiti kućama „uz obvezu štabova armija da im se dade nova odjeća, obuća, besplatna vozna karta, hrana i da se sve to završi do 1. listopada 1945. godine“. Što se ostalih zarobljenika tiče, maršal Tito još jedanput zapovijeda da se s njima postupa u skladu sa Ženevskom konvencijom. Ustvari, ovo je amnestija svih zarobljenika iz domobranskih sastava NDH i Slovenije, koji su se nalazili u radnim bataljunima.

    Krajem 1945. u Jugoslaviji je bilo još 353.785 ratnih zarobljenika. Od toga su 114.000 domobrani, ustaše, legionari, slovenski domobrani, četnici Draže Mihailovića, nedićevci, ljotićevci, muslimanska milicija i 7.777 Volksdeutchera. Znači, krajem 1945. bilo je 234.006  njemačkih ratnih zarobljenika i 121.779 ostalih. Ako je na kraju svibnja 1945. bilo 253.490 ratnih zarobljenika, onda ih je krajem 1945. više za 102.295, što nije nemoguće, s obzirom da se nakon rata još zarobljavalo pojedine zaostale grupe i da je tijekom ljeta 1945. bio obračun s četnicima koje je vodio Draža Mihailović. Velika amnestija ratnih zarobljenika bila je i 2. ožujka 1946., kad su po Titovoj zapovjedi iz zarobljeničkih logora otpuštene sve osobe, pripadnici jugoslavenskih naroda koji su se nalazili u kvislinškim i kolaboracionističkim formacijama, „osim onih protiv kojih se vodi krivični postupak“, da „radom na obnovi zemlje isprave učinjene greške i štete nanesene našim narodima“… Do 18. siječnja 1949.  godine amnestirana su 113.252 ratna zarobljenika koji su pripadali jugoslavenskim narodima. Amnestirano je i 7.111 Volksdeutschera. Ukupno je tijekom 1946., 1947. i 1948. godine amnestirano 120.263 ratna zarobljenika. U ovom istom vremenu došlo je do repatrijacije njemačkih ratnih zarobljenika. Ukupno je repatrirano  (raspoređeno) 213.387 ratnih zarobljenika iz Njemačke, Austrije i drugih koji su bili u Wermachtu. Iz toga proizlazi da je tijekom 1946., 1947. i 1948. godine deportirano ili amnestirano 331.650 ratnih zarobljenika. Ostalo je 18. siječnja 1949. godine 748 zarobljenika, uglavnom osuđenika. Sredinom 1951. godine, još je bilo 400 njemačkih ratnih zarobljenika  –  najviše osuđenika, koji su tada otpušteni.

    P. S. Ovaj prilog o ratnim zarobljenicima bio bi potpuniji i konkretniji da je vladajuće rukovodstvo Republike Hrvatske od 1990. godine i kasnije, objavilo jedan ili više zbornika dokumenata, iz kojih bi se mogla vidjeti povijesna stvarnost ovih događaja. Kako navode „lijevi“ hrvatski povjesničari, u Državnom arhivu Hrvatske i Arhivu ministarstva unutarnjih poslova postoji originalna povijesna građa koja nije objavljena. Izgleda da to nije učinjeno namjerno jer u njima ima „svašta“ onoga što bi demantiralo neka politička stajališta i postupke, naročito kad je u pitanju Bleiburg (a i Huda jama). Hrvatska javnost zahtijeva da se objave svi povijesni dokumenti, i da se donesu valjani zaključci o ratnim zločinima iz Drugog svjetskog rata na teritoriju Hrvatske; o kažnjavanju ratnih zločina; o odnosu prema civilnom stanovništvu i ratnim zarobljenicima. Dok se taj znanstveno-povijesni fenomen Drugog svjetskog rata valjano ne razriješi, sve dotle će postojati raznorazna tumačenja i otvorene mogućnosti za politička manipuliranja.

Bojan Mirosavljev

Share on facebook
Facebook
Share on email
E-mail

Kategorije

Najave