Agresija na Jugoslaviju otpočela je bez objave rata u nedjelju ujutro, 6. travnja 1941. godine, terorističkim bombardiranjem Beograda. U to vrijeme, Tito se nalazio u svom ilegalnom stanu na području Zagreba. Da je rat otpočeo, saznao je tek u 11 sati od jednog susjeda koji je slušao neku njemačku stanicu, jer je Radio Beograd prekinuo svoje emitiranje još ujutro, odmah nakon bombardiranja.
Puč od 27. ožujka 1941. godine znatno je poremetio Hitlerove planove za napad na Sovjetski Savez i, potom, za konačan obračun s Velikom Britanijom. Hitler je istoga dana odlučio da napadne Jugoslaviju, uništi njezine oružane snage i da je razbije kao državu. Da bi napad na Jugoslaviju bio što masovniji i brži, poduzeo je hitne vojne i političke mjere da za napad na Jugoslaviju pridobije i Italiju, Mađarsku i Bugarsku, obećavši im znatne jugoslavenske teritorije. Za borbena djelovanja protiv Jugoslavije (Pothvat 25) poslane su 52 divizije i oko 2.360 aviona (gotovo milijun vojnika).
Vlada Kraljevine Jugoslavije nije poduzela nikakve mjere za obranu zemlje. Umjesto da još prvog dana poslije 27. ožujka proglasi opću mobilizaciju, ona je to učinila tek 7. travnja, dakle drugog dana Hitlerovog napada. Također nije ništa učinjeno za učvršćivanje jedinstva zemlje. U Zagrebu je, primjerice, samo 30. ožujka pohapšeno preko dvije stotine istaknutih komunista i bačeno u zatvor, gdje su držani pod jakim žandarmerijskim stražama sve do ulaska Nijemaca u Zagreb. Ban Banovine Hrvatke dr. Ivan Šubašić nije dopustio da se oni puste iz zatvora ni kad su već Nijemci bili na domaku i tako ih svjesno i namjerno predao u ruke Gestapoa i ustaša. Sam predsjednik vlade Dušan Simović i čitava njegova vlada duboko su bili uvjereni da Hitler neće napasti Jugoslaviju. General Simović je odredio vjenčanje svoje kćerke za 6. travnja prije podne! Još jedan primjer netočnog procjenjivanja situacije: komandant 3. armije, general Joca Naumović, razgovarao je 6. travnja u 1 sat izjutra s Generalštabom, odakle su mu poručili da nema neke bliže opasnosti od rata, jer nekoliko jugoslavenskih ministara odlazi u Berlin!
Agresija na Jugoslaviju otpočela je bez objave rata u nedjelju ujutro, 6. travnja 1941. godine, terorističkim bombardiranjem Beograda. Jugoslavenska Vrhovna komanda nije bila spremna da rukovodi operacijama svoje vojske, te je već 10. travnja svim jedinicama izdala upute da se bore samoinicijativno. Međutim, zbog kapitulantskog ponašanja višega komandnoga kadra i opće dezorganizacije, kao i zbog izdajničkoga i podrivačkoga djelovanja brojne Pete kolone, u prvom redu folksdojčera organiziranih u Kulturbundu, te raznih fašističkih grupa, došlo je ubrzo i, premda su pojedine jedinice Jugoslavenske vojske pružale hrabar otpor, do putpunog rasula. Već 15. travnja kralj i vlada pobjegli su u inozemstvo, a 17. travnja predstavnici jugoslavenskih oružanih snaga potpisali su u Beogradu bezuvjetnu kapitulaciju.
Nesklad stvarnih mogućnosti jugoslavenske vojske i stvarne situacije bio je očit, čak i uz pretpostavku da je ta vojska imala druge osnovne uvjete za vođenje rata, kao što su moral, sposobnost rukovodećih kadrova, obuka i slično. Bilo je, osim, toga, i vrlo očito da prihvaćenu „doktrinu manevra“ ne može izvesti vojska čije kopnene jedinice nisu mogle dnevno prijeći ni 20 km, dakle onoliko koliko su njemačke tenkovske jedinice prelazile na sat. Iako se u vojnim vrhovima govorilo o potrebi formiranja oklopnih i mehaniziranih divizija, Jugoslavija je, zbog nedostatka financijskih sredstava, a i drugih razloga, dočekala rat, bez ijedne veće oklopne jedinice, samo s dva tenkovska bataljuna i 110 zastarjelih tenkova. Kad je rat počeo, jugoslavensko ratno zrakoplovstvo je imalo 459 aviona (125 lovaca, 173 bombardera i 161 izviđača), raspoređenih na 23 aerodroma. Ratna flota imala je 32 ratna broda, ali većinom zastarjelog tipa. Na Savi i Dunavu bila je riječna ratna flotila, a pomorsko zrakoplovstvo imalo je 150 hidroaviona. Pomorska obalna komanda imala je 14 obalnih artiljerijskih baterija sa 45 topova. Artiljerija, većinom zastarjelih tipova, bila je tovarna i na stočnu zapregu. Postojalo je 149 vrsta oružja s više od 300 vrsta streljiva. Materijalne pričuve za vođenje rata bile su nedovoljne. Pješadijskog streljiva bilo je za 75 dana, a artiljerijskog za sto dana. Protutenkovske baterije male su granate za sedam dana borbe, a protutenkovske jedinice samo po 200 metaka za oruđe. U inženjerijskoj opremi bilo je vrlo malo mina. Nedostajalo je i 1.400 radio-stanica. Za razliku od tadašnjih modernih armija, koje su imale organizirane oružane snage u tri vida, jugoslavenska vojska dijelila se na „vojsku“ i ratnu mornaricu. Vojsku je činila pješadija, artiljerija, konjica, inženjerija, zrakoplovstvo i druge pomoćne jedinice. Imali su generalštabnu, ekonomsku i glazbenu struku, te specijalne jedinice: graničare i žandarmeriju.
Ratni pln „R-41“ nije vodio računa ni o tome da Jugoslavija, ako bude napadnuta, može postati članicom antifašističke koalicije, koja se već nazirala. Komanda jugoslavenske vojske nije shvatila da je 1941. godine bilo osnovno da se produži otpore, da se borba nastavi u središnjem dijelu zemlje, gdje se moglo nastaviti ratovanje dok se ne grupiraju i razviju latentne antifašističke snage i ne osigura pomoć saveznika. Zbog toga je bilo pogrešno isturiti na granicu i podmetnuti pod udar njemačikh divizija glavninu vojske. Osim toga, nisu uopće bile predviđene alternative za slučaj da se ratni plan ne provede u djelo. Takve vojnostrateške koncepcije imale su korijen u političkom stavu jugoslavenskih vodećih krugova, koji su sve do 27. ožujka, pa i poslije, vjerovali da će koncesijama izbjeći rat i pri tom sačuvati postojeći društveno-politički poredak.
Šestog travnja ujutro, kad je rat izbio, Tito se nalazio u svom ilegalnom stanu, na periferiji Zagreba. Da je rat otpočeo, saznao je tek u 11 sati prije podne od jednog susjeda koji je slušao neku njemačku radio-stnicu, jer je Radio Beograd prekinuo svoje emitiranje još ujutro, odmah nakon bombardiranja. U Zagrebu je prvih dana rata Tito, u ime CK KPJ, izdao proglas u kojemu je pozvao sve komuniste da budu u prvim redovima obrane domovine. Istovremeno bilo je odlučeno da se pojedini drugovi probiju na jug u Bosnu, gdje se nalazila glavnina Jugoslavenske vojske, radi pomaganja na organiziranju obrane. Ivan Milutinović, član Politbiroa, zajedno s Đurom Pucarom krenuo je za Bosnu. Uto je stigao u Zagreb Edvard Kardelj, koji je bio u Beogradu 6. travnja ujutro i doživio sva bombardiranja. On je Titu i Aleksandru Rankoviću, koji se također nalazio u Zagrebu, donio prve detaljne vijesti o razaranju Beograda i pomutnji koja je vladala u Jugoslavenskoj vojsci.
Komunistička partija pozvala je svoje članove, skojevce i sve rodoljubive građane da se odazovu mobilizaciji i da u ratu izvrše svoju patriotsku dužnost braneći domovinu. Tako je već 6. travnja PK KP Hrvatske za Dalmaciju uputio Komandi grada Splita delegaciju sa zahtjevom da se građani mobiliziraju i naoružaju za obranu od fašističkih agresora. To su učinila i partijska rukovodstva u Šibeniku i Sinju. Na temelju zaključaka na zajedničkom sastanku CK KPJ i CK KPH u Zagrebu 8. travnja 1941. godine, upućena je u Štab 4. armije Jugoslavenske vojske delegacija CK KP Hrvatske, koja je tražila da se radnicima i antifašistima podijeli oružje da bi organizirali obranu grada, da se puste iz zatvora i koncentracijskih logora svi politički zatvorenici i da se pohapse saboteri i petokolonaši. Međutim, kapitulantski raspoloženi vojni starješine odbili su zahtjev Partije da se organizira opći svenarodni oružani otpor agresoru i energično suzbije njegova Peta kolona.
Na zajedničkim sjednicama članova CK KPJ i i CK KPH, pod rukovodstvom Josipa Broza Tita, dana 10., 11. i 12. travnja 1941. godine u Zagrebu odlučeno je da se nastavi otpor agresoru, da komunisti moraju nastojati da izbjegnu zarobljavanje, da se prikuplja oružje i da se osnivaju udarne grupe radi sabotaža i diverzija. Pri CK KPj osnovan je Vojni komitet sa generalnim sekretarom KPJ Titom na čelu, kao vojno rukovodstvo u borbi protiv okupatora i njegovih domaćih suradnika.
Bojan Mirosavljev
