Prvih šest iz eskadrile od 12 rabljenih višenamjenskih borbenih aviona Rafale F3R, kupljenih u Francuskoj, piloti su Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva (HRZ) u četvrtak 25. travnja 2024. dovezli iz zračne luke nedaleko od Bordoauxa i bučno prizemljili na matičnoj pisti u Zagrebu. U nazočnosti političkoga i vojnog vrha RH i cca 700 uzvanika, svečani je doček prvih pola eskadrile tih vrlo moćnih letjelica – koje će zamijeniti onih par već otpisanih, prastarih sovjetskih Migova-21 – priređen u vojarni „Pukovnik Marko Živković“ u Velikoj Gorici. U atmosferi iznimne međusobne samohvale osobnih zasluga HDZ-ovih sada već tehničkih dužnosnika i smiješno hiperbolizirajuće patetike novinara režimske medijske tzv. javne kuće HRT-a Petra Vlahova i Zrinke Grancarić, kojima je u izravnom tv-prijenosu povjereno praćenje doleta Rafalea F3R. „Ovo je veliki dan za RH“, službena je poruka, „jer Hrvatska ovim dolaskom pola eskadrile Rafalea F3R zadržava suverenost hrvatskog neba, ali i postaje regionalni čimbenik u zaštiti zračnog prostora u sklopu NATO-a.“

Uoči doleta tih aviona, prozvanih od milja CRO Rafaleima – Francuska bi ostalih šest (od ukupno 10 jednosjeda i dva dvosjeda) trebala isporučiti početkom 2025. godine – brigadir je Stanko Hrženjak iz Odjela HRZ-a za sigurnost letenja kazao da je RH „dobio game changer avion, koji totalno mijenja igru u bilo kojem pogledu. S Rafaleom smo sila u regiji u zaštiti zračnog prostora, dajemo svima vidjeti što imamo te kao respektabilan NATO-ov saveznik možemo pridonijeti globalnoj obrani“. Svaka čast Rafaleima, ali pretjerivanje vojno nesposobnoga tehničkog premijera Andreja Plenkovića (zbog navodne je anemije oslobođen služenja obaveznoga vojnog roka, sic transit) da će RH dolaskom preostalih šest aviona imati „najjače zrakoplovstvo u ovom dijelu Europe“ ne drži vodu. U slučaju tzv. stani-pa’ni, na zapadnobalkanskom će se nebu naći rojevi i Rafalea novijeg tipa i jednako ili još ubojitijih višenamjenskih borbenih letjelica, pa je predmost u zraku vrlo relativan pojam.

Ne lovci presretači, nego prava protuzračna obrana – kakva u RH još nije ni u povoju, jer za nema ni novca niti dovoljno polit-vojne svijesti o obrambenim prioritetima – jednako učinkovito obara i Rafalee svih inačica, i F-16 Fighting Falcon (iz američke ponude) te braću mu F/A-18 E/F SuperHornet i Lockheed Martin F-22 Raptor ili budućega američkog tzv. radnog konja F-35 II Lightning, i Saab JAS 39 Gripen (iz švedske ponude RH-u), i Dassault Mirage 2000 (francuska ponuda), i Eurofighter Typhoon, ali i kineski Chengdu J-20 i zastrašujuće ruske zračne ubojice Mikoyan Mig-31 i Suhoj Su-35… Za svaku od tih „boleština“ postoji lijek. Pilote i skupocjene letjelice neće čuvati „dragi Bog“, štono reče ministar Ivan Anušić, jer „Bog“ ne čuva ni Palestince od izraelskoga genocida niti je čuvao Židove od nacističkoga tzv. konačnog rješenja. Ne čuva sada ni nedužan ukrajinski narod od ratnog pogroma.

Srbijanska zračna kontraofenziva

À propos, ipak je čuvao u noći 27. ožujka 1999. američkog pilota potpukovnika Dalea Zelka, koji se uspio katapultirati iz „nevidljivog“ ponosa SAD/NATO-ovih zračnih snaga Lockheed F-117A Nighthawka (noćni jastreb), kojega je za napada na Srbiju oborio 3. divizion 250. raketne PVO brigade Vojske Jugoslavije modificiranim ruskim raketnim sustavom S-125 Neva nedaleko od sela Buđanovaca u blizini Rume. Drugi „nevidljivi“ F-117A pogođen je ruskom raketom nad Beogradom. U tri mjeseca NATO-ove agresije 1999. godine na Srbiju ubijeno je blizu 2500 civila i razorena ključna infrastruktura, a oboreni je američki pilot bio poslan baciti dvije bombe od po 900 kg na Beograd. Zapovjednik raketnog sustava Zoltan Dani i zarobljeni Zelko su kasnije postali prisni prijatelji. Amerikanac se javno ispričao za svoje  sudjelovanje u NATO-ovim bombardiranjima Beograda i Srbije te kazao da su SAD/NATO-ovi piloti bili indoktrinirani kako tada „uvode demokraciju u SR Jugoslaviju“.

Naličje, je li, razumljive ekstaze, oduševljenja zbog dolaska prvih šest CRO Rafalea F3R nafutrano je nizom enigmi i upitnika što ih neki već propituju, a bliska budućnost  će možebitno još i više.

„Hrvatska hitno mora zaustaviti srpsku kupnju Rafalea“, unaslovio je neki dan novinar portala 7dnevno Željko Primorac nemogući zahtjev tipa što se babi snilo, to se babi zbilo, jer da Srbija Aleksandra Vučića – je li, za  inat Hrvatskoj ili ne, nije važno – kupuje eskadrilu novih višenamjenskih francuskih borbenih aviona tipa Rafale, znatno naprednije opremljenih od hrvatskih 14 godina rabljenih (second hand) 12 Rafalea, što je srbijanska „prijetnja hrvatskoj nacionalnoj sigurnosti“. Hitno zaustaviti taj srbijansko-francuski vojno-trgovački deal više no dvostruko vredniji od hrvatsko-francuskog!? Tko će/može zaustaviti? Kako? Čime? Otkad su businessi u kojima se vrte masni profiti – srbijanskih cca 2,5 milijarde eura za 12 novih Rafalea nove generacije, za razliku od hrvatskih 999 milijuna eura bez, odnosno 1,2 milijarde s PDV-om – nevažni prema  proklamiranom tzv. strateškom partnerstvu RH i Francuske? Kojim se glasno busao u prsa premijer Andrej Plenković više i prije, nego francuski predsjednik Emmanuel Macron.

Kasnije će se pokazati da RH nije profitirao od toga tzv. partnerstva, što je razlog više da se puste želje o tomu da RH „hitno mora zaustaviti srbijansku kupnju Rafalea F3R“ mogu objesiti mačku o rep. Plenkoviću je iz posve sebično-karijernih eurounijskih interesa bilo stalo milijardom eura hrvatskih poreznih obveznika kupiti Macronovu „ljubav“ u kadrovskim križaljkama EU-a nabavkom na rate baš francuskih second hand Rafalea i odbiti ponudu ne samo najvažnijeg (SAD) saveznika (F-16 Block 70/72) nego i švedskih JAS-39 Gripena, izraelskih F-16 Block 30, etc. Francuska se ministrica oružanih snaga Florence Parly prije četiri godine sastala u Banskim dvorima s premijerom Plenkovićem i nesposobnim ministrom obrane Mariom Banožićem – à propos, zašto pravosuđe ni nakon pola godine još ne sudi HDZ-ovomu bivšem ministru zbog prometne nesreće u kojoj je skrivio smrt vozača kombija!? – te je pao dogovor o polovnim Rafaleima F3R za HRZ.

Kakve, ali nove, imaju Grčka i još osam zemalja, a bliski nam Europljani ravnopravne im Gripene i F-16, pa ne stoji tvrdnja s Plesa o „hrvatskoj zračnoj nadmoći na prostoru od Njemačke do Grčke“. Čega je previše, ni s kruhom ne valja, kaže mudar pûk. Samozavaravanje ili laž dođu na isto – ni s kruhom ne valjaju. Kamoli da jamče „suverenitet na nebu“. Budući da tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena ima neobičan zemljopisni oblik kifle, usko savinute između šest susjeda – na kojem je prostoru iznimno tijesno voditi bitke brzim lovcima tipa Rafale F3R i srodnima, a da ne ulete u susjedni zračni prostor, u obrani zemlje od neprijateljskih letjelica i projektila su znatno učinkovitiji moćni protuzračni sustavi i helikopteri raznih borbenih namjena, uključivo tzv. ubojice tenkova.   

Ako je itko odgovoran za kupoprodaju Rafalea F3R, koju će porezni obveznici otplaćivati još puste godine otplaćivati, ali i dodatno skupo plaćati rezervne dijelove, naoružanje, obuku pilota i tehničara, inu logistiku, etc., odgovoran je isključivo – Andrej Plenković. Premijera koji se uopće ne razumije u vojna pitanja (navodno je zbog anemije bio oslobođen služenja obaveznog vojnog roka) niti je sklon saslušati savjete vojno-zrakoplovnih stručnjaka, sada se (ne)izravno proziva zbog „bolne istine o nepostojanju sustava odgovornosti za državu, narod i strateške nacionalne interese“. Jer se, je li, „ne prepoznaju potencijalne prijetnje i ne reagira se na vrijeme kako bi se zaštitili nacionalni interesi“. Koji nacionalni interesi, pa i kad su vojna i obrambena pitanja posrijedi, kada premijer Plenković s marionetama u Ministarstvu obrane i predsjednik RH i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović vode svoje privatne ratove?

Živo im se fućka i za narod, i za nacionalne interese, i za državu i za sve o čmu su ustavno pozvani/odgovorni obavljati sinergijski. Jedan drugoga diskvalificira, opanjkava u zemlji i inozemstvu, osporava na sigurnosno vrlo opasan način, što je degutantno i gledati i slušati. Plenković, je li, bijesno poručuje da je „predsjednik Milanović kršitelj Ustava i zakona i nije predsjednik svih hrvatskih građana“, a ovaj mu uzvraća da je „kum korupcije u Hrvatskoj“. Farsa. Za razliku od premijera, kojega stranački ishod na parlamentarnim izborima katapultira na čelo vlade, predsjednika RH narod poimence bira na izborima među više kandidata i imenuje za šefa države, pa… Međutim, kad je posrijedi francuska prodaja borbenih Rafalea ovoj ili onoj zemlji, bila članica EU-a i NATO-a ili ne bila – kao u spornom za neke u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj – interna je to stvar te zemlje na koju ne mogu, ne smiju i ne trebaju utjecati nikakvi plenkovići, milanovići…

Suradnja, ne oružje

Osobito ne kojekakvi protusrpski „osvetnici“ u čijim glavama i dalje traju neki ratovi bez pokrića. Nacionalna se sigurnost ne čuva niti brani sve većim količinama i sofisticiranijim oružjima, plašenjem građana nečijim „zlim namjerama“, nego međusobnim uvažavanjem, dobrosusjedstvom, suradnjom na svim razinama, strpljivim zidanjem povjerenja, gradnjom mostova, ne rušenjem… Bude li toga na objema stranama, što ih kvarne politike huškaju jednu na drugu, miniraju sigurnost i mir na zapadnom Balkanu („ne možemo jedni s drugima“, sic transit, narodi mogu i uvijek su mogli; „do istrage naše ili vaše“, sic transit, Nikola M. Stojanović nije u pravu), Rafalei ne trebaju ni Hrvatima niti Srbima. Ovako, dok te kvarne politike u Zagrebu i Beogradu zavlače griješne ruke u siromaški džep poreznih obveznika radi gomilanja oružja – umjesto da im za tu kešovinu omoguće zdraviju/jeftiniju hranu, više zdravlja, znanja, kulture, veće plaće i mirovine, kvalitetnije slobodno vrijeme, stanove mladim obiteljima – nema niti će biti sreće ni na jednoj dunavskoj obali.

Ljudima je uvijek i svagdje najveći neprijatelj neznanje i vlastita glupost, a ne prvi susjed, kojega ne želiš upoznati jer je apriorno – neprijatelj. O toj se eskadrili novih-novcatih francuskih Rafalea za srbijanske zračne snage – koje su i bez Rafalea, javna je tajna, višestruko moćnije od trenutno nemoćnih hrvatskih: par sovjetskih, već raspadajućih Migova-21 i nešto darovanih američkih helikoptera, uz (nepostojeću) protuzračnu obranu, koja lani nije bila u stanju srušiti ni šestotonski sovjetski dron Strizh-141, „leteći autobus“, koji je iz Ukrajine tresnuo pod prozore Studentskog doma „Stjepan Radić“ u Zagrebu. „Susjedi, da ste nas pitali, skinuli bismo vam taj dron badava, čim je iz Mađarske ušao u hrvatski zračni prostor“, ironizirali su iz Beograda. „Kod nas ne bi letio ni pet minuta!“ HDZ-Plenkovićeva vlast se debelo izblamirala 2019. godine time što je SAD Donalda Trumpa blokirao hrvatski aranžman s Izraelom o kupnji također izraubanih i jako izmijenjenih borbenih aviona F-16 Barak, a na tom je tragu i do neki dan vrlo glasna samohvala o tomu da će dolaskom Rafalea, je li, „hrvatske zračne snage biti lider na zapadnobalkanskom nebu“.

Ta je samohvala brzinski ugrađena i u HDZ-ev predizborni spot: buljuk najviđenijih hadezeovaca s Plenkovićem u sredini zaneseno zure u nebo iznad Pelješkog mosta, a Rafale F3R munjevito ostavlja trag u bojama nacionalne trobojnice. Zapravo, Milanović im je neočekivano određenim nadnevkom parlamentarnih izbora (u srijedu 17. travnja 2024., prije no što su Francuzi uspjeli isporučiti dogovorenu tranšu aviona) uskratio to zadovoljstvo da se naslikavaju uz letjelice kao svoju neupitnu zaslugu. Koju su, doduše, platili i plaćat će svi porezni obveznici. Očito je da su Rafalei i svojevrstan „adut“ iz rukava u političkim igrama i očito je da se sada dio hrvatske javnosti – osobito vladajuće, političke – našao u čudu: hrvatski 14 godina star Rafale na ex-jugoslavenskom nebu protiv novog-novcatoga srbijanskog Rafalea? Je li „naš strateški partner“ Macron pri zdravoj pameti? Naoružava Srbiju boljim/učinkovitijim oružjem i ugrožava teritorijalni integritet i nacionalnu sigurnost Hrvatske!?

RH i Francuska su  u Uniji i NATO-u, a Srbija nije. Naoružavaju je Rusija i Kina. Prije koju godinu joj je Bjelorusija isporučila eskadrilu Migova-29… Ni SAD neće imati ništa protiv – mogu Unija i NATO dubiti na glavi, a RH se pjeniti bolje od šampanjca – dođe li neki „Vučić“ s kešovinom izabrati štogod iz američkoga ratnog izloga. SAD je najveći na svijetu trgovac oružjem svake vrsti. Kešovina ne podnosi osjećaj za dobro i zlo, pa…

„Gledajući s poziije hrvatskih strateških nacionaalnih interesa“, zabrinuto će rečeni Željko Primorac, „srbijanska nabava Rafalea koji imaju napredne sustave elektroničkog ratovanja, radare AESA i rakete Meteor velika je prijetnja RH (jer Srbija samo što nije napala Hrvatsku, valjda na isti način kako se Rusija „pripremila“ napasti Europu čim sredi Ukrajinu!? – sic transit, op. a.). Srbi su se odlučili za nabavu ovih zrakoplova samo kako bi odgovorili na raniju hrvatsku nabavu Rafalea. Također, pitanje je koliko smo odabirom Francuske za ovakvu vrstu vojne nabave rasrdili svoje istinske strateške saveznika – SAD. Srbi prate što RH kupuje i nabavlja od vojne opreme jer nas još doživljavaju kao najvećeg suparnika i neprijatelja. Svojedobno su. Lobirajući, zaustavili hrvatsku kupnju sustava HIMARS s raketama ATACAMS od SAD-a. Kada se počelo govoriti o hrvatskoj nabavi HIMARS-a, Vučić je zavapio kako ustaše kupuju lansirne rampe kako bi gađali Beograd. Naši političari i činovnici iz MORH-a, kojima Srbija redovito uspije nabiti neku vrstu jasenovačkog kompleksa, odmah su se povukli.

Vojno-politička glava NATO-a

Sad je pitanje hoćemo li uopće vidjeti hrvatsku reakciju na srbijansku nabavu Rafalea. Ili možda još važnije – smatraju li hrvatski političari i činovnici u MORH-u da uopće trebaju reagirati.“ Hrvatski političari i činovnici u MORH-u ne trebaju reagirati, jer ne mogu, a da ne ispadnu smiješni politikantski lajbeki i pred Francuzima, i pred Amerima, i pred Srbima i pred civiliziranim svijetom. Svaka suverena država ima pravo za svoj novac kupiti što god želi i od koga želi, ako je taj, naravno, voljan prodati. Emmanuel Macron je bio voljan prodati višenamjenske borbene avione Aleksandru Vučiću – baš kao što ih je prodao i Andreju Plenkoviću – po cijeni za koju su se dogovorili, a prvi državni Srbin je pak bio voljan kupiti ih po toj cijeni. Plenković je, je li, izabrao jeftinije, polovne, a Vučić skuplje, nove letjelice. Macron zadovoljno trlja ruke. Francuzi nisu veslo sisali pa ne znaju tko je Plenković, a tko Vučić, odnosno što je i kakva je država jednoga i drugog.

Povrh svega, SAD – vojno-politička glava NATO-a i aktualni gazda EU-a – nije našao potrebnim zabraniti ili barem javno kritizirati francusko „naoružavanje Srbije“. Snažno protukosovske, rusofilske i prema Uniji orbanovske države, koja u Nišu dopušta djelovanje ruske obavještajne službe za europski Jugoistok. Ali SAD jest blokirao izralske F-16 RH-u.

Kad su u igri velika lova i interesi globalnih moćnika, a u trgovini oružjem itekako jesu, onda mali, nemoćni i ovisni – gdje spada zapadnobalkanski CRO kiflić što ga je tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman od milja nazivao perecom – nisu pozvani pametovati. Pogotovo ne o nekakvim nacionalnim interesima, strateškim partnerstvima, savezima, itsl., što su jako relativne vrijednosti tamo gdje se med pretače. Stari su Latini imali onu iskustvenu o Jupiteru i volu – Quod licet Iovi, non licet bovi – pa… Tko se sada najviše bogati na ratu u Ukrajini i na izraelskom genocidu u Palestini, odnosno na svim opasnim ugrozama mira i sigurnosti? Upravo trgovci oružjem, kojima mir i sigurnost nisu opcija, pa zašto bi sada bila i na povijesno krvavomu tzv. Antemurale christianitatisu (papa Lav X.)? Gdje veliki i moćni nikad nisu pravili razlike među tima južnoslavenskim plemenima – topovsko meso je topovsko meso, zar ne – pa zašto bi sada izmišljali „strateške“ miljenike među Hrvatima i Srbima!?

Žele li se pobiti, samo naprijed! (Vidi gorka iskustva 1991.-1995.) Ako baš nemaju čime, a imaju nešto zdrave šuške, tu smo za uskočiti svime što im treba: od puške, pištolja i bombe do Rafalea. Nema zime! Trgovci smrću „susretljiviji“ su u tom smislu i traženiji od ikoga na strani političke pameti i mirotvorne svijesti. U službenima Beogradu i Zagrebu već jako dugo traje kroničan deficit političke pameti i mirotvorne svijesti. U dijelu trknutih glava još nije završio Domovinski rat i nekakvi osvetnički inati drže zataočenu neprijepornu potrebu suživota dvaju najvećih slavenskih susjeda koji povijesno dijele istu rasnu krv, jezik, vjeru, običaje, kulturu…, čak i iste krvne neprijatelje. I sada bi, u svijetu na rubu Armagedona, je li, da netko zabrani novi srbijanski Rafale eda bi polovni hrvatski Rafale bio jači u „neminovoj zračnoj bitci“!? Glupost na entu.

To što će Srbija jamačno raspolagati moćnijom eskadrilom Dassault Rafalea od tzv. regionalne lokomotive RH ne zanima ni Emmanuela Macrona niti partnere SAD i NATO, no intenzivira već davno otvoreno pitanje o utemeljenosti hrvatskog sustava tzv. aktivne obrane, koji iz niza drugih razloga više sliči ementaleru no koncepcijski i operativno čvrstom sustavu. Sposobnom odgovoriti suvremenim izazovima državne ugroze u okolnostima kada će se vrlo vjerojatno pokazati da NATO-ov famozni članak 5. o tzv. kolektivnoj obrani ipak nije jednako primjenjiv u sve 32 članice Save. U miru i na papiru da, ali u pravom ratu… Hrvatski sustav tzv. aktivne obrane, ne vrijedi ni kao kriška ementalera, ako ga može dovesti u pitanje srbijanska eskadrila novih borbenih Rafalea ili francuski trgovački odmak od tzv. strateškog partnerstva s RH.

Vrlo nezgodna pitanja

 „Prvi alarm da nešto nije u redu s našim strateškim partnerom bila je prodaja PZO sustava Mistral Srbiji odmah nakon što je RH ugovorila nabavu istog sustava“, tvrdi novinar Primorac. „Kada je objavljena vjest o istovjetnoj srbijanskoj nabavi PZO sustava, u MORH-u su odmahnuli rukom, ali kada je objavljena vijest o ugovoru za zrakoplove Rafale, nastao je muk. Sada se postavlja pitanje – kako će hrvatske vlasti reagirati i hoće li uopće reagirati? Plenković će morati odgovoriti na vrlo nezgodna pitanja. Jedno od njih je i zašto smo odbili američku ponudu. Pogotovo kada znamo da SAD nikada ne bi prodao osjetljivu vojnu tehologiju državi koja nabavlja vojnu opremu iz Rusije i Kine, ali i državi koja otvoreno prijeti Kosovu te djeluje kao faktor destabilizacije na Balkanu.“ Tzv. strateška partnerstva su jedno, a trgovački interesi drugo.

Kuknjava pak za odbijenom američkom ponudom – samo zato što je SAD do sada „donirao Hrvatskoj milijardu dolara vrijedne“ manje-više rabljene vojne opreme, a Francuska, kao, smatra „prostor od Trsta do Bugarske“ svojim jedinstvenim utjecajnim lenom, sic transit – nema veze s globalnim  realnostima. Američko-francusko tzv. strateško partnerstvo, starije i jače od hrvatsko-francuskog ili francusko-srbijanskog (na stranu i povijesno vrlo čvrste kulturne/intelektualne srbijansko-francuske veze), nije načeto prodajom „osjetljive vojne tehologije“ Srbiji niti bi bez nje propala tvornica koja je realizirala posao. E sad, hrvatsko-srpska rivalstva i ljubomore ne zanimaju trgovce. Zageb u tom kupoprodajnom svijetu mora sâm liječiti svoje komplekse, ne može problem delegirati drugima samo zato što RH jest u Uniji i NATO-u, a Srbija nije. I vrag zna hoće li ikad biti.

Marijan Vogrinec

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr