Dok po uredima visokih ruskih funkcionara vise karte SSSR-a, Europa i NATO se pitaju koji je cilj Putinove agresivne politike?
Namjere su očite i jasne, samo se ne zna tko je poslije Ukrajine slijedeći.
Vladimir Vladimirovič Putin, predsjednik Rusije, komentirao je raspad sovjetskog komunističkog carstva sa početka devedesetih godina, a koje se prostiralo sve od albanskih obala Jadranskog mora, ali ne i od naših obala jer smo se 1948. godine zaslugom Tita otresli ruskog utjecaja, pa sve do Japana, zemlje izlazećeg sunca, riječima – „Izgubili smo 40% teritorija. Izgubili smo ono što smo gradili tisuću godina“.
Taj žal koji progovara iz Putinovih riječi sve nam govori!
Zamislite, predsjednik Rusije, jedne od vojno najmoćnijih država svijeta, demokratsko i mirno osamostaljenje postsovjetskih država nastalih kao rezultat pada Berlinskog zida, propasti komunizma i demokratizacije društvenih i međudržavnih odnosa smatra gubitkom ruskog teritorija koji se gradio i širio hiljadu godina.
U toj Putinovoj rečenici o „gubitku teritorija“ krije se sva zloćudnost i opakost agresije na Ukrajinu. U toj se rečenici krije njegova namjera podjarmljivanja susjedne Ukrajine i njenih stanovnika „probuđenoj“ Rusiji, njenoj volji, koja je – sada je to očito, pad komunizma i raspad SSSR-a, te nastajanje 15 novih država na temelju njihove slobodno izražene volje doživjela kao „gubitak svog teritorija“. Europa i svijet bi se trebali probuditi i čvršće stati uz Ukrajinu. Nedopustivo je da se Ukrajinu godinama privlačilo u NATO politikom „otvorenih vrata“, a sada kada je ta ista Ukrajina suočena sa Putinovim prijetnjama čak i po njenu fizičku opstojnost, ne pruža joj se odgovarajuća zaštita, ignorira se njen vapaj za uspostavom zabrane leta nad ukrajinskim nebom ili zrakoplovnom vojnom pomoći isporukom aviona. Zapad bi morao biti odlučniji jer nije u pitanju samo Ukrajina, ona je početak. Danas se u Ukrajini brani Europa, a predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski iako ostavljen sam postao je simbol te borbe za europske vrijednosti i naš način života.
Putinov cilj je jasan, to je povratak na granice sovjetskog komunističkog carstva, što i ne krije – „Izgubili smo 40% teritorija. Izgubili smo ono što smo gradili 1.000 godina!“
Sve je od Putina tu jasno rečeno. Njegov žal za granicama SSSR-a je očit!
U prirodi je čovjeka da se izgubljeno nastoji nadoknaditi, a to će oni dobri ljudi postići sa više rada, a oni manje dobri otimanjem od drugih. Slično se ponašaju i države. One koje imaju imperijalističke ambicije i koriste se argumentom sile za nametanje svoje volje to postižu otimanjem teritorija od drugih. Godinama već svjedočimo da je filozofija sadržana u Putinovim rječima „vratiti izgubljeno“, iako to nikada rusko nije niti bilo, osnovno obilježje ponašanja Ruske Federacije. Prisjetite se Pridnjestrovlja na istoku Moldavije, Čečenije na Kavkazu, Gruzije, Južne Osetije i Abhazije iz 2008. godine, secesije Krima i priključenja Rusiji, te proglašenja nezavisnih republika Donjeck i Lugansk na istoku Ukrajine u travnju 2014. godine. Na djelu je očita puzajuća okupacija dijelova teritorija susjednih zemalja sa namjerom izbijanja na granice nekadašnjeg Sovjetskog imperija, a bude li otpor EU i NATO nadirućem agresivnom zlu blijed kakvim se trenutno prikazuje Putinovi apetiti mogu samo porasti i na zemlje bivšeg Varšavskog pakta. Tu mlakost i neučinkovitost Europe i NATO-a za sada pokriva neviđena hrabrost i neustrašivost Ukrajinaca i herojski otpor koji pružaju jednoj od najmoćnijih sila svijeta. Ovo je Putinov rat protiv demokratskog svijeta. Tome se ne može suprotstaviti riječima generalnog sekretara NATO-a Jensa Stoltenberga kako će se „braniti svaki pedalj teritorija zemalja članica NATO-a“. Na taj se način Putina čak i ohrabruje da posao u Ukrajini odradi i temeljitije nego je zamišljao, jer nitko ga u tome neće ometati. Te riječi mogu biti shvaćene i kao zeleno svjetlo za druge zemlje koje su mu na putu a nisu članice NATO-a, Moldavija, Gruzija, pa čak i Finska ili Švedska.
Europski političari svojim mlakim reakcijama na iskazanu Putinovu brutalnost u Ukrajini podsjećaju na britanskog premijera Nevilla Chamberlaina koji će 1938. godine mahati zaključenim Minhenskim ugovorom kojim su Hitleru prepušteni češki Sudeti u uvjerenju da su zadovoljili njegove apetite i Europi osigurali mir. Kao što su nekada prepušteni Sudeti, danas se prepušta Ukrajina. Poznato je da je ta mlakost Hitlera samo ohrabrila i da je 2. svjetski rat mogao početi.
Očito je da i Putin neodlučnost Europe doživljava kao njenu slabost. Poruka koju Europi danas šalje ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski trebala bi biti shvaćena ozbiljno i probuditi Europu:
„Putin neće stati. Mi ćemo biti prvi, Vi ćete biti slijedeći!“
Vedran Sršen
