„Nije baš dobro kako bi trebalo i moglo biti, ali radimo na tomu da bude bolje“, odokativni je zaključak/poruka političkih predstavnika hrvatskih Srba i HDZ-ove državne vlasti o hrvatsko-srpskim odnosima s neki dan održane u Zagrebu Velike skupštine Srpskoga narodnog vijeća (SNV), gdje je prihvaćena Deklaracija o pravima i položaju Srba u Hrvatskoj u kojoj se spominje da su „posljednjih godina učinjeni određeni pomaci“. Politikantska je to floskula koja odudara od stvarnog tzv. stanja stvari na područjima RH na kojima povijesno obitavaju Srbi kao većinski žitelji, ali i stanja u većim gradovima kad je riječ o nizu temeljnih ljudskih/manjinskih prava: od zapošljavanja do etničko-identitetskih sloboda. Podatak da su „deset najnerazvijenijih općina u RH one u kojima su Srbi većina žitelja“ i da pripadnici te najbrojnije etničke manjine (blizu 200.000 ljudi) potkraj prve četvrtine digitalnoga 21. stoljeća nemaju – ni tamo gdje su do 1990-ih godina imali – osnovne civilizacijske tekovine kao što su voda, struja, plin, ceste, škole, dom zdravlja, poštu, prometne veze s općinskim središtem, itsl., više i temeljitije govori o realnoj srpskoj svakodnevici u RH no što su premijer Andrej Plenković i čuvar HDZ-ove vlasti, politički predstavnik Srba u toj vlasti Milorad Pupovac voljni priznati.

Istina, Srbi su u RH – slijedom Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina te proklamacija za vanjskopolitičke potrebe – formalno bolje pozicionirani u društveno-političkom životu svoje domovine Hrvatske no Hrvati kao etnička manjina u svojoj domovini Srbiji, međutim, dnevni se život ne svodi na paragrafe, deklaracije, političke/antske proklamacije, predizborna obećanja s figom u džepu i kojekakve prateće papire. To će reći – što premijer Plenković i predsjednik SNV-a Milorad Pupovac (s troje SDSS-ovih zastupnika u tzv. stabilnoj saborskoj većini od 76 ruku ključan držač vladine glave iznad vode) neće priznati ni pred streljačkim vodom – da se Srbe još tretira kao tzv. remetilački čimbenik.  Pa živjeli u RH, Srbiji, BiH ili u Tunguziji. Nijedna hrvatska vlast ni za Domovinskog rata niti nakon njega to nije ni pokušala promijeniti, a itekako je mogla. I sâm je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina bio donesen pod pritiskom međunarodne zajednice, kao uvjet, je li, demokratski i pravno uređenog suživota većinskih Hrvata s manjinskim Srbima, što je bio uvjet i međunarodnog priznanja tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene.

Širi raspon utjecaja

Nema tu nikakve ni pomisli o tomu da je „Hrvatska država Hrvata u kojoj su svi drugi gosti“, nego mora biti država u kojoj su ravnopravni/suvereni svi njezini žitelji, bez obzira na etničku, rodnu, polit-ideološku, vjersku ili koju već pripadnost. I točka. Ili amen, kako tko voli. U dnevnoj pak zbílji Lijepe Naše, koja zdravom nacionalnom sviješću i demokratski još nije civilizacijski odrasla do respektabilnije zrelosti, papirnate proklamacije i realan društveno-politički život u odnosu na hrvatsko-srpski suživot ne idu podruku. Kojekakve se netrpeljivosti bez pokrića s obiju strana – od kojih je većinska najodgovornija, jer je dominantna i raspolaže širim rasponom utjecaja – nisu iživjele. Povijest je rekla svoje, pravda nikad neće do kraja reći svoje, a protok vremena nikad neće biti razlogom za zaborav jer je budućnost preča od prošlosti, pa se ne može dovijeka utjerivati narodima kolektivni tzv. istočni grijeh zbog srpskog žandarenja prije stotinu godina, nekakvih Garašanina i Miloševićeva imperilalizma uoči i 1990-ih godina, odnosno zbog ustaškoga genocida 1941.-1945. i Tuđmanovog miniranja države tzv. ravnopravnih jugoslavenskih naroda i narodnosti 1990-ih godina. Naprosto, nisu narodi krivi – glupa je i vjerska ideja o tzv. istočnom grijehu, kamoli politički joj surogat – za svo zlo što je, nužno ili ne, svejedno, proizašlo iz imperijalnih, ratnih, oslobodilačkih i inih povijesnih nevera, već ideolozi zla i politički vođe/operativci imenom i prezimenom. U hrvatsko-srpskim je to odnosima neriješeno pitanje.

Novokomponirana protusrpska mržnja (bez pokrića) u ekstremističkim kružocima nacional-šovinizma je polit-medijski promovirana kao alibi za sve hrvatske nevolje od prapovijesti, špilje i neandertalca do danas u podne i dalje u budućnost. Kao u Srba kolektivni hrvatski krimen – jer su „svi Hrvati ustaše“ po istom obrascu po kojem su „svi Srbi četnici“, sic transit – npr. zbog ustaškog konc-logora Jasenovca.  A taj hejterski um – nekažnjeno, čak s ironično nakrivljenim usnama ljudi od politike, reda i zakona, sic transit – ne vidi i ne čuje gromoglasno „Ubij, ubij, ubij Srbina“ s nogometnih tribina, „Mamiću Srbine“ i „Kill Srbe“ s uličnih fasada, ušato U s prometnih znakova i pothodnika, „Za dom spremni“ s Thompsonovih koncerata i HOS-ova znakovlja te otvoreno medijsko – čak u tzv. Visoku domu! – dizanje repa genocidnom ustašluku i podguznom naci-režimu tzv. NDH. Itsl. Budući da su takvima, naravno, „svi Srbi četnici“, nemaju ništa protiv navodno Budakova konačnog rješenja: „Trećinu Srba pobiti, trećinu pokatoličiti i trećinu protjerati u Srbiju“. HDZ-ova je svojedobno tzv. žetončićka s proustaškim kanadskim pedigreom, koja se ni danas ne odriče ustaškog pokrate, Ruža Tomašić rođ. Budimir – znana iz izvješća ustaškog lista u Kanadi Nezavisna Država Hrvatska Pavelićevog zeta Srećka Pšeničnika „krasnosloviteljica“ (u ganc novoj crnoj odori ustaške Ženske loze) hvalospjeva tzv. NDH i poglavniku – otvoreno dreknula na HDZ-ovu predizbornom skupu u Slatini: „Hrvatska je domovina Hrvata,  a drugi su u njoj – gosti“.

To nije doprinos produktivnom, civiliziranom, je li, suživotu Hrvata i Srba u zajedničkoj domovini Hrvatskoj ni prijateljska ruka najvažnijem susjedu o kojemu najizravnije ovisi mir na zapadnom Balkanu i čvrstina mosta na stupovima etničkih manjina, nego produbljivanje osvetničke mržnje koja najtragičije pogađa i dugoročno šteti položaju Hrvata u Srbiji i Srba u RH. Premijer Andrej Plenković je šest godina i kusur propustio stati na kraj nehumanom, necivilizacijskom i diskriminacijskom tretmanu Srba kao „povijesnih hrvatskih neprijatelja“ i prljavom proustašluku, a Pupovac se sve to vrijeme pravio grbavim, iako je koalicijskom pozicijom u HDZ-ovoj vlasti politički najodgovorniji za praktično neravnopravan položaj svojih sunarodnjaka u aktualnomu hrvatskom društvu. Koji je položaj tek nešto bolji od položaja/tretmana Roma. Umjesto da Plenkoviću lupi šakom o premijerski stol i uvjetuje SDSS-ovu potporu vladi/HDZ-u konkretnim, je li, pravnim, financijskim i barem srednjoročno projektiranim potezima radi  izjednačavanja uvjeta (su)života Srba u RH s onima većinskih Hrvata te etničkih manjina poput talijanske, češke, slovenske, ukrajinske…, da ta ravnopravnost bude dnevna, opipljiva i svima vidljiva, Pupovac kukavički tu šaku – drži u džepu. Neki ga iz političke oporbe desnije od tzv. desnog centra nazvaju etnobiznismenom. Koliko je Pupovac uistinu relevantan politički predstavnik blizu 200.000 hrvatskih Srba, sugerira činjenica da je na parlamentarnim izborima srpnja 2020. godine preferencijalno dobio 10.733 glasa na 13.228 važećih listića u XII. izbornoj jedinici, pa…

I, dakako, lijepo se vidi i čuje u vanjskom svijetu da hrvatski Srbi imaju svoju sunarodnjakinju Anju Šimpragu za potpredsjednicu HDZ-ove vlade (umjesto SDSS-ova Borisa Miloševića, koji je zglajzao zbog navodno koruptivne afere, sic transit), ali ta politička anonimka samo je slika bez okvira, kopija originala i ništa više. Popunjava prazninu na zidu. Nakon katastrofalnih potresa na Baniji što su ostavili biblijske posljedice upravo u selima s pretežno ili isključivo srpskim staračkim stanovništvom, koje u zabitima jedva preživljava bez struje, vode, plina, pristojnih cesta, nužne osnovne zdravstvene skrbi, telefona, pošte, itsl., novinari su zabilježili labuđi pjev jedne starice: „Još nas nitko nije obišao, pitao kako živimo i treba li nam što. Političari dođu samo uoči izbora, traže naše glasove i više ih ne vidimo četiri godine“. Milorad Pupovac je na Velikoj skupštini SNV-a osobito upozorio na problem siromaštva i socijalne isključenosti na područjima, gdje žive pripadnici srpskog naroda te, kako je objavio HRT, kazao da je „naša obaveza da svako dijete živi u sredini koja ima vodu i struju, održavane javne puteve i uspostavljen javni prijevoz, da budu što manje razlike između Korenice i Lapca ili Gospića i Gračaca“.

Problem, ali čiji?

Pred oko 1500 vijećnika i predstavnika srpske nacionalne manjine iz više od 150 općina, gradova i županija te svih važnijih srpskih organizacija, Milorad Pupovac nije odgovorio na – doduše neizrečeno – glavno pitanje: što je kao „vječni“ satelit vladajućih koalicija učinio u korist kvalitetnih hrvatsko-srpskih odnosa u Hrvatskoj i te domovine sa Srbijom kako se njegovi sunarodnjaci ne bi 28 godina nakon završetka  Domovinskog rata osjećati građanima tzv. drugog/trećeg reda u vlastitoj domovini i da SNV nema potrebu donijeti Deklaracija o pravima i položaju Srba u RH u kojoj će niz navoda i statističkih pokazatelja svjedočiti o tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj kao zemlji koja potkraj prve četvrtine 21. stoljeća, u jeku digitalnog doba i globalne kakofonije o demokraciji, humanom društvu, ljudskim pravima i slobodama ne spada u pozornosti vrijedan krug civiliziranih i socijalno uključivih zemalja? Obrazac za odgovor na to pitanje nije Pupovčev polit-birkratski intelektualizirani diskus na boljem, je li, hrvatskom jeziku od onog što ga u sabornici i u prodržavnim medijima prakticira većina „domoljubnih“ Hrvata s „dna sedmostoljetne kace“, nego je vjerodostojno što potvrđuju statističke činjenice i govore ljudi kojima se neravnopravnost i socijalna isključenost izravno prelamaju preko osobnih i obiteljskih životnih svakodnevica.

Fraza iz Deklaracije o tomu kako su „SNV i vlada RH osigurali veća sredstva za obnovu komunalne infrastrukture“ u zanemarenim općinama sa srpskom većinom te da je „potrebno povećati i ubrzati ulaganja“ lijepo zvuči, ali ništa ne znači, jer nikoga ni u kojem roku ne obavezuje ni na što, pa… Iste je te operativne (bez)vrijednosti i prigodna na skupu SNV-a papagajština premijera Andreja Plenkovića: „Vlada, koja u srpskoj manjini ima stabilnog partnera, u zadnjih je sedam godina (baš otkad je on premijer, a Pupovčev SDSS kritična prevaga do 76 ruku HDZ-ove tzv. stabilne saborske većine, koju politička oporba posprdno zove hrvatsko-srpskom vlašću, op. a.) ostvarila napredak u rješavanju civilizacijskog standarda. Hrvatska je krenula rješavati neka rezidualna pitanja koja su me na početku mandata vrlo iznenadila. Dogovorili smo elektrifikaciju, uređenje vodne i komunalne infrastrukture, snaženje obrazovnog sustava, zaštitu kulturnih prava i političko sudjelovanje (predsravnika srpske manjine, op. a.) na svim razinama. No, imamo još puno zadaća pred sobom.“ E sad, to što je pozvao predstavnike srpske zajednice na to da „zajedno gradimo otvoreno i tolerantno društvo“, jer su „Srbi također dali doprinos ostvarivanju hrvatskih strateških ciljeva, među kojima je ulazak u eurozonu i schengenski režim od ove godine“ također puno ljepše zvuči no što premijer uistinu čini ili kani činiti u tom smislu.

Nije problem u srpskoj zajednici, kojoj je možda više od ikoga stalo do toga otvorenog i tolerantnog društva, već u hrvatskoj većinskoj političkoj zbílji što se prelijeva u medijsku i društvenu te determinira manjinama svoju viziju tzv. otvorenoga i tolerantnog društva. Kad je riječ o Srbima, valja otići u Vukovar i saslušati hejterske nebuloze o ukidanju ćirilice na javnim ustanovama („Srbi više nisu 30-postotno zastupljeni u gradu i ne želimo im proširivati manjinska prava“), prisjetiti se otrovnih izjava Ivana Penave i dijela branitelja što ih godinama interesno okuplja oko sebe, zgroziti se nad suludim etničkim podjelama, fizičkim obračunima mladih, posebnim hrvatskim i srpskim vrtićima, školama, kafićima, dućanima… Ali i slušati svako malo munjene, a nesankcionirane protusrpske uvrede u tzv. Visokom domu – na osobnoj i etničkoj razini – u čemu prednjače politički kameleoni desniji od tzv. desnog centra, bivši hadezeovci, neki osumnjičenici za ratne zločine protiv srpskih civila kojima je, sic transit, suđenje čudnim čudom otišlo u zastaru. Npr. zapovjedna odgovornost Željku Sačiću za pokolj šestero srpskih staraca u zaseoku Gruborima nedaleko od Plaškog 26. kolovoza 1995., koji su počinili specijalci ATJ Lučko, a otkrila kanadska ophodnja Unprofora .

Pa kad hrvatski hejterski politikanti osvetnički zbore o „srpskim ratnim zločincima koji nekažnjeno hodaju oko nas i smiju se žrtvama u lice“, je li, nikomu ne pada na um činjenica koliko „naših“ s istim ili još težim ratnozločinačkim, ratnoprofiterskim i inim nečasnim teretom na duši, s debelim novčanicima ucjenama stečenog novca… također nekažnjeno hoda ulicama, prsi se braniteljskim častima, drži moralno slovo političkim oponentima, uživa natprosječne javne povlastice i, je li, ne samo srpskim žrtvama, nego se smije u lice i smatra hlebincima i vlastite sunarodnjake. Reklo bi se, da parafraziramo onu s bradom: to je nama naša borba dala da i mi imamo i ratnih zločinaca i budala. Naravno, s tim se ne bi složio bivši kontroverzni šef Vrhovnog suda RH Milan Vuković, koji tvrdi kako „Hrvati u obrambenom ratu ne mogu počiniti ratni zločin“. Sic transit. Pa otkud ih je onda toliko prodefiliralo Haaškim sudištem, a mnogi još sjede po europskim kazamatima ili se kod kuće obnoć trzaju u krevetima od straha da će im pravda pokucati na vrata? Jamačno bi i sami tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i bošnjački pajdaš Alija Izetbegović bili ugošćeni u Sheveningenu u apartmanima uz onaj srbijanskog vožda Slobodana Miloševića da smrt nije preduhitrila kobnu tužiteljsku ruku što se dohvatila tzv. udruženoga zločinačkog pothvata.

Domovinski je rat završen kako je završen prije četvrt stoljeća, ali davno posijano međunacionalno nepovjerenje i dalje rađa otrovnim plodovima nesnošljivosti i mržnje. Doduše, ne među tzv. običnima/malim građanima obaju entiteta – osim nepopravljivo zaluđenih manjih skupina i pojedinaca koji će hodati i na trepavicama ne bi li se dojmili dominantnom većinom –  nego to nezdravo stanje osobne i kolektivne neslobode hrane političke sekte radi održanja na vlasti i time izvlačenja osobne i stranačke koristi. Da to stanje ne odgovara i interesima srpskih političkih predstavnika u/pri vladajućoj HDZ-ovoj kasti, čiji je Milorad Pupovac/SDSS, je li, najvidljiviji eksponent – koji ne želi kao tzv. partner lupiti šakom o Plenkovićev stol, već u leru, prigodno, o povijesnim obljetnicama lamentira o ustašama, srpskom stradanju u tzv. NDH, povijesnom revizionizmu te reda radi nazoči antinacifašističkim skupovima i manifestacijama – SNV ne bi imao razloga poručiti Deklaracijom kako bi srpski doprinos razvoju hrvatskog društva trebao imati više prostora i u školsklim programima. Istina je da se taj doprinos, povijesno i u najnovije doba (u Domovinskom ratu ih je cca 20.000 branilo RH s puškom u ruci), tretira rijetko i površno, čak vrlo negativno ili se sasvim prešućuje, prikazuje stereoripno, itsl. Iza toga ne stoji većinska volja i potreba ni hrvatskih građana, kamoli Srba, nego loš i ignorantski odnos državne vlasti kojoj Pupovac/SDSS interesno drže glavu iznad vode.

Srpski doprinos

Da troje srpskih saborskih zastupnika okrenu palac dolje tzv. partnerstvu s HDZ-om, pada Plenkovićeva vlada jer se tzv. stabilna saborska većina u trenu pretopila u tzv. stabilnu saborsku manjinu, i ide se na izvanredne parlamentarne izbore. I točka. SNV/SDSS/Pupovac će se kukavički do bola zadovoljiti mlaka voda kritikom, osicama bez žalca i pametovanjem koje nit’ smrdi, nit’ miriše. Sic transit. HDZ-ovoj vladi to itekako odgovara, pa nije čuditi se Plenkovićevoj laudi sudionicima Velike skupštine SNV-a: „Vlada ima u srpskoj manjini stabilnog partnera“. Doduše, nije u srpskoj manjini, nego u SDSS-u pod Pupovčevim dirigentskim štapićem, što nije isto. Da nije toga političko-interesno-trgovačkog promiskuiteta, hejterska ne-svijest u društvu ne bi imala hrane za širenje protusrpske histerije. Da se, je li, objektivno i sadržajno tretira u školama, medijima i šire u društvu objektivna vrijednost srpskog doprinosa hrvatskom političkom, kulturnom,  znanstvenom, umjetničkom, sportskom i inom identitetu/integritetu, ne bi se smjelo tajiti/prešućivati da je glazbeni otac hrvatske himne Srbin Josif (ne pohrvaćeni Josip) Runjanin, da je najveći znanstvenik svih vremena Nikola Tesla, Srbin iz Smiljana u Lici, da je najveći domoljubni hrvatski pjesnik Srbin Petar Preradović, da je najveći hrvatski kipar spomeničke plastike Srbin Vojin Bakić, da je Srpkinja rodila Antu Starčevića, tzv. oca hrvatske domovine, etc., etc. Lista je nepregledna.

Bez doprinosa hrvatskih Srba na svim područjima života, rada, pa i same državnosti (uključivo osnove determinirane antinacifašističkom borbom u Drugomu svjetskom ratiu), Hrvatska bi – ako uopće bi!? – bila neugledan torzo. Te činjenice, uz povijesno međunacionalno životno prožimanje i suživot dvaju susjednih slavenskih naroda iste kršćanske vjere, srodnih običaja i kultura, desetljeća zajedničkog života u dvjema zajedničkim državama, itsl., dobar su temelj za obostrano izglednu budućnost. Ali ne s nezbrojenima/nesavjesnima na vlasti i na jednoj i na drugoj obali Dunava, odnosno u Beogradu i Zagrebu. Kako sada stvari stoje, SNV nije pogriješio donošenjem svoje Deklaracija o pravima i položaju Srba u Hrvatskoj, ali njezina je učinkovitost vrlo ograničena, deklarativna i kao takva ostat će dokument vremena više u debelom registru što ionako nitko ne doživljava poticajnim za bilo što. Kamoli obavezujućim. Time će i Pupovčeva lamentacija o tomu da je Deklaracija „posvećena ljudima koji iz različitih razloga žive u strahu od svog identiteta i u bojazni slobodnog izjašnjavanja“ ostati labuđim pjevom ili vapajem žednog u pustinji. Treba tek doći jedno drugo, pametnije, otvorenije i tolerantnije vrijeme s drugim, razboritijim, savjesnijim i poduzetnijim političkim vođama, koji se neće stidjeti etničkog porijekla Nikole Tesle, Petra Preradovića, Vojina Bakića, Josifa Runjanina, Ante Starčevića, Dušana Džamonje, Vladana Desnice i tih i takvih. Koji neće rušiti, prešućivati i krivotvoriti globalne vrijednosti i njihove tvorce općeg značenja radi osobne i kastinske koristi.

Marijan Vogrinec

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr