Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

PRVA ISTARSKA PARTIZANSKA ČETA UPALILA JE ISKRU USTANKA U ISTRI

POVODOM 80. OBLJETNICE FORMIRANJA PRVE ISTARSKE PARTIZANSKE ČETE, POSTROJBE NARODNOOSLOBODILAČKE VOJSKE (NOV) KAO 5. ČETE II. BATALJUNA “VLADIMIR GORTAN” 2. PRIMORSKO-GORANSKOG PARTIZANSKOG ODREDA 5. OPERATIVNE ZONE NOV I PO HRVATSKE…

(Foto: Istrapedia) Spomen-ploča s popisom boraca Prve istarske partizanske čete

Nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. godine, Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske (CK KPH) bio je povezan s Okružnim komitetom KPH za Hrvatsko primorje i svog delegata Mošu Albaharija, rođenog u Sarajevu sa stalnim boravištem u Zagrebu, uputio u Istru radi organiziranja Narodnooslobodilačkog pokreta i dizanja ustanka. Pripadao je židovskoj obitelji koja je iz Sarajeva preselila u Zagreb gdje je završio pučku školu i gimnaziju te 1940. diplomirao psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je studirao filozofiju. Ubrzo se uključio u antifašistički pokret i postao član Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), a kasnije i član Komunističke partije Jugoslavije (KPJ). U kolovozu 1941. krenuo je u Istru i organizirao prvi partizanski logor na planini Tuhobiću i bio zapovjednik. Bio je to prvi njegov susret s miroljubivim i hrabrim Istranima. U logoru je formiran 1. partizanski odred “Božidar Vidas Vuk” (predratni revolucionar i komunist iz Hreljina – op. A. Č.) i Albahari postaje zapovjednik. U ratnom okršaju s talijanskim fašistima 12. studenog 1941. ranjen je i ilegalno prevezen u Sušak, današnji predio Rijeke, nakon što je izliječen, okružni komitet KP Hrvatske za Istru poslao ga je u Rijeku radi organiziranja povezivanja partijskih organizacija koje su bile rasformirane zbog jedne policijske provale. Bio je hrabar, neustrašiv i odličan borac, zapovjednik i politički radnik. Sve je to naučio za življenja u Zagrebu u kome s nepunih 21 godinu bio jedan od najpoznatijih SKOJ-evaca i voditelj partijskog rada na svim fakultetima zagrebačkog Sveučilištu.                                                                                            

Ljubičić izdao 60 kolega koji su uhićeni i stradali

Moša Albhari ne posustaje i početkom lipnja 1942. formirao je 2. partizanski logor u sastavu Pete operativne zone Hrvatske i bio je politički pozadinski djelatnik. Povezao s radništvom i aktivirao više partijskih organizacija u Rijeci koje su se povezale s partizanima iz Istre. Međutim, na ilegalnom sastanku 7. srpnja iste godine u kući broj 70 u selu Kućeli napali su ih talijanski karabinjeri koji su opkolili kuću i počeli pucati, pa je u oružanom okršaju Albaharti ranjen u nogu. Osim njega, zarobili su Mira Grakalića (iz istarskog mjesta Medulina – op. A. Č.), Jakova Brajana, Joakima Jurdanu i suprugu Pepicu, Ivana Brajana i malodobne djevojčice Ivanku I Šenku. Nedugo zatim saznalo se da je politički aktivist Rudolf Ljubičić u jednom oružanom napadu uhićen i otkrio je fašistima sve partizanske logore i izdao oko šezdeset aktivista među kojima Albaharija i Grakalića. Svi su stradali, a to za borce i seljane okolnih sela bila strašna izdaja i veliki udarac za Narodnooslobodilački pokret.

Moša Albahari i Miro Grakalić osuđeni su i pogubljeni u Rimu

Moša Albabari i Miro Grakalić prevezeni su u zatvor u Kopar, a 13. studenog 1942. u Rimu. Specijalni sud za zaštitu države obojicu je osudio na smrt strijeljanjem i sutradan, 22 studenog su pogubljeni. Fašistički policijski i istražni suci te suci Specijalnog suda zaštite države nisu znali pravo ime i prezime Moše Albaharija, pa je osuđen i strijeljan pod konspirativnim imenom Vittorio Blecich. Nakon svršetka Drugog svjetskog rata posmrtno ostaci Moše Albaharija prevezeni su iz Rima u Zagreb i sahranjeni groblju Mirogoju. Na portalu Udruge antifašističkih boraca i antifašista Liburnije uaba-liburnija.com, objavljeni su značajni podaci o Moši Albahariju – Marku. Uz, ostalo, bio je član štaba 2. primorsko-goranskog partizanskog odreda i instruktor O.K. KPH za Hrvatsko primorje. “On je zajedno s Mirom Grakalićem dolazi u Grdi Žleb gdje je održan sastanak 5. srpnja 1942. sa slovenskom partizanskom grupom i rukovodstvom NOP-a Kućelići – Rukavac – Zvoneča. Na sastanku su bili nazočni: Antoio Micicich Tosi, sekretar M.K. KPH Rijeka, Miroslav Brozina Slavko iz Jelšana, član M.K. KPH u Tijeci, Ivan Brozina Slovan iz Jelšana, komandant partizanske grupe i partizanski borci Josip Šustar-Miha iz Gornjeg Zemunika kod Ilirske Bostrice, Karlo Kakšanin Jernej iz Bukovje kraj Postojne, Iva Furlan-Pater iz Remca kaj Gorice i Ivan Frol-Vojnovič iz Jelšana, te rukovoditelj organa NOP-a Kućeli-Rukavac Jakov Brajan-Tonkin i članovi odbora Rukavac Lucijan Sušanj Jurez i Adam KInkela te Akeksa Poščić-Leksigo, Joakim Jurdana-Marijin, Stanka Jurdana i Iva Jurdana-Čonina iz redova Kućeli (…)”, opisan je taj važan povijesni sastanak.   

Preteča osnivanja Prve istarske partizanke čete

Nema dvojbe da je je Moša Albahari jedan od preteča formiranja Prve istarske partizanske čete, ali nažalost nije doživio da sudjeluje u formiranju koncem kolovoza 1942. godine. Naime, prva jezgra Liburnije – 1. partizanske čete formirana je u Grdom Žlebu kraj Kučelića 5. srpnja 1942. godine. Prema podacima koji je pulski povjesničar Davor Mandić objavo na istarskoj internetskoj enciklopediji Istrapedia i koji se poslužio s brojnom literaturom, objavio je da u selo Kućeliće dolazi prva manja petorica partizana koje predvodi Ivan Brozina-Slovan i ustrojili su Prvu istarsku partizansku četu i postavili logor između sela Žvečevo i Kućeli na Grdom žlebu. Povezuju se s Brajanom (Jakov Brajan-Tonkin – op. A. Č.) i 5. srpnja sastaju se s Mošom Albaharijem-Markom (zamjenikom političkog komesara 2. primorsko-goranskog PO-a) i Mirom Grakalićem Crnićem, kojeg je štab odreda uputio u Istru da se poveže s istarskim partizanima. 

Prof. dr. sc. Dukovski: Jedina naoružana istarska partizanska jedinica i jezgra u NOP-u i NOB-u

Za nijansu su različite izjave spomenutih antifašističkih boraca i antifašista Liburnije i povjesničara Mandića. No, nepobitna je činjenica da je 1. istarska partizanska četa kao 5. četa II. bataljuna “Vladimir Gortan” 2. primorskog partizanskog odreda imala značajnu ulogu u Narodnooslobodilačkom pokretu u Liburniji i Istri. O tomu je govorio Dušan Širola na svečanosti povodom 76. obljetnice formiranja Prve istarske partizanske čete. Osim toga, u povijesnim dokumentima ostalo je zapisano da je talijanska fašistička vlast u razdoblju 1940.-1941. poslala 5 tisuća mladih Istrana u južnu Italiju, a od 1943. brojka se popela na 25 tisuća. Povjesničar Mandić nadalje piše: “Najdalje 22., a najkasnije 25 VIII. 1942. u Tršću kraj Gerova (Gorski kotar) u logoru Sokoli, Štab 2. primorsko-goranske PO-a ustroji zapovjedništvo postrojbe, imenuje sekretare partijske ćelije, određuje novih pet boraca u sastav postrojbe i ustrojem 5. čete II. bataljuna “Vladimir Gortan” će početi političko i vojno djelovati u Istri (…)”. Međutim, povjesničar i pisac prof. dr. sc. Darko Dukovoski, profesor na Filozofskom fakultetu u Rijeci i koji živi u Puli, u Istarskoj enciklopediji, 5. ožujka 2005. u tekstu “Povijest Istre od kapitulacije Italije do kraja Drugog svjetskog rata (1943.-45.) o prvoj istarskoj partizanskoj četi piše da je osnovana 27. kolovoza 1942. ispod Risnjaka, a 3. IX prešla je Rapalovu granicu i utaborila se na Planiku. “To je tada bila jedina naoružana istarska partizanska jedinica i jezgra razvoja NOP-a i narodnooslobodilačke borbe (NOB)…”, objavio je profesor i povjesničar Dukovski.

Istarski prvoborac Ante Drndić, rođen u mjestu Karojba kod Motovuna, prvi je glavni urednik Glasa Istre, koji je osnovan 1943. kao antifašističko glasilo naroda Istre, u broju od te godine za navedenu postrojbu je objavio: PRVA ISTARSKA PARTIZANSKA ČETA UPALILA JE ISKRU USTANKA U ISTRI (pod. A. Č.). A ustanak je potrajao sve do travnja i svibnja 1945. godine.

Armando Černjul

Pula, 30. kolovoza 2022.

Facebook
E-mail