Da bi se ljude odvratilo od fašizma, nije dovoljno samo podsjećati ih na grozote koje je on napravio. Potrebno je da se ih upozna s konceptom nekakvog društva koje bi bilo bitno bolje od ovog, današnjeg, demokratskog, za kojeg se obično misli da je najbolje moguće, a što uopće nije točno.

Čini se, naime, da velikoj većini ljudi treba pokazati cilj, da bi energično i poletno radili i živjeli, jer tamo gdje on nije poznat, ili se ne vidi, tamo se zbiva, depresija, beznađe, besciljno lutanje i kaos.

Mislim da se suvremeni ljudi sve više okreću fašizmu zato jer uočavaju da ovakvo društvo u kakvom živimo danas nije sposobno ostvariti nikakav vredniji cilj, a ne znaju niti za kakvo drugo društvo koje bi bilo sposobno za to i koje bi im otkrivalo ili ukazivalo na neki cilj vrijedan njihove djelatnosti, cilj čijoj bi se onda realizaciji s elanom mogli posvećivati.

Borba protiv nečega, kao što je suvremena borba protiv fašizma i fašizacije društva, neće biti prava borba, niti će biti uspješna sve dok ne postane istovremeno i borba za nešto – nekakvo društvo koje bi nam bilo poznato barem u glavnim crtama, koje bi obećavale bolji i smisleniji život.

Nama, za sada, nije poznat nikakav ozbiljan koncept nekog novog, boljeg društva, a feudalizam i robovlasništvo su predaleko od današnjice, a i stigmatizirani su kao nešto loše, pa većini nezadovoljnih i nesretnih ljudi ostaje jedino nevoljko, defetističko prepuštanje nekakvoj nejasnoj paradruštvenoj, ili pseudodruštvenoj tvorevini kao što je fašizam.

Pri tome mislim prvenstveno na ljude koji žive u razvijenim i bogatim državama zapadne građanske demokracije, koje su, kad se malo bolje pogleda, usprkos bogatstvu, zapravo ozbiljno bolesne, trule, nekrozne i čije bogatstvo, usprkos njihovom otporu, već primjetno, između ostalog služi i financiranju jednog novog oblika fašizma. No ne radi se samo o njima, jer se njihova bolest, poput metastaza, širi po cijelom globusu.

U fašizmu ljudi traže onu snagu koju su izgubila demokratska društva, jer fašizam je “društvo” koje se temelji na sili, odnosno prisili, koja je puki privid te snage. Fašistička “snaga”, tj. sila nije svrsishodna. Destruktivna je, neproduktivna i sterilna.

Pravo, zdravo društvo temelji se prvenstveno na motivaciji ka produktivnom ponašanju, a prisila se vrlo rijetko primjenjuje – samo u iznimno devijantnim situacijama.

Zdravo društvo ostvaruje svoje ciljeve NA NAČIN kojim daje doprinos ostvarivanju onih bitnih ciljeva ljudske vrste, a fašizam, baš NAČINOM svog opstanka opstruira, ometa ili onemogućuje ostvarivanje tih ciljeva i tako obesmišljava ljudski opstanak.

U zdravom društvu, plaće, tj. nagrade za rad zakonomjerno su srazmjerne vrijednosti i veličini doprinosa ostvarivanju ciljeva društva i ljudske vrste, a u fašizmu i drugim kontraproduktivnim ili anahronim društvima, suprotno tome, ovise o goloj volji i hirovima političkih moćnika.

Slično Aristotelu, ja smatram da se razvoj bilo kojeg bića vrhuni u stvaranju moći samoodržanja. Ona je cilj i sinteza razvoja. No da bi ta sinteza dokazala sebe kao sintezu i cilj razvoja, ona mora moći evoluirati, jer je evolucija jedino sredstvo trajnog i produktivnog samoodržanja bića. To važi i za društveno biće, društvo. Ono biće ili ono društvo koje se ne može održati u postojanju, tj. koje ne može evoluirati, ne može se smatrati ostvarenim ciljem razvoja.

Moje je mišljenje da je klasična građanska demokracija sinteza razvoja ljudskog društva, ali se ne može održati takva kakva je bila kad je bilo završeno njeno stvaranje, nego je treba zamijeniti onim što ja zovem nomokracijom, a što je zapravo bitno unapređena demokracija, demokracija koja je evoluirala do stupnja koji se može smatrati produktivnim, tj. dovoljno efikasnim i pouzdanim društvenim i političkim sredstvom za ostvarivanje ciljeva lokalnih društava i ciljeva cijele ljudske vrste u idućih nekoliko stoljeća. Nekad vrlo moćna građanska društva su se istrošila, i, kako sam već natuknuo, izgubila svoju moć i one vrijedne sposobnosti.

Koncept nomokratskog društva, ja sam počeo razvijati u ranim osamdesetim godinama prošlog stoljeća i do sada je taj koncept izdržao sve kritike, i, baš se kroz te kritike, i zahvaljujući njima znatno razvio i pokazao realističnim, funkcionalnim, i općenito, dobro zamišljenim društvom. Nomokratsko društvo moglo bi se, u najkraćim crtama opisati kao društvo u kojem se efikasnost vladanja izabranih vlasti dosta strogo i vrlo precizno kontrolira jednim sistemom zakona, i to na takav način da omogući kontinuiranu i efikasnu, tj. produktivnu vladavinu i život ljudi koji načinom ostvarivanja svojih ciljeva vodi i ka ostvarivanju ciljeva ljudske vrste.

Jedan mali korak unatrag.

U kritici Platonove ideje države (kritici koja se može odnositi i na Marxov komunizam), Aristotel je rekao da je bolje usavršavati postojeće društvo, nego izmišljati nešto novo. Ta je Aristotelova misao puno važnija nego što se može zaključiti na prvi pogled i ja sam je se vrlo disciplinirano, pridržavao u svom radu.

Ovom napomenom o Aristotelu, htio bih sugerirati da nomokracija – vladavina zakona – nije nešto što je “palo s marsa”, nego epiteza – nužni novi stupanj razvoja ljudskog društva, i ne postiže se ukidanjem onih temeljnih zakona ljudskog produktivnog življenja, nego njihovim ostvarivanjem.

Isto je i sa institucijom virtualnog vlasništva nad tzv. kapitalnim dobrima i sa virtualnim, tj. umjetnim vlasnikom. I to se može smatrati epitezom razvitka institucije vlasništva.

Epitetički ili evolutivni razvoj, evolucija ne postupa hegelijanski i marksistički, tj. ne negira, niti uništava sintezu, tj. rezultate prethodnog, revolutivnog razvoja, koji se zbivao kroz tezu, antitezu i sintezu, nego ih potvrđuje, afirmira, održava u postojanju.

Toliko o tim teorijskim stvarima koje su temelj za slijedeći prijedlog.

A prijedlog je: da se ideja nomokratskog društva, putem neke tiskane knjige ili brošure, prezentira većem broju ljudi, tako da fašizam ne bude jedina alternativa sadašnjem društvu, koje svakim danom pokazuje sve veće slabosti i sve veći otklon prema spomenutom, novom obliku fašizma – globalnog fašizma – a samim tim i antifašizam bi postao snažnija, a možda čak i spasonosna društvena i politička tendencija, opcija ili pokret.

Ovo govorim stoga što mislim da je važno imati na umu da onaj stari oblik fašizma nije toliko opasan kao novi, a on je stvarno toliko opasan, da bi, ako se nastavi širiti na način na koji se danas širi, lako mogao postati i novim svjetskim poretkom, NWO koji bi bio dosta sličan onoj Orwellovoj 1984 oj.

Ideja nomokratskog društva izložena je u velikom broju mojih spisa ali je najkonciznije data u spisu Ključevi privrednog čuda. Taj je spis preveden na Engleski pod naslovom: „New revolution of economy“. Naravno, tu se ne radi samo o ekonomiji, nego prvenstveno o novim, funkcionalnim i produktivnim društvenim odnosima.

Mislim da bi, u svrhu jačanja antifašističkog pokreta i revitalizacije društva i društvenosti, a i mogućeg uspostavljanja nomoktatskog društva, bilo dobro objaviti spomenuti tekst pod naslovom Ključevi privrednog čuda (ili nekim drugim), zajedno sa tekstom „Pojam Prava“ i možda još nekim, koji ima srodan sadržaj, sa svrhom: da omanja knjižica koja bi sadržavala te tekstove bude nekakav analogon Marxovom Komunističkom manifestu – poziv na evoluciju i ozbiljavanje budućnosti, ili, ako hoćete, poziv u borbu za takav opstanak kakav je svojstven čovjeku kao biću slobode i kakav istovremeno ostvaruje i one ultimativne ciljeve ljudske vrste.

Evo linka za „Ključeve“: https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/06/20/kljucevi-privrednog-cuda/

Petar Bosnić Petrus