Ovim tekstom obilježava se odlučujuća mjera koja je pridonijela uspostavljanju fašističke vladavine u Njemačkoj legalističkim sredstvima 1933., točnije donošenje “Enabling Act” 23. ožujka 1933.
Kako bi se omogućila provedba potpune moći Hitlerove vlade bez opozicije, postojale su dvije mjere. Najprije je poništen 81 mandat KPD-a, koje je komunistička partija još osvojila na izborima za Reichstag 5. ožujka 1933.; drugo, otvaranje Reichstaga bilo je inscenirano na takav način da nikakva politička opozicija više nije bila moguća.
Otvorenje Reichstaga održano je 21. ožujka 1933. u Garnizonskoj crkvi u Potsdamu, na grobu pruskih kraljeva. “Dan Potsdama” je radio uživo; posebna izdanja tiska bila su u velikoj nakladi. Simbolična fotografija s Hitlerovim naizgled punim poštovanja s Hindenburgom bila je poruka konzervativnim krugovima; naknadno polaganje vijenaca na grobovima pruskih kraljeva imalo je za cilj simbolički staviti novu vladu Reicha u “slavnu tradiciju Pruske”. Čak je i protestantska crkva dala svoj blagoslov u osobi biskupa Otta Dibeliusa.
Tako usklađen, prvi sastanak novoizabranog Reichstaga – bez zastupnika KPD-a i sa samo 94 od 120 zastupnika SPD-a – održan je u berlinskoj opernoj kući Kroll 23. ožujka 1933. godine.
U svojoj vladinoj deklaraciji, Adolf Hitler je izjavio da je jedina svrha ove sjednice Reichstaga bila donošenje “Akta o omogućavanju”, koji je zapravo ukinuo sve ovlasti parlamenta – posebno kontrolu nad vladom – i dao vladi Reicha odriješene ruke u svim odlučujuća polja djelovanja. Ta se ovlast nije odnosila samo na unutarnju politiku, nego se trebala odnositi i na sve vanjskopolitičke odluke. Službeno obrazloženje za ovaj Zakon o omogućavanju formulirano je u njegovom naslovu. Bio je to “zakon za liječenje nevolja naroda i Reicha”.
U obrazloženju zakona tvrdilo se da bi to trebao biti jedini način da se njemački narod izvuče iz “sramote Versaillesa”. Samo na taj način mogla je biti moguća međunarodna “ravnopravnost”, koja je zapravo značila vojno jačanje njemačkog Reicha.
Iz današnje perspektive to je nezamislivo: iako su sve buržoaske stranke zastupljene u Reichstagu bile svjesne da će ovaj zakon njihovu djelatnost de facto učiniti suvišnom, u njihovim redovima nije bilo opozicije.
Samo je SPD glasao protiv ovog zakona. Otto Wels, vođa parlamentarne skupine, održao je 23. ožujka 1933. svoj poznati govor s porukom: “Sloboda i život mogu nam se oduzeti, čast ne mogu.” Bilo je to jasno odbacivanje fašističkog kršenja ustava – što je trebalo biti ostvareno izglasavanjem Reichstaga. Međutim, ne može se zanemariti da je ovaj govor sadržavao i mnoge kontradiktornosti. Otto Wels smatrao je da se mora opravdati NSDAP-u da je SPD uvijek zagovarao “jednaka prava Njemačke” i da se potpuno slažu s vanjskopolitičkim programom nove vlade.
Osudio je progon SPD-a i njegovih izabranih zastupnika, ali nije rekao ni riječi o tome da su KPD-u poništeni mandati, a izabrani zastupnici – unatoč službenom imunitetu – progonjeni i uhićeni. Njegova povijesna analogija na kraju govora: “Socijalistički zakon nije uništio socijaldemokraciju. Njemačka socijaldemokracija također može crpiti novu snagu iz novih progona”, jasno je dao do znanja da on sam nije mogao stvarno procijeniti prijetnju za sve pristaše Socijaldemokracija.
Poimeničnim glasovanjem usvojen je “Akt o omogućavanju”. Za to je tada glasovao i prvi predsjednik SRN-a Theodor Heuss.
Formalno je trajanje ovog zakona bilo ograničeno na četiri godine, ali je njime zapravo ukinuta republika. Dok je Uredbom o požaru u Reichstagu ukinuto pravo na slobodu, ovaj je zakon ukinuo načelo diobe vlasti. Od sada su izvršna i zakonodavna vlast bile u jednim rukama.
Iz ovog povijesnog iskustva, FIR brani načelo diobe vlasti i osuđuje sve tendencije, koje se i danas susreću u demokratskim državama, da se ograniče prava parlamenata ili kontrolna prava ustavnih sudova u provođenju vladinih odluka.
Ulrich Schneider, FIR
