Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Preminula partizanka Ruža Badovinac

Ruža Badovinac

U nedjelju, 10. listopada 2021. u 95. godini života iznenada se ugasio plemeniti život sudionice NOB-a, partizanke, drugarice i humanitarke Ruže Badovinac.

Ruža je rođena 30. svibnja 1927. godine u Kuzmincu  (Podravina), u obitelji oca Ivana i majke Katarine Kolman. Ruža je završila osnovnu školu u Kuzmincu i nastavila školovanje na 3. gimnaziji u Zagrebu, boraveći kod strica Ignaca Kolmana.

Nakon okupacije zemlje i tijekom školovanja prihvatila je ideje za pravednije društvo, za boljitak radnika i seljaka, te postaje skojevka. Okupacijom Podravine otpočeli su progoni nepoželjnih ljudi od strane ustaša. Okupatori i fašisti istjeruju s obiteljskog ognjišta brojne obitelji, pa tako i obitelj Kolman. Otac Ivan, majka Katarina , brat Božo i 16- godišnja Ruža odlaze u partizane, napuštajući kompletno imanje. Dolaskom na Kalnik u selo Ribnjak, Ruža dobiva raspored u Kalnički odred na dužnost bolničarke, najprije u Četi, pa kasnije u bataljonskoj ambulanti Brigade „Braća Radić“, da bi do kraja rata bila šef saniteta u komandi 32. divizije u sklopu X. korpusa NOV – a zagrebačkog, gdje je upoznala Franju i Ankicu Tuđman. S jedinicama X. korpusa ušla je u oslobođeni Zagreb 10. svibnja 1945. godine.

Poslije rata ruža je nastavila školovanje i završila partizansku gimnaziju. Radila je do mirovine (1996.) u organima unutarnjih poslova Republike Hrvatske.

Bila je aktivno uključena u društvenim organizacijama, a posebno u radu antifašističkih udruga u Zagrebu i Samoboru, te u Sekciji boraca 32. divizije i X. korpusa zagrebačkog.

Početkom pedesetih godina upoznala je doktora Badovinac Nevenka i sklopila uspješan brak. Godine 1954. dobili su sina Juraja. Kao mladi doktor suprug je s Ružom boravio i radio u Africi kao tehnička pomoć u Gani, Libiju, Zambiji .Nakon 17-godišnjeg boravka u afričkim zemljama Ruža se sa suprugom vratila u Samobor. Nažalost, suprug Nevenko umro je  1986.

Za doprinos tijekom NOB-a Ruža je više puta odlikovana, a za rad u udrugama boraca NOB-a dobila je Povelju SABA RH.

Ruža je voljela sve ljude i na sebi svojevrstan način borila se i doprinosila zajedno sa njima za bolji i ljepši i sretniji život obitelji i čovjeka. Krasila ju je jednostavnost i iskrenost, te druželjubivost i želja da uvijek i u svakoj prilici drugima pruži svesrdnu pomoć.

Donosimo dio svjedočanstva  Ruže Badovinac.

Sjećanje na svoje dane u Narodnooslobodilačkoj vojsci zapisala je i Ruža Badovinac, rođ. Kolman (1927.) iz Kuzminca: „Nakon osnovne škole u Kuzmincu, nastavila sam na III. ženskoj gimnaziji u Klaićevoj ulici u Zagrebu gdje sam boravila kod strica Ignaca Kolmana. Stric je imao dvoje djece, sestrična starija od mene 6 godina i bratić Milivoj stariji samo godinu dana. Dolaskom Nijemaca u Zagreb na Trg bana Jelačića sjurili smo se tamo i moj bratić i ja te vidjeli razdragane građane kako ih dočekuju sa cvijećem. Škole su prestale s radom i mi smo se djeca našli u Kuzmincu potkraj proljeća. Moji roditelji imali su u Kuzmincu trgovinu mješovite robe sve do odlaska u partizane, lipnja 1943. godine zajedno s nama djeccom. Bili su obaviješteni da nas žandari dolaze hapsiti radi suradnje s partizanima. Ostavili su kompletno cijelo domaćinstvo i preko noći krenuli put Kalnika s kraćim zadržavanjem u Grbaševcu gdje su dočekali mene koja sam doputovala iz Zagreba. Iduće noći došli su po nas politički radnici drug Pepek i drug Zdelar te nas odveli na Kalnik u selo Ribnjak. Bila je to baza Okružnog komiteta Varaždin. Te noći stigla je na kalnik i familija Kolenko iz Malog Bukovca s dvije kćerke. Svi su nas pozdravili toplo i razdragani što smo uspjeli doći na oslobođeni teritorij. Ovdje smo trebali dobiti naš raspored – vojne jedinice ili pozadinske dužnosti. Kao svjesna skojevka tvrdoglavo sam inzistirala da idem s puškom u ruci u Odred dok nije došao dr. Jovica i predočio mi potrebu sanitetskog osoblja sa znanjem steriliteta. To je promijenilo moju odluku i pristala sam biti bolničarka – najprije u četi, a kasnije u bataljonskoj ambulanti pa čak i refernt saniteta bataljona. U partizane sam došla takoreć iz školske klupe: suknja, bluza, crna školska kuta, dokoljenice i malo više polucipele. Takva naravno nisam mogla biti četna bolničarka i čini mi se da sam dobila neku vojničku bluzu od Pepeka kao i pištolj 6,35. Dobila sam i jednu malu bombu „kragujevku“ koju sam nosila na remenu oko pojasa. Preko ramena imala sam sanitetsku torbicu sa sterilnim zavojima prve pomoći i naravno – lijekove. Jod mi je bio najpotrebniji, njime se morao namazati rub rane. Sjećam se jodoform praška, prontozil tableta, hipermangana, ihtiola za čireve, neku špahtlu i zihericu. No, glavna moja dragocjenost bio je mali ručni sterilizator sa sterilnim gazama koje sam sterilizirala kad smo došli u bazu. Bila sam dobra bolničarka jer su me hvalili liječnici da se moje rane ne inficiraju i tako izbjegne strašna gangrena koja je kosila naše ranjenike. Prvo moje vatreno krštenje bila je borba u Potočecu kod Križevaca kada su nas napali domobrani. Bili smo na rubu šume. Žestoko su nas gađali minobacačima. Bojala sam se i samo da nisam nosom zarovala zemlju, a Milivoj Dobrić, komesar čete, obilazio je svoje borce i hodao uspravan, lijep, mlad, neustrašiv, s rukama na šmajseru koji mu je visio oko vrata. Malo iza toga opet je grunulo, ali vrlo blizu, osjetila sam užasnu bol u ušima koja je trajala još nekoliko dana i poslije prestala i ja nisam ni znala da mi je oštećen sluh. Milivoj je poginuo. Borci su ga odnijeli, ali ja ga nisam vidjela – htjela sam ga upamtiti kakav je bio u prolazu zadnji put.“ 

Share on facebook
Facebook
Share on email
E-mail

Kategorije

Najave