Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Preljev za koljače

Nepravomoćna sudska rehabilitacija Nikole Kalabića, jednog od najgorih četničkih zločinaca iz Drugog svjetskog rata, nastavak je historijske politike Srbije koja podrazumijeva normalizaciju kolaboracionističkog pokreta i njegovih zlodjela nad civilima, a za Novosti je komentira povjesničar Milan Radanović

(Foto: Wikimedia Commons) Rehabilitirani četnički zločinac Nikola Kalabić

Početkom kolovoza objavljeno je da je Viši sud u Valjevu nepravomoćnom odlukom rehabilitirao jednog od najzloglasnijih četničkih vođa iz Drugog svjetskog rata Nikolu Kalabića. Zahtjev za rehabilitaciju podnijela je njegova unuka Vesna prije deset godina. Kalabić je bio zapovjednik Korpusa gorske garde i jedan od najvažnijih oficira pod zapovjedništvom Draže Mihailovića. Odgovoran je za niz zločina od kojih je najbolje dokumentiran onaj počinjen 1943. u Kopljarima gdje su četnici zaklali 20 i strijeljali dvoje mještana, među njima je bilo 20 Roma, a među kojima šest žena. Romi su ubijeni kako bi se stanovništvo zastrašilo da ne surađuje s partizanima. Osim toga, Kalabić je odgovoran za niz drugih zločina. Povjesničar zaposlen u Arhivu Srba u Hrvatskoj Milan Radanović, ekspert za četnički pokret i autor knjige “Kazna i zločin – snage kolaboracije u Srbiji” kao paradigmatičan navodi zločin počinjen u noći na Novu 1944. godine u Topoli gdje je Oplenačka brigada zaklala devetoro mještana, među njima šest žena. Ubijeno je pet članova obitelji Aksentijević: Dragiša, njegova supruga Mirka i troje djece.

– Kalabićevci su ubijali više članova jedne obitelji, vrlo često su klali žene, a najčešći ili vrlo čest način ubijanja bilo je klanje čime su unosili ogroman strah među narod – kazao je Radanović za Novosti. On je pred Višim sudom u Valjevu dao iskaz u kojem je govorio o ratnim zločinima Korpusa gorske garde, napose u Kopljarima jer je taj zločin historiografski rekonstruirao na temelju više desetaka dokumenata.

Sudska rehabilitacija četničkih vođa i zločinaca iz Drugog svjetskog rata posljednjih je godina česta praksa u Srbiji. Među ostalim, rehabilitiran je i Draža Mihailović. Radanović pojašnjava da je na temelju Zakona o rehabilitaciji moguće rehabilitirati bilo koju ličnost koja je za vrijeme Drugog svjetskog rata imala negativnu povijesnu ulogu, čak i počinila ratne zločine, ako sud procijeni da je ta osoba “bez sudske ili administrativne odluke ili sudskom ili administrativnom odlukom lišena, iz političkih ili ideoloških razloga života, slobode ili nekih drugih prava od 6. aprila 1941.”. Dodaje da Kalabiću nije suđeno, nepoznato je kako je skončao i “stoga je bizarna formulacija u rješenju o rehabilitaciji u kojoj se konstatira da ga se ima smatrati neosuđivanim licem”. Pretpostavlja se, bez čvrstih dokaza, da ga je ubila UDBA. Sud u Valjevu je na temelju iskaza Kalabićeve unuke ustvrdio da je on poginuo 19. siječnja 1946. u sukobu s Oznom, a “tu izmišljotinu je demantirala suvremena srpska historiografija”, kazao je Radanović. Povjesničar je ustvrdio i da Kalabić nije mogao biti rehabilitiran kao osoba lišena prava na život, pa su inicijatori rehabilitacije proglasili pravno ništavnim desetak odluka dvije komisije za utvrđivanje zločina koje Kalabića terete kao zapovjedno odgovornog za ratne zločine.

– Međutim, Državna komisija nije bila sudski organ, niti je Viši sud u Valjevu nadležan za preispitivanje historijskih događaja. Da paradoks bude veći, sud nije razmatrao zločine za koje je on bio neposredno odgovoran kao naredbodavac jer među odlukama komisije nije bila odluka o zločinu u Kopljarima koji je Kalabić naredio. Sud je selektivno pristupio temi odgovornosti Kalabića za ratne zločine – rekao je Radanović.

Napomenuo je da rehabilitacija četničkog vođe, nesumnjivo ratnog zločinca i povremenog suradnika njemačkog okupatora, ima veliku simboličku važnost “s obzirom na to da je on jedan od najznačajnijih i najpoznatijih komandanata četničke Jugoslovenske vojske u otadžbini. Na isti način moguće je rehabilitirati druge, manje poznate četničke komandante čiji je ratni put slabije dokumentiran i o čijim zločinima i suradnji s okupatorom se manje zna”.

Mihailović je vjerojatno najpoznatiji rehabilitirani zločinac, ali postoje i druge, manje poznate osobe “čija rehabilitacija označava normalizaciju i ekskulpiranje ratnih zločinaca i kolaboracionista”. Radanović kao primjer navodi da se početkom ove godine saznalo za tri godine staru rehabiliztaciju četničkog komandanta iz okolice Banje Luke Rade Radića, nesumnjivo suradnika okupatora i ustaške NDH odgovornog za ubojstvo doktora Mladena Stojanovića.

Za Radanovića je sudska rehabilitacija četnika “nesumnjivo dio historijske politike Republike Srbije, koja podrazumijeva normalizaciju te društvenu, historijsku i moralnu rehabilitaciju pokreta koji je nesumnjivo bio kolaboracionistički i koji je počinio čitav niz zločina nad civilima, naročito kada je riječ o etnički motiviranim zločina”. Po masovnosti se ističu zločini nad muslimanskim stanovništvom Bijelog Polja te na području Priboja, Pljevalja i Foče početkom 1943. Na tom području su četnici u sklopu operacija koje je naredio Mihailović ubili više hiljada žena i djece i uništili više od stotinu muslimanskih sela, “a Mihailović je o tim zločinima bio odlično obaviješten, kao što je tokom cijelog rata bio odlično obaviješten o kolaboraciji jedinica JVuO s okupatorom”.

Pitanje je i da li je u javnosti u Srbiji uspostavljen diskurs o dva srpska antifašistička pokreta za vrijeme Drugog svjetskog rata od kojih je jedan bio komunistički i partizanski, a drugi monarhistički i četnički. Radanović smatra da u nezanemarivom dijelu javnosti takav diskurs postoji, ali je srpsko društvo po pitanju odnosa prema Drugom svjetskom ratu trajno podijeljeno što se može gotovo svakodnevno vidjeti u medijima i na društvenim mrežama.

– Upravo zahvaljujući masovnom korištenju društvenih mreža otpor rehabilitaciji i normalizaciji kolaboracionista izraženiji je tokom posljednjih pet ili deset godina nego tokom prvog desetljeća ovog stoljeća, kada je izvršena zvanična rehabilitacija četničkog pokreta donošenjem zakona o izjednačavanju partizana i četnika. Posljednjih godina jača otpor politikama rehabilitacije kolaboracionista te praksama bagateliziranja i difamiranja partizana – rekao je Radanović, podsjećajući da je najmasovnije brisanje naziva ulica povezanih s partizanskim i radničkim pokretom sprovedeno 2002. kada jedva da je bilo otpora tome “zbog tadašnjeg izraženog prokapitalističkog entuzijazma i izrazite dominacije antikomunističkih intelektualaca”. Uvjeren je da bi otpor tome danas bio neusporedivo snažniji. Istodobno, u posljednjih deset do 15 godina znatno je porastao interes za historiju Drugog svjetskog rata za što su, paradoksalno, najzaslužnije politike rehabilitacije kolaboracionista.

– To vidimo upravo na primjeru rehabilitacije Nikole Kalabića. Nikad se u srpskoj javnosti nije toliko pisalo i govorilo o Kalabićevoj odgovornosti za zločine kao ovih dana. Njegova rehabilitacija je otvorila prostor i za ukazivanje na skandaloznost i neodrživost Zakona o rehabilitaciji – zaključio je Radanović.

(Novosti/Tihomir Ponoš)

Facebook
E-mail