Zoran Milanović je nedavno rekao sve o sebi i to puno jasnije od brojnih njegovih kritičara – „Hrvatska je članica Europske unije i NATO-a, ali trećerazredna članica jer je vode trećerazredni ljudi!“
Izgleda da je Milanović zaboravio kako je upravo on u prošlosti a i danas obnašao i obnaša brojne odgovorne i utjecajne funkcije sa kojih se upravlja i mijenja hrvatska stvarnost. Tako je od 2007. do 2016. godine bio predsjednik SDP-a sa uvjerljivom većinom zastupnika u Saboru te je Hrvatsku mogao oblikovati i usmjeriti u poželjnom smjeru. Od 2011. do 2016. godine bio je predsjednik Vlade, a od 2020. godine i Predsjednik RH na kojoj se funkciji i sada nalazi. Samo je Stjepan Mesić u samostalnoj Hrvatskoj obnašao sve tri najviše državne funkcije predsjednika Sabora, Vlade i Predsjednika RH.
S obzirom na brojne dužnosti koje je obnašao naravno da je Zoran Milanović jedan od kreatora našeg današnjeg jadnog stanja i trećeligaškog položaja ili kako sam kaže da je Republika Hrvatska „trećerazredna članica EU“, predzadnja u Europi a na to mjesto su je doveli političari među kojima je upravo Milanoviću pripadala jedna od značajnijih uloga.
Prve dvije godine njegovog predsjedničkog mandata koje su iza nas obilježene su svađalačkim i huškaškim dosjetkama huliganskog tipa, prozivanjima i vrijeđanjima svih ne samo u Hrvatskoj već i u susjedstvu. Posebno je vidljiva njegova opsjednutost Bosnom i Hercegovinom popraćena uvredljivim dosjetkama poput „prvo sapun pa onda parfem“ što će opterećivati naše dobrosusjedske odnose sa Bošnjacima slijedećih desetljeća, budući je ta izjava među njima odjeknula bolno i teško, duboko se urezavši u pamćenje. Da taj čovjek ima imalo kulture dijaloga i odgovornosti naspram funkcije Predsjednika RH koju obnaša, te poštovanja prema narodu kojeg predstavlja, trebao bi se ispričati kako stanovnicima Hrvatske tako i stanovnicima BIH. Za građane Hrvatske koje Milanović predstavlja je neprihvatljivo da se na taj način vrijeđaju cijeli narodi iz susjednih zemalja, a isto tako Hrvatima u susjednoj državi se ne pomaže vrijeđanjem Bošnjaka s kojima im je živjeti u BIH. Umjesto da promiče prijateljstvo sa susjedima on ih svojim bezprizornim uvredama udaljava od Hrvatske što može u budućnosti imati porazne posljedice.
Potpuno je neshvatljivo da je Zoran Milanović mogao i pomisliti kako će upravo Hrvatska za koju sam kaže da je „trećerazredna članica EU“ biti ta koja će odlučivati o proširenju NATO-a nakon odluka Švedske i Finske da pristupe u taj vojni savez žrtvujući svoju teško stečenu i dugo čuvanu nezavisnost uslijed agresivnih postupaka i ambicija Rusije. Još je čudnije da je nastupio ucjenjivački vezujući pitanje izbornog zakona u BIH sa prijemom Švedske i Finske u NATO. Ucjenjivati NATO u vrijeme ratnog stanja u Europi nije bila pretjerano pametna odluka. Nejedinstvo u redovima NATO članica interes je protivnika tog saveza, te stoga nije trebalo dugo čekati odgovor kojim bi se disciplinirala Hrvatska koja remeti prevažne geostrateške interese NATO saveza na Baltičkom moru.
Nimalo slučajno, upravo pred obilježavanje Dana državnosti iz Srbije će stići najava optužnica za hrvatske pilote, budući je kako kaže ne samo srpska strana već i brojne nevladine organizacije iz Hrvatske i Srbije, granatirana izbjeglička kolona početkom kolovoza 1995. godine na Petrovačkoj cesti u BIH nakon oslobodilačke akcije „Oluja“, kojom prilikom je stradalo 11 civila od kojih i petero djece od 6 do 11 godina starosti, te djevojka od 20 godina. Vrlo je vjerojatno da je ovaj potez Srbije usuglašen i sa nekim članicama EU kako bi se izvršio pritisak na Hrvatsku i „pripitomilo“ predsjednika Milanovića.
Naravno da je u ovih proteklih 27 godina Hrvatska trebala istražiti ovaj zločin koji se nesumnjivo dogodio. To je bila i njena obveza, kako međunarodna tako i naspram domaćeg zakonodavstva. Taj propust nečinjenja treba sada ispraviti, preuzeti slučaj i obaviti nezavisnu istragu te eventualno i procesuirati odgovorne. No hrvatski političari gotovo svi listom ističu kako niti treba surađivati sa srpskom stranom niti treba primiti takvu optužnicu ako do nje dođe. Ističe se kako se tako štiti dignitet Domovinskog rata. Takav stav nas podsjeća i vraća u 90-te kada je prevladavala teza kako se u obrambenom ratu ne može počiniti zločin. To bi bilo potpuno pogrešno jer se dignitet Domovinskog rata ne štiti zataškavanjem zločina, već upravo suprotno Hrvatska se najbolje brani kada se brani istina. Zato bi izostanak istrage i želje za utvrđivanjem istine o raketiranju izbjegličke kolone bilo sramoćenje Hrvatske.
Potpuno je neprihvatljivo da u reagiranjima hrvatskih političara nismo čuli da se izrazila žalost za žrtvama, pogotovo jer su žrtve civili i djeca. Zaboravilo se da bi žrtva trebala biti u prvom planu i da je to pitanje naše ljudskosti. Pravda za žrtve treba uvijek biti na pijedestalu.
Ukoliko želimo biti uređena zajednica gdje se zadovoljava pravda, u Hrvatskoj bi istina trebala biti ispred laži, pa makar joj to i ne bilo po volji.
Vedran Sršen
