Prije osamdeset godina (14. rujna 1941.) izvršena je velika diverzija u Glavnoj pošti u Jurišićevoj ulici u Zagrebu, koju su organizirali  zagrebački komunisti. Serijom eksplozija uništeni su automatska centrala i visokofrekventni uređaji, tako da su sve žičane veze Vrhovne njemačke komande s njenim štabovima u SSSR-u, Rumunjskoj, Bugarskoj i Beogradu bile duže vrijeme prekinute

      Na okupaciju i ustaški teror Zagreb je odgovarao od prvih dana brojnim oružanim akcijama, diverzijama i sabotažama i raznovrsnim oblicima otpora, koji nisu prestajali sve do oslobođenja. Primjerice, odjek partizanske diverzije u Glavnoj pošti u Jurišićevoj ulici u Zagrebu pročuo se u čitavoj „endehaziji“. VILIM GALJER, sekretar partijske organizacije u Pošti, zajedno s VOJOM KOVAČIVIĆEM, članom Kotarskog komiteta Zagreba, organizirali su taj pothvat. Nakon mjesec dana  priprema u kojima su bili uključeni brojni suradnici, 14. rujna 1941.  izazvana je serija eksplozija od pet  paklenih strojeva koji su bili ugrađeni u telefonske uređaje u tri prostorije. Neposredno nakon ove akcije, Vilim Galjer, s ostalim sudionicima diverzije (JOSIPOM ČULJATOM i SLAVKOM MARKONIJEM), prebačeni su na Kordun u partizane (NADA GALJER im se priključila nešto kasnije). Vilim Galjer je ubrzo postao komandir čete u 2. kordunaškom odredu. Poginuo je 4. ožujka  1942. godine.

     Kakva je atmosfera za vrijeme eksplozije bila u Zagrebu? Ilegalka, partizanka i novinarka SLAVA OGRIZOVIĆ je u zbirci ratnih zapisa „Zagreb se bori“, među inim zabilježila: „Bila je nedjelja 14. rujna. GRIZI (njezin suprug) BOGDAN OGRIZOVIĆ, profesor matematike, predsjednik NOO za grad Zagreb (obješen je u Dubravi 20. prosinca) i ja išli smo oko podneva prema Jelačićevom trgu… Iznenada se zemlja potrese i začujemo silnu eksploziju. Ubrzo se prolomi i druga eksplozija. Uto počnu jezivo zavijati sirene za uzbunu. Bombardiranje nije  –  nismo ugledali i čuli avione. Ubrzo smo stigli kući. Telefoni ne rade. Uključili smo radio da čujemo što je to bilo. No, umjesto vijesti svirala je lijepa primorska narodna pjesma  „Vrbniče nad morem“.

    Spiker krugovalne postaje Zagreb javlja (prema audio zapisu): „Obaviješteni smo da je nepoznato lice podmetnulo paklene strojeve u brzoglasnoj i brzojavnoj središnjici u Zagrebu u Jurišićevoj ulici. Do sada neutvrđeni komunistički zločinci time su nanijeli neprocjenjivu štetu. Obaviještavamo građane, da radi toga dulje vremena neće biti brzoglasnih veza  niti u Zagrebu a niti između Zagreba i ostalih mjesta. Čim primimo nova obavještenja, ponovo ćemo se javiti“.  Emitirana je ponovno pjesma  –  signal „Vrbniče nad morem“. Uto se ponovo oglasi spiker: „Dobili smo slijedeće obavještenje: do sada su prasnula tri stroja. Najprije su eksplodirala dva, no ranjeno je bilo samo nekoliko ljudi. Pet minuta prije prve eksplozije neko nepoznato lice nazvalo je središnjicu, dežurni kod brzoglasa, i javilo da svi napuste zgradu jer će za pet minuta doći do eksplozije. I ljudi su brzo istrčali iz zgrade, pa je stoga samo dvoje-troje lakše ranjeno. Nakon toga su neki njemački vojnici s motociklima javili njemačkoj Komandi o eksploziji, pa je brzo stigao odred njemačkih vojnika da isključe struju kako ne bi došlo do mogućih daljnjih eksplozija. No kada su njemački vojnici ušli u zgradu, eksplodirao je treći pakleni stroj. Nekoliko njemačkih vojnika je pri tome smrtno stradalo, a njih dvadesetak je što lakše što teže ranjeno. Kada primimo ostale vijesti, ponovo ćemo se uključiti“.

     Opet se čula pjesma  –  signal. Oko 14 sati ponovo se javio spiker na ustaškom „krugovalu“: „Pažnja, pažnja! Važna obavijest! Uprava brzoglasne i brzojavne središnjice u Zagrebu poziva sve svoje namještenike, bez obzira na službu koju obavljaju da se odmah jave na svoja mjesta. Svi koji se nalaze na službenom putu ili dopustu neka se hitno vrate. Svi namještenici se moraju javiti središnjici najkasnije do utorka, 16. rujna u ponoć. Tko se u tom roku ne javi, smatrat će se počiniteljem i bit će prema tome i kažnjen“. Kad se nitko od organizatora diverzije nije odazvao pozivu da se javi na posao, ustašama je bilo jasno tko su. U srijedu po gradu su polijepljeni plakati s četiri fotografije i imenima „počinitelja“: 1. JOSIP ČULJAT, poštanski činovnički vježbenik, star 20 godina; 2. SLAVKO MARKON, poštanski tehničar, star 21 godinu; VILIM GALJER, poštanski činovnik, star 30 godina; 4. NADA GALJER, rođena Kafka, udata za Vilima Galjera, poštanska činovnica, stara 21 godinu“. Određena  je i novčana nagrada od sto tisuća kuna onome tko bi ih uhapsio ili prokazao gdje bi ih se moglo naći ili dao podatke prema kojima bi bili uhvaćeni. A svi oni koji nešto o njima znaju ili ih kriju, a ne prokažu ih, odgovarat će pred Pokretnim prijekim sudom, što je značilo smrt…

      Diverziju je organizirao Vilim Galjer. On je bio sekretar partijske organizacije pošta (imao je predratnih iskustava:  poštanskim vagonima su prevoženi ilegalni materijali i povratnici iz španjolskog građanskog rata, a preko njega je neko vrijeme bila održavana veza između CK KPH i IO CK KPJ u Beogradu). Akcijom je rukovodio RADE KONČAR, sekretar CK KPH. Slavko Markon bio je jedini tehničar automatske telefonske centrale u partijskoj organizaciji. Pomagao mu je Josip Čuljat, simpatizer Partije koji je radio u odjelu visokofrekventnih uređaja. Njih dvojica su izradili tehnički plan: eksploziv bi se stavio na nekoliko najosjetljivijih mjesta u automatskoj centrali, u dvorani s visokofrekventnim uređajima na razdjelniku i na samim kablovskim glavama u podrumu. Sve bi bilo povezano preko električnih releja žicom i  priključeno s jedne strane na izvor napajanja, akumulatorsku bateriju automatske centrale, a  druge na određeni telefonski priključak. Dizanjem slušalice tog broja uključio bi se lokalni strujni krug i izazvala eksplozija.

     Za unošenje dvadeset kilograma eksploziva pobrinuo se Vilim Galjer. Koordinirano je da posljednje noći budu dežurni Čuljat i Markon a i Nada Galjer  –  u 20 sati, 13. rujna sve troje su nastupili na dužnost. Ujutro su uklonili tragove noćnog rada i propisno predali dežurstvo jutarnjoj smjeni. Otišli su Galjeru da mu jave da je sve spremno. ANTUN BIBER, član MK KP za Zagreb, već je za njih pripremio bijeg. Sva trojica su se u osam sati ukrcala u vlak za Rijeku. Na određenom mjestu iskrali su se i nastavili put za Petrovu goru. Stražarima su  se usput predstavljali kao tehničari pošte na poslu. Jedino Nada Galjer je ostala u Zagrebu i s prozora svog ilegalnog stana u Kosirnikovoj ulici osluškivala kad će se začuti eksplozija. Tad je uhapšena LIDA ZLATIĆ, kojoj je bio partijski zadatak da smjesti Nadu na sigurnom dok ne ode u partizane, što nije išlo glatko. Tek nakon 40 dana ANKA BERUS omogućila joj je da ode u partizane.

   …Prošlo je podne. Namještenici pošte upozoreni su da je zgrada minirana i neka je smjesta napuste da ne nastradaju. Oko dvanaest i trideset, odjeknule su prve eksplozije. To je NIKOLA NIO RUPČIĆ podigao slušalicu telefona profesorice OLGE MILČINOVIĆ, kod koje se kao ilegalac skrivao. Njen broj 72-96 u vili na Tuškancu bio je, naime, veza s eksplozivom. Ona je kasnije uhapšena i ubijena u logoru. Odmah nakon eksplozije u poštu su utrčali ustaški agenti na čelu s IVANOM ŠKUNCOM. Kad su upali u prostoriju s visokofrekventnim uređajima, došlo je do druge eksplozijje, koja je usmrtila Škuncu, a ranila pet agenata, dva njemačka vojnika i jednog časnika. Eksploziju je čekao i RADE KONČAR u Vlaškoj ulici, u gostionici „Sidro“. Odahnuo je. Zadatak je izvršen! Pošta je minirana, uništeni su visokofrekventni uređaji (koji su morali biti zamijenjeni novima) i gradska automatska telefonska centrala  (koju su popravljali sedam mjeseci). Istog dana u Vrbanićevoj ulici omladinska udarna grupa napala je bombama odred ustaša koji je poslan u pomoć policiji poslije diverzije na pošti.

Bojan Mirosavljev